Što se više bavim dječjom književnošću i što više pratim nove dječje autore i autorice, sve mi je više jasno da je dobra dječja književnost privlačna i odraslima - a ona koja je plitka i bezvezna, ona zapravo nije ni za odrasle ni za djecu. Veliki pisci za djecu, poput Mauricea Sendaka, govorili su o tome da ne pišu ciljano za djecu - nego da nešto napišu, a onda netko drugi naknadno zaključi da je to za djecu. Opetovano je naglašavao da djecu ne treba podcjenjivati simplificiranim sadržajima jer da mali ljudi ionako sve razumiju i da ih ne treba štititi od