Tekstovnica

Srednjoškolci imaju puno školskih obaveza, nakon nastave često jure na brojne izvannastavne aktivnosti, pa na instrukcije, stalno su prikačeni na mobitele, beskrajno se dopisuju, a istraživanja kažu da mnoge od njih kad se isključe s društvenih mreža uhvati FOMO ( fear of missing out ), pa se brzo opet prikače da ne bi nešto važno propustili. Uz to, knjige koje čitaju za lektiru često su im neprikladne, nepovezane s neposrednim iskustvom, nedovoljno ih motiviraju da bi se - uza sve ove druge obaveze i distrakcije - odlučili na koncentrirano čitanje. Zato mislim da trebamo razmišljati da mladim ljudima ponudimo zanimljive, dinamične sadržaje koji im se stvarno obraćaju , o kojima mogu razmišljati, koji ih mogu emocionalno angažirati, nasmijati, možda i rastužiti - nešto što mogu zaista osjetiti . Knjiga Mladima norveške spisateljice  Linn Skåber koju je ilustrirala poznata norveška ilustratorica Lisa Aisato (prev. Mišo Grundler , V.B.Z. , 2021.) mogla bi biti idealna za mlade lju...

Na susretu Kabineta čuda u studenom raspravljale smo o romanu  Kopile Istanbula  turske spisateljice Elif Shafak (prev. Mirna Čubranić , Hena com , 2009.) Većinom nam se svidjelo kako je Elif Shafak pristupila ovom romanu - ispričala je priču koja je istovremeno osobna priča pripadnica dviju obitelji i politička priča o sukobu Turaka i Armenaca - sa svim posljedicama koje je taj sukob ostavio na brojne generacije rođene puno nakon njega. Četiri osebujne sestre žive zajedno u Istanbulu, u obitelji u kojoj muškarci rano umiru ili odlaze, a jedna od njih rodit će "kopile" - Asyju.  Kad ih u Istanbulu odjednom posjeti kći davno otišlog brata - djevojka armenskih korijena - to će biti povod za rasplitanje i preplitanje povijesti dviju obitelji, ali i ulaženje u problematična mjesta velike nacionalne povijesti.  Nekima je roman bio malo prazan i klišeiziran, osobito zato jer im je kraj bio posve očekivan (za razliku od većine nas koje smo bile jako iznenađene krajem, pa ga...

BASTA Došao sam na svijet tada i tada, odgajan sam tu i tu, školu sam pohađao redovito, postao sam to i to, zovem se tako i tako, i ne mislim mnogo. Prema spolu sam muškarac, pred državom dobar građanin, a prema svome položaju spadam u bolje društvo. Uredan sam, tih, prijazan pripadnik ljudskoga društva, takozvani dobar građanin, rado popijem svoju čašu piva kako Bog zapovijeda i ne mislim mnogo. Jasno je kao na dlanu da zdušno dobro jedem i isto je tako kao na dlanu jasno da mi ideje uopće ne padaju na pamet. Oštroumne misli kao takve nikad mi ne padaju na pamet i stoga sam dobar građanin, jer dobar građanin ne misli mnogo. Dobar građanin pojede svoj ručak i basta! Svoju glavu ne naprežem osobito, prepuštam to drugima. Tko napreže glavu, postaje mrzak ljudima; tko mnogo misli, važi za neugodna čovjeka. Već je Julije Cezar svojim debelim prstom upirao u mršavoga buljookog Kasija, kojega se plašio jer je u njemu naslućivao neke ideje. Dobar građanin ne smije ulijevati strah i pobuđivati...

