Tekstovnica

Jeste li čuli za švicarsko-njemačkog modernističkog pisca ROBERTA WALSERA (1878-1956) kojem su se divili Walter Benjamin, Thomas Mann i Franz Kafka?   Ako ste zaboravili što su klasici, ako vam je potrebna knjiga za polagana čitanja da vas izbavi od brzine svakodnevice, buke koja ne prestaje i blještećih ekrana s kojih se sve teže skidamo, ako vam je dozlogrdila stalna pragmatičnost i usmjerenost cilju - Walser je idealan pisac za vas. Prije nekoliko godina u izdavačkoj kući Bodoni objavljena je Walserova dulja novela ili kraći roman Šetnja  u prijevodu Milana Soklića , s vrlo suptilnim ilustracijama Ivane Jurić . O toj smo knjizi u ožujku raspravljali na čitateljskoj radionici Kabinet čuda  a ja sam o njoj već i pisala, osobito o odnosu hodanja i kreativnosti: tekst  možete pročitati ovdje. Walser je Šetnju sam nazvao fantazijom. U njoj se naoko ništa ne događa – protagonist izlazi u šetnju, komentira prirodu, odlazi u knjižaru, kod krojača, susreće razne lj...

Kad ste zadnji put vidjeli svjetionik? Kad naiđete na svjetionik, imate li potrebu zastati pored njega? Razmišljate li o tome tko je gradio svjetionike na nepristupačnim terenima, tko ih je dizajnirao, projektirao, da ih ne sruše vjetrovi, nevere, da ih ne skrši priroda? I koji su to ljudi koji se odluče na njima provoditi svoje vrijeme? Kakvi su svjetioničari i sa čime se suočavaju živeći tako na osami? Ako vas zanimaju ovakva pitanja ili ako ste - kao i ja - oduvijek fascinirani svjetionicima - posegnite za totalno neobičudnom, jako lijepom i informativnom knjigom Mali atlas svjetionika na kraju svijeta koju je napisao J. L. González Macías , a prevela Željka Somun za izdavačku kuću ArTresor .  O  Malom atlasu svjetionika na kraju svijeta     raspravljali  smo  u veljači na čitateljskoj radionici Kabinet čuda . Knjiga  nam se svima uglavnom svidjela, neki su je sa sobom nosili čitav tjedan na posao! Lijepa je to knjiga - priče koje autor niže o ra...

Volim malu izdavačku kuću Lector i već godinama pratim njihovu produkciju. Zahvaljujući njihovim naporima i prijevodima, na hrvatskom možemo čitati vrhunske nizozemske, danske, pa i islandske autore – to je dobrodošla praksa u doba kad se čini da su nas preplavili anglosaksonski naslovi – čak toliko da često ne znamo za posebne, originalne europske pisce, ali smo zato vrlo dobro upoznati s osrednjim knjigama napisanima na engleskom jeziku, jer se s tog jezika naprosto najviše prevodi. Lectorov dječji roman Male šanse nizozemske autorice Marjolijn Hof u prijevodu Gioie-Ane Ulrich Knežević koristila sam u programima poticanja čitanja za djecu. Živimo u doba političke korektnosti kad se sadržaji za djecu "peglaju" da bi bili dopadljiviji, manje strašni – a bojim se da time djeci postaju i manje uzbudljivi. Roman Male šanse postavlja pomalo suludo pitanje: jesu li manje šanse da djevojčici umre otac ako joj prije toga umre kućni ljubimac? I može li ona "ljubimcu" p...

Buddenbrookovi Thomasa Manna su obiteljski roman koji opisuje nekoliko generacija građanske trgovačke obitelji, njihov uspon i pad te cijelu galeriju živopisnih i vrlo pamtljivih likova. Tekst je vrlo aktualan iako je objavljen 1901. - i danas točno možete zamisliti takvu obitelj u kojoj postoje poslušni i uklopljeni, ali i oni malo individualniji i zato nepripadni, vječne "crne ovce", i danas su nam aktualni izazovi koje sa sobom donosi smjena generacija i danas razmišljamo o moralu i nemoralu u poslovanju, kao i o razlici između idealizma i materijalizma. Kad sam  Buddenbrookove  čitala rano na fakultetu, jako mi se svidio ali sam ga doživjela posve drugačije - to je baš pravi klasik koji nas može pročitati dok ga čitamo, tekst u kojem tek sa vlastitom zrelošću uviđamo njegove raznolike suptilne nijanse. Potpuno je fascinantno da ga je Mann završio kad je imao samo 25 godina! Knjiga je jako lijepo uređena, ima pogovor Andyja Jelčića koji ju je divno preveo – jako je preporu...

