Srednjoškolci imaju puno školskih obaveza, nakon nastave često jure na brojne izvannastavne aktivnosti, pa na instrukcije, stalno su prikačeni na mobitele, beskrajno se dopisuju, a istraživanja kažu da mnoge od njih kad se isključe s društvenih mreža uhvati FOMO (fear of missing out), pa se brzo opet prikače da ne bi nešto važno propustili. Uz to, knjige koje čitaju za lektiru često su im neprikladne, nepovezane s neposrednim iskustvom, nedovoljno ih motiviraju da bi se - uza sve ove druge obaveze i distrakcije - odlučili na koncentrirano čitanje.
Zato mislim da trebamo razmišljati da mladim ljudima ponudimo zanimljive, dinamične sadržaje koji im se stvarno obraćaju, o kojima mogu razmišljati, koji ih mogu emocionalno angažirati, nasmijati, možda i rastužiti - nešto što mogu zaista osjetiti.
Knjiga Mladima norveške spisateljice Linn Skåber koju je ilustrirala poznata norveška ilustratorica Lisa Aisato (prev. Mišo Grundler, V.B.Z., 2021.) mogla bi biti idealna za mlade ljude koji nisu baš sigurni je li čitanje zabavno, može li biti zanimljivo, za one koji kažu, ma ja ne čitam, to je dosadno, nemam vremena.
Linn Skåber (inače i glumica i komičarka!) razgovarala je s brojnim norveškim tinejdžerima i od njihovih intervjua je napravila zanimljiv heterogeni tekst, pravi mozaik pojava s kojima se mladi susreću. Za današnje generacije naučene skakati s ekrana na ekran i istovremeno pratiti brojne sadržaje možda će biti zanimljiva jer se ne mora čitati skroz od početka do kraja, nego mogu birati priču po priču, kako god im se svidi. Ova je knjiga zanimljiva i žanrovski - tu su priče, pjesme, osobne ispovijesti koje podsjećaju na dnevnik, pisma, snovi, različite boje i raznovrsni fontovi - tekst je dinamičan formalno i sadržajno.
Mladi ljudi će se u ovim problemima prepoznati - u kratkim isječcima poput bljeskova pojavljuju se emocionalne ishitrene reakcije zbog kojih im bude žao pa opet požele biti oni mali zaštićeni klinci, roditelji koji ih živciraju glupim pitanjima i stalnom brigom koju čitaju kao kontrolu, ali istovremeno znaju da ih štite od svijeta i budućnosti koji se čine zastrašujućima, tu su i ljubav i seksualnost i prijateljstvo i agresija i isključivanje onih koji su drugačiji ili su naprosto papci pa ih svi izbjegavaju.
Ova je knjiga prepuna emocija, duhovita je (kosa na glavi nije mi bujna, ali zato dlaka na nogama imam napretek. (…) Nemam mengu, nemam sise i nemam stila). Proviruju tu i mnogi mračni tonovi - pojave o kojima premalo razgovaramo - koliko se djeca migranata u društvu osjećaju izolirano i različito, kako se mladi nose s pretilošću, anoreksijom, psihički labilnim roditeljima, prevelikim očekivanjima u školi, s tugom zbog smrti ili razvoda roditelja koja ih preplavi a ne znaju kako je pokazati.
Tekst je pun emancipacijskih momenata - jedna djevojka objašnjava zašto je feministkinja (Pitaš mene o tome? Pitaj radije vuka. Pitaj vuka je li pobornik lova na vukove.), homoseksualnost tu proviruje kao nešto što je istovremeno normalno i prihvatljivo, iako možda pomalo potisnuto i zastrašujuće. Obitelj je prikazana kao nešto fluidno i promjenjivo, i više puta je istaknuta važnost ljubavi prema sebi: Tko će voljeti ovu djevojku ako neću ja?
 |
| Lisa Aisato |
Dok sam čitala, nekoliko puta sam pomislila: koja šteta što takva knjiga nije postojala kad smo mi odrastali!
