Tekstovnica

Kad sam ljetos na ovom blogu pisala tekst o djeci i ratu , čitala sam razne knjige o ratu - za djecu i za odrasle, i novinarske reportaže i znanstvene radove i književnost.... i primijetila da praktično nema knjiga o miru ni o pacifizmu - i da je ta tema općenito nepostojeća u javnoj sferi. Možete li uopće zamisliti političku emisiju o pacifizmu, odupiranju vojnom roku, demilitarizaciji? S obzirom na to da oko nas bukte razni manji i veći ratovi i sukobi - nedostatak takvih tema mi se čini poguban. Kao da mogućnost mira uopće ni ne počinjemo uzimati u obzir?  I zašto bi se mir uvijek morao misliti u odnosu na rat? Zato sam snimila preporuku za dvije knjige o mogućnostima izgradnje mira - eseje Marije Montessori "Odgoj i mir" (to su njezina predavanja iz 30-ih godina, objavljena u izdavačkoj kući Salesiana i prijevodu Lee Hlad ) i znanstvenu knjigu "Oaze mira u pustošima rata" Valentine Otmačić nedavno objavljenu u izdavačkoj kući Srednja Europa .   Pogledajte prep...

Sigurno ste čitali roman Kristiana Novaka   Ciganin, ali najljepši ( OceanMore ), objavljen u brojnim izdanjima i zasluženo nagrađen mnogim nagradama. To je napeta i povremeno strašna priča koju nam donosi nekoliko vrlo uvjerljivih nepouzdanih pripovjedača. Progovara o diskriminaciji Drugih (koji su u ovom slučaju Romi, migranti, ali i jedna žena), o predrasudama i strahovima koji su duboko, duboko zakopani u nama. Volim čitati romane Kristiana Novaka, sa zanimanjem pratim svaki novi koji izađe - sve od Črne mati zemle, preko Ciganina, ali najljepšeg , pa do Slučaja vlastite pogibelji.   Novak ima nos za aktualne teme, ali ono što ga čini vrhunskim piscem nisu teme - nego stil pisanja. Jezik njegovih romana je dinamična mješavina dijalekta i standarda koja vrlo dobro oslikava likove koji govore. Ako se želite podsjetiti romana  Ciganin, ali najljepši , ako ga želite ponovno pročitati (a sve su dobre knjige vrijedne ponovnog čitanja!) ili želite dobiti uvid u to kako su ga...

Jeste li čuli za švicarsko-njemačkog modernističkog pisca ROBERTA WALSERA (1878-1956) kojem su se divili Walter Benjamin, Thomas Mann i Franz Kafka?   Ako ste zaboravili što su klasici, ako vam je potrebna knjiga za polagana čitanja da vas izbavi od brzine svakodnevice, buke koja ne prestaje i blještećih ekrana s kojih se sve teže skidamo, ako vam je dozlogrdila stalna pragmatičnost i usmjerenost cilju - Walser je idealan pisac za vas. Prije nekoliko godina u izdavačkoj kući Bodoni objavljena je Walserova dulja novela ili kraći roman Šetnja  u prijevodu Milana Soklića , s vrlo suptilnim ilustracijama Ivane Jurić . O toj smo knjizi u ožujku raspravljali na čitateljskoj radionici Kabinet čuda  a ja sam o njoj već i pisala, osobito o odnosu hodanja i kreativnosti: tekst  možete pročitati ovdje. Walser je Šetnju sam nazvao fantazijom. U njoj se naoko ništa ne događa – protagonist izlazi u šetnju, komentira prirodu, odlazi u knjižaru, kod krojača, susreće razne lj...