Pri davnom čitanju Divnog novog svijeta Aldousa Huxleyja (tad je još bio Vrli !), nisam bila oduševljena. Činio mi se neuvjerljivim, više mi se sviđala 1984. Georgea Orwella . Međutim, nedavno sam se vratila ovom Huxleyjevom romanu iz 1932. i njegova me relevantnost zatekla. Za razliku od Orwellove distopije sa stanjem trajnog rata, straha i destrukcije, stanovnici Huxleyjeva romana su površni potrošači, toliko zabavljeni ispraznim sadržajima da se nikad ne bave sobom. U romanu 1984. jezik se sužava kako bi bilo teže suvislo misliti, što znači da je razmišljanje još uvijek realna i opasna mogućnost. U Divnom novom svijetu mogućnost individualnog mišljenja više ni ne postoji!  U današnjem ekstrovertiranom, nabrijanom društvu lažnih spektakala, degradiranih vrijednosti i surovog materijalizma, u kojem prostore mira i tišine treba tražiti svijećom, u kojem često spominjemo sreću ali malo kad je osjetimo, u kojem se individualizam svodi na glasno i sebično japajakanje bez moralne odg...

Uvijek malo zazirem od knjiga koje su nagrađivani hitovi i koje svi čitaju. Ali roman prvijenac mladog norveškog autora Olivera Lovrenskog  "Kad smo bili mlađi" ( OceanMore , 2024., prev. Mišo Grundler ) zaista je književna senzacija, tekst koji se čita u dahu, što zbog aktualne i suvremene teme, što zbog modernog, neobično dinamičnog, razgovornog stila kojim je napisan.  O Lovrenskom smo u studenom raspravljali na čitateljskoj radionici   Kabinet čuda   koja se odvija u   knjižari Fraktura , a financira je   Grad Zagreb . Roman govori o grupi tinejdžera koji odrastaju u Oslu, to su "burazi": Somalac, Indijac i dva Norvežana od kojih je jedan hrvatskih korijena, svi dolaze iz siromašnih uvjeta i disfunkcionalnih obitelji, a s vremenom se počinju drogirati, pa dilati, pa se nižu razne tragedije....  Ova je knjiga idealna za srednjoškolsku lektiru - učenicima će tema biti bliska (nekad smo u srednjoj školi gutali Mi djeca s kolodvora Zoo ), a svidjet će ...

Nađete li se u knjižnici i knjižari - i ne znate što biste čitali - slobodno možete posegnuti za Disputovom bibliotekom Na tragu klasika . Puno sam razmišljala i čitala o klasicima - zašto su mi toliko privlačni i zašto im se imam potrebu vraćati? George Steiner kaže da su klasici "knjige koje čitaju nas" a Italo Calvino da su to knjige čije se značenje nikad ne iscrpljuje do kraja, pa ih možemo vidjeti u novom svjetlu svaki put kad ih čitamo, a sviđa mi se i duhovita definicija Umberta Eca koja kaže da su klasici knjige koje svi mrze jer su ih morali čitati u školi! Pa iako su sve te definicije točne, trebali bismo pitati švedske srednjoškolce što misle o naslovu koji ovdje kanim preporučiti - nadam se da ga ipak baš ne mrze, jer u njemu svakako mogu pronaći puno intrigantnih tema.  Doktor Glas  Hjalmara Söderberga   (prev. Željka Černok , Disput , 2013.) prvi put je objavljen 1905. godine. Lijepo je napisan i vrlo je aktualan - glavni lik, liječnik Tyko Gabriel Glas, ...