Ilustracije Lise Aisato vrlo su dopadljive, malo na rubu kiča ali uvijek s nekom toplinom, uspjela je protagoniste učiniti stvarnim osobama koje možemo zamisliti i koje su nam bliske. Mladima kojima se svidi ova knjiga možete ponuditi i drugu knjigu koju je ilustrirala: Snježnu sestru: Božićnu priču koju je napisala Maja Lunde (prev. Željka Černok, Naklada Ljevak, 2018.). To je predivna starinska knjiga zbog koje se svatko poželi umotati u dekicu s toplim kakaom i keksima od cimeta.
Evo nekoliko poglavlja iz knjige Mladima - mali teaser za čitanje cijele knjige.
ŠTO ŽELIM ZA KRIZMU
Što želim za krizmu, pita me stric Roar.
Želim da prestaneš prekidati strinu dok govori i da je ne ismijavaš pred cijelom obitelji.
Da se ne rugaš mami zato što odvaja otpad.
Da me ne bubneš tako snažno po ramenu kad god se sretne¬mo i da me ne pitaš jesam li našao curu ili sam gej.
Da prestaneš voziti ono gorostasno čudo, nalik na ralicu, zbog kojeg prigovaraš da nema parkirnih mjesta u centru Osla.
Da drugima pristupaš s poštovanjem i obzirnošću, čak i Rumunjima, koje mrziš jer seru po parkovima, premda ih nikad nisi vidio da to čine, niti bi ih mogao vidjeti iz svoje vile. Oni koje znam, koje sam imao prilike upoznati, idu u javne toalete u parkovima.
Da se ne počneš grohotom smijati, onim svojim promuklim glasom bez kraja i konca, kad za zadaću pišem o okolišu i održivosti.
Da me ne ubijaš u pojam zato što nemam bradu.
Da ne psuješ i ne vičeš da su sve izbjeglice teroristi, iako nikad nisi susreo nikog od njih i ne poznaješ Seldu i Rameeja, koji se trude više od ikoga u našem razredu.
Da ne kvariš raspoloženje na obiteljskim okupljanjima i ne vrijeđaš sve govoreći im da su glupi, neuki i naivni jer imaju drukčije mišljenje od tebe.
Da ne kukaš zato što moraš platiti porez.
Da se ti i strina razvedete.
Da ti bude dobro u životu i da prihvaćaš tuđu ljubaznost, iako je ne zaslužuješ.
Da se odseliš u Australiju, Altu ili Kinu.
Da me ne daviš pitanjima kad ću krenuti u teretanu da ne ostanem kržljavac kao moj otac.
Da ne kolutaš očima kad sretneš moje prijatelje.
Da ne držiš zlonamjerne i zločeste govorancije kamuflirane u korisne savjete i životne mudrosti.
Da me ne provociraš toliko da budem prisiljen pročitati ovo na svojoj krizmi.
A osim toga?
Možda bih volio imati novca da mogu svog dečka izvesti na večeru. Andreas obožava indijsku hranu.
Zaljubljen sam u njega i
najljepši mi je kad nosi
odijelo i navlači rukave.
Kao da mu je preveliko
pa postane manji i
prikladniji za mene.
 |
| Lisa Aisato |
O TATI, HRČKU I SMRTI
Bio sam uvjeren u to dok je mama stajala s vrećicama u rukama u supermarketu Rema 1000. Mislim da nećemo moći.
Dvije vrećice u jednoj ruci, dvije u drugoj te još dvije na klupici pokraj blagajne.
Moja seka nije dovoljno snažna da nosi, a ja sam već imao po dvije vrećice u svakoj ruci. Njezin pogled. Mamin pogled. Gledala me praznim očima. I iskreno. Onako kako se gledamo kod kuće, a ne u Remi 1000.
Pomislio sam: Nećemo ovo savladati. Nećemo uspjeti donijeti to sve.
Prošla su samo tri mjeseca od tatine smrti, a nas troje našli smo se u takvom položaju. Beskorisni. Zaboravili smo da ga više nema. Zaboravili smo da je mrtav. Nakupovali smo previše toga i previše teških stvari, zaboravili smo da više ne možemo računati na njegove snažne ruke, a mama odjednom više nije funkcionirala. Samo je nemoćno stajala. Obješenih ruku gledala je u mene. I ja sam pogledao u nju. Između nas rojilo se deset tisuća nijemih pitanja: Što ćemo sad? Imamo li snage za ovo? Da jednostavno spustimo vrećice? Da posjedamo na pod? Možda imaju uslugu do¬stave? Koji je danas dan? Koliko suza najviše čovjek može isplakati? Zašto nemaš vozačku dozvolu, mama? Zašto se ne usuđuješ voziti?
A onda se odjednom trgnula. Ponovno je postala ona stara jer je shvatila da je moja seka nestala. Nije, dakako, nestala nego je stajala između polica s novinama i držala u rukama časopis s ružičastim konjićem. Podigla je časopis s obje ruke i uskliknula: „Konja! Konja. Želim konja.“
Mama je rekla blagajnici da uzimamo i taj časopis kao da već nemamo previše stvari, ali sestrica je dobila što je htjela.
Svašta nas je snašlo. Imamo previše toga na plećima, kao da mama misli da ćemo zaboraviti na tatu ako nas svake minute nešto okupira. I zaista je tako. Na trenutak zaboravimo. Odjednom. Na minutu ili tri. Sestra zaboravi i dulje. Povremeno je vidim kako se igra u sobi i smije se i pomislim: Jesi li ti glupa? Jesi li idiotkinja ili si samo premalena? Kao kad smo dobili onog glupog hrčka. Nikad nisam želio hrčka, a nije ga željela ni sestra, ili je bar nisam nikad čuo da je rekla da želi, no kad ga je dobila, ciknula je od radosti i rekla da ga je oduvijek željela.
Mama je smatrala da bi bilo pametno kupiti joj nešto što će joj odvratiti misli od tate. I upalilo je. Zaboravila bi na njega dok se igrala s tim štakorčićem. Meni se nimalo nije svidio, makar su mu mama i sestra nadjenule ime Roy da bude praktički tatin imenjak.
Možda je imao ime slično tatinom, ali nimalo mu nije bio sličan. Tata je bio smiren tip. Uvijek bi uzeo vremena za sve, govorio polako, dobro razmislio prije nego što odgovori, hodao polagano, laganim korakom nosio vrećice iz Reme 1000 do automobila i sve što je radio imalo je smisla.
Zbog svega što je tata radio svaki dan bio je sasvim uobičajen.
Sad više ništa nije uobičajeno.
Mi, kao obitelj, stojimo usred Reme 1000 na rubu plača, bar mama i ja. Sestra je dobila časopis koji si prije nismo mogli priuštiti, a kad dođemo kući, Roy će vjerojatno kopati po piljevini i trčati kao blesav u onom svom usranom kotaču i neće raditi ništa smisleno. Roy ne sliči tati. Roy je glupan i ništa nije uobičajeno.
Mama je odložila dio vrećica pored blagajne i vratit će se po njih kad odnese ostatak kući. Djevojka za blagajnom rekla je da je u redu.