Na posljednjem susretu Kabineta čuda u knjižari Fraktura razgovarale smo o romanu Jedna žena  (prev. Marko Gregorić , Multimedijalni institut & Kulturtreger, 2021.) francuske spisateljice Annie Ernaux koja je upravo prošli tjedan dobila Nobelovu nagradu! O sadržaju romana pisala sam kratko ovdje .  Susret je bio odličan, došle su nam nove polaznice, i neke stare koje dugo nisu bile s nama, atmosfera je bila topla i prisna i čini mi se da smo puno toga saznale o Annie Ernaux, ali i jedne o drugima, o tome kako čitamo i kako gledamo svijet oko sebe.  Roman nam se svima svidio i otvorio je brojne teme za razgovor. Govorile smo o popularnosti autofikcije i o tome koliko je A. Ernaux različita od ostalih pisaca koji se svrstavaju u tu kategoriju. Iako stalno fikcionalizira vlastiti život, u njezinoj prozi nema JA, ona je promatračica koja se na neki način "izgubila iz svoje autobiografske proze". Spominjale smo Édouarda Louisa koji također piše autofikciju - to su važne...

Na prvom susretu Kabineta čuda nakon ljeta raspravljali smo o netipičnom ljubavnom i dosta mračnom romanu  Gabrijele Babnik Sušno doba ( Sandorf , 2018.), a na susretu u Frakturinoj knjižari pridružila nam se i prevoditeljica romana Anita Peti-Stantić . Rasprava je bila odlična, puno je zanimljivih stvari rečeno, ne samo o tom romanu, nego i općenito o čitanju. Sušno doba govori o ljubavnom odnosu starije bjelkinje i mladog Afrikanca, taj je odnos neuobičajen, nabijen je seksualnošću i njihovim problematičnim prošlostima - ali roman je vrlo slojevit, nudi puno tema za razmišljanje i nadilazi okvire njihovog odnosa. Sve smo se složile da Gabriela Babnik piše odličnim, poetskim stilom, da stvara određenu napetost, da dobro dočarava mirise, okuse i atmosferu Afrike, ali nekima je ulaz u roman bio težak, početak ih nije zvao na daljnje čitanje (bilo je pritužbi i na premali i pregusti font slova!), no većinu je čitateljica ipak, kad su se probile kroz određenu količinu teksta, stil ...

Kad odlučujem hoću li čitati kratke priče ili roman, gotovo uvijek izaberem roman, ali ima nekih kratkopričaš(ic)a koji u malo teksta dočaraju neku atmosferu, neki odnos ili događaj koji me obuzme, uvedu me u svoj u svijet u kojem dugo mogu ostati ili puno nakon čitanja razmišljati o njemu.  Često se vraćam pričama Lucije Berlin o kojoj sam i pisala , jako volim Annie Ernaux ili Alice Munro , kad sam bila mlađa puno sam čitala Čehova, a prije nekoliko godina potpuno me osvojio Ferdinand von Schirach i nekoliko sam puta čitala njegove dvije knjižice Krivnja i Z lodjelo (AGM, 2015., prev. Ivan Ott 💓) Ferdinand von Schirach (1964) je poznati berlinski odvjetnik, specijaliziran za krivične procese s velikom medijskom pompom. U pričama je literarizirao svoja odvjetnička iskustva i slučajeve. Posljednjih je godina popularna i vrlo čitana književnost koja se temelji na stvarnim događajima, a u ovim je pričama ta "stvarnost" koja izviruje iz priča Ferdinanda von Schiracha posebn...

Uredila sam knjigu eseja Slavenke Drakulić Rat je svugdje isti   (Fraktura, 2002.).  To je knjiga eseja o ratu koja potiče na mišljenje o važnim temama - trebala bi biti u obaveznoj lektiri. Slavenka Drakulić nas podsjeća koliki smo tehnološki napredak ostvarili, a koliko unatoč tom napretku zaostajemo u moralnom, duhovnom smislu. Poznata je  Fourierova  maksima da se stupanj neke civilizacije vidi po tome kako tretira svoje najslabije članove. I tu smo izgleda zakazali - jer svakodnevnica se za brojne društvene skupine zaista popravila, no još uvijek imamo imigrante ispred bodljikave žice, još uvijek Druge mjerimo različitim aršinima od sebe, i ono što je nezamislivo a stalno se ponavlja poput noćne more iz koje se ne možemo probuditi - još uvijek se posvuda vode ratovi koji živote civila pretvaraju u pakao . I koliko god se način ratovanja mijenja, patnja civila posvuda je slična.   Naslovnicu knjige  Rat je svugdje isti  je dizajnirao  Mi...