Kad ste zadnji put vidjeli svjetionik? Kad naiđete na svjetionik, imate li potrebu zastati pored njega? Razmišljate li o tome tko je gradio svjetionike na nepristupačnim terenima, tko ih je dizajnirao, projektirao, da ih ne sruše vjetrovi, nevere, da ih ne skrši priroda? I koji su to ljudi koji se odluče na njima provoditi svoje vrijeme? Kakvi su svjetioničari i sa čime se suočavaju živeći tako na osami? Ako vas zanimaju ovakva pitanja ili ako ste - kao i ja - oduvijek fascinirani svjetionicima - posegnite za totalno neobičudnom, jako lijepom i informativnom knjigom Mali atlas svjetionika na kraju svijeta koju je napisao J. L. González Macías , a prevela Željka Somun za izdavačku kuću ArTresor .  O  Malom atlasu svjetionika na kraju svijeta     raspravljali  smo  u veljači na čitateljskoj radionici Kabinet čuda . Knjiga  nam se svima uglavnom svidjela, neki su je sa sobom nosili čitav tjedan na posao! Lijepa je to knjiga - priče koje autor niže o ra...

Volim malu izdavačku kuću Lector i već godinama pratim njihovu produkciju. Zahvaljujući njihovim naporima i prijevodima, na hrvatskom možemo čitati vrhunske nizozemske, danske, pa i islandske autore – to je dobrodošla praksa u doba kad se čini da su nas preplavili anglosaksonski naslovi – čak toliko da često ne znamo za posebne, originalne europske pisce, ali smo zato vrlo dobro upoznati s osrednjim knjigama napisanima na engleskom jeziku, jer se s tog jezika naprosto najviše prevodi. Lectorov dječji roman Male šanse nizozemske autorice Marjolijn Hof u prijevodu Gioie-Ane Ulrich Knežević koristila sam u programima poticanja čitanja za djecu. Živimo u doba političke korektnosti kad se sadržaji za djecu "peglaju" da bi bili dopadljiviji, manje strašni – a bojim se da time djeci postaju i manje uzbudljivi. Roman Male šanse postavlja pomalo suludo pitanje: jesu li manje šanse da djevojčici umre otac ako joj prije toga umre kućni ljubimac? I može li ona "ljubimcu" p...

Buddenbrookovi Thomasa Manna su obiteljski roman koji opisuje nekoliko generacija građanske trgovačke obitelji, njihov uspon i pad te cijelu galeriju živopisnih i vrlo pamtljivih likova. Tekst je vrlo aktualan iako je objavljen 1901. - i danas točno možete zamisliti takvu obitelj u kojoj postoje poslušni i uklopljeni, ali i oni malo individualniji i zato nepripadni, vječne "crne ovce", i danas su nam aktualni izazovi koje sa sobom donosi smjena generacija i danas razmišljamo o moralu i nemoralu u poslovanju, kao i o razlici između idealizma i materijalizma. Kad sam  Buddenbrookove  čitala rano na fakultetu, jako mi se svidio ali sam ga doživjela posve drugačije - to je baš pravi klasik koji nas može pročitati dok ga čitamo, tekst u kojem tek sa vlastitom zrelošću uviđamo njegove raznolike suptilne nijanse. Potpuno je fascinantno da ga je Mann završio kad je imao samo 25 godina! Knjiga je jako lijepo uređena, ima pogovor Andyja Jelčića koji ju je divno preveo – jako je preporu...

Pri davnom čitanju Divnog novog svijeta Aldousa Huxleyja (tad je još bio Vrli !), nisam bila oduševljena. Činio mi se neuvjerljivim, više mi se sviđala 1984. Georgea Orwella . Međutim, nedavno sam se vratila ovom Huxleyjevom romanu iz 1932. i njegova me relevantnost zatekla. Za razliku od Orwellove distopije sa stanjem trajnog rata, straha i destrukcije, stanovnici Huxleyjeva romana su površni potrošači, toliko zabavljeni ispraznim sadržajima da se nikad ne bave sobom. U romanu 1984. jezik se sužava kako bi bilo teže suvislo misliti, što znači da je razmišljanje još uvijek realna i opasna mogućnost. U Divnom novom svijetu mogućnost individualnog mišljenja više ni ne postoji!  U današnjem ekstrovertiranom, nabrijanom društvu lažnih spektakala, degradiranih vrijednosti i surovog materijalizma, u kojem prostore mira i tišine treba tražiti svijećom, u kojem često spominjemo sreću ali malo kad je osjetimo, u kojem se individualizam svodi na glasno i sebično japajakanje bez moralne odg...