„Ne, nikako nije u redu“, želio sam joj reći. „Ništa nije u redu. Mama je preumorna od stalnog tegljenja teških stvari, od toga što se nekoliko puta vraća u dućan, od toga što ne zna voziti, od toga što se ne usuđuje polagati vozački. Ne, nije u redu! I nije sigurno da će ikad više biti u redu, da će se ova obitelj izvući iz toga! Je li vam jasno?“
Ali nisam to rekao. Zahvalili smo joj, a ja sam šapnuo mami: „Ja ću se vratiti u dućan, mama. Ne moraš se brinuti. Nije mi teško. To mi dođe kao dodatni trening.“
Kod kuće Roy, dakako, trči punom parom u svom kotaču. Ne kužim to. Ne bi li takve životinje trebale spavati danju, a trčkarati noću? Tako su bar rekli u dućanu s kućnim ljubimcima. Kupili smo pokvarenog hrčka. Robu s greškom.
Mami navečer dolaze prijateljice u posjet pa izvlači hranu na kuhinjski pult da vidi čime raspolaže. Misli da bi im se svidjeli tapasi.
Dok se vraćam u dućan razmišljam kako mi je drago što joj dolaze prijateljice. Pit će vino i pričati, a mama će se tu i tamo nasmijati. Gotovo kao dok je tata bio tu. Tad se puno smijala, vjerujte. Prijateljice su je uvijek morale moliti da se stiša. „Probudit ćeš djecu“, čuo bih kako joj govore hiho¬ćući se, na što bi se mama opet nasmijala, a tata se uvijek smijao kad se ona smijala. I nisu nas probudili, ionako smo bili budni. Slušali smo kako se prijateljice smiju, a mama se smije i tjera tatu na smijeh.
Nakon toga prali bi suđe i pospremali, to jest tata je uglavnom prao i spremao, a mama je brbljala, hihotala se i nastavljala piti vino, dok bi joj tata odgovarao i smijao se s njom; razgovarali su o tim prijateljicama, o temama koje su pretresali te večeri te o nama i tome hoće li imati dovoljno novca da otputujemo za praznike. To su bili njihovi razgovori.
Mama sad nema s kim razgovarati kad prijateljice odu, no baš poput hrčka, prijateljice joj pomognu da na trenutak zaboravi tatu, odnosno ne da zaboravi njega, nego da zaboravi da ga više nema, na minutu, petnaest minuta ili dio večeri dok su one tu. To mi je drago.
No kad one odu, zavlada muk. Ne vidim, jer sam u svojoj sobi, ali nagađam da mama tad izgleda kao u Remi 1000, kad stoji ispred ogledala i popravlja šminku. Jednako iskreno. Jednako umorno i tužno i obješenih ruku. I mislim da se pita: Hoćemo li mi ovo izdržati?
 |
| Lisa Aisato |
Ovo što ću reći je tajna, dobro? Jedanput, nakon takve večeri s prijateljicama, probudio sam sestru i praveći se da se probudila sama od sebe šapnuo sam joj: „Idi mami. Idi legni uz nju ako ne možeš spavati“, da mama ima nekog pokraj sebe kad se probudi. Njih dvije ne znaju što sam izveo. Nisam mogao ja otići k njoj. Ipak imam 15 godina.
Na putu prema Remi 1000 vidim crkvu. Iza nje počiva tata. Spokojno. Nema kotača za trčanje na groblju. Dali su mu krasno grobno mjesto, bar tako kažu mamine prijateljice. Na brežuljku s pogledom na naš kvart. Ne idem često na groblje. Čudan mi je osjećaj. Možda će mi biti draže ići kad odrastem. Tako mi bar odrasli kažu. Ima nešto u pogledu s tog mjesta i spokoju, ali ja ne želim takav spokoj. Želim svojeg tatu i želim da mi pomogne nositi vrećice iz Reme 1000. Odnosno, da je on tu, ne bi trebalo nositi vrećice.
Išli bismo automobilom. Parkiran je u garaži, a mama se ne usuđuje položiti vozački.
Mnogi dečki iz mog razreda došli su na ispraćaj. To je bilo lijepo. Stvarno lijepo. A opet nekako čudno. Nosili su odijela.
Sjedio sam u prvom redu pa nisam znao tko je sve došao, ali ipak sam se ogledao iza sebe. Nisam se mogao suzdržati. Mama je sjedila pored mene sva uspravna i ukočenih leđa pa sam se i ja uspravio. Sestra je crtala, pokazivala prstom, mahala i zvjerala pogledom, a ja sam se pravio da je korim, no zapravo sam se okrenuo da vidim tko je sve došao i ugledao njih. U zadnjem redu. Ne družim se s njima toliko u školi, ali ipak su došli, što je stvarno lijepo. Ne samo to što su došli, nego i to što su nakon ispraćaja stajali ispred crkve tako otmjeno odjeveni i doimali se odraslo. Nosili su odijela kakva se inače oblače za krizmu i proslavu Dana državnosti i uz ozbiljne, tople poglede izrazili mi sućut. Naveed mi je stisnuo ruku, a potom se malo lecnuo jer drugi to nisu učinili, ali to je bila baš lije¬pa gesta. Kao da su osjećali da ću biti prisiljen odjednom odrasti. Možda već jesam odrastao. Možda smo u tom trenutku svi odrasli?
Pravim se da nisam umoran kad se vratim kući, no mami je sve jasno. „Mili moj“, kaže s nekom ohrabrujućom toplinom u glasu, a vidim da nije ni taknula vino.
„Ma dobro sam“, kažem. „Zbilja jesam.“ Malo joj lažem jer je prilično naporno nositi pune vrećice od centra grada do kuće dvaput u danu. Misli mi se roje dok tako hodam. Mama se čudno ponaša. Nešto želi reći, a ja pomislim: Prije nego što prijateljice dođu, reći će mi da ovako više ne ide.
No, umjesto toga kaže nešto zbog čega ću te večeri otići sestri u sobu, nasmiješiti se i zagrliti je dok mamine prijateljice sjede u dnevnom boravku, smiju se i nazdravljaju. Grlit ću je i neću je te noći buditi da ode spavati s mamom, i priznat ću da je Roy skroz dobar, sasvim drukčiji hrčak, i spavat ću mirno cijelu noć i sanjati sve što je nekoć bilo, sve dobro, mamu i tatu, Remu 1000, ali najviše budućnost, koja se doima svijetlom, premda će si ova obitelj međusobno tu i tamo upućivati čudne, prazne poglede, ali samo u svoja četiri zida.
To što mi tada kaže nije ništa svečano ni posebno nego sasvim obično, ali meni znači sve. To znači da ćemo se snaći.
Nasmiješi se prije nego što joj dođu prijateljice i kaže:
„Odlučila sam. Polagat ću vozački.“
Ne zagrlimo se niti išta slično. Samo odvratim: „Baš super.“
No to znači nešto drugo. To „baš super“ znači: „Snaći ćemo se sami, mama. Snaći ćemo se. Nas troje snaći ćemo se sami.“
PETICE IZ ŽIVOTA
 |
| Lisa Aisato |
Imam trojku iz norveškog.
I peticu iz veselja što nije dvojka.
Imam trojku iz njemačkog.
I peticu iz klađenja da će biti bolje idući put.
Imam trojku iz matematike.
I peticu iz tješenja Jenny jer je dobila četvorku.
Imam trojku iz engleskog.
I peticu iz čežnje da se pohvalim trojkom mami i
tati.
Imam trojku iz likovnog i tehničkog.
I peticu iz nazdravljanja trojki kolom na suncu.
Imam trojku iz društvenih predmeta.
I peticu iz radovanja proljeću i tome što ću se
možda uskoro zaljubiti.
Imam trojku iz španjolskog.
I peticu iz toga što sam mlad, a nisam pregorio.
Nije li to super prosjek za početak ljetnih
praznika?
copyright © 2018 by Linn Skåber, Pitch Forlag AS, Oslo
ALL RIGHTS RESERVED
--- Marija ---
Primjedbe
Objavi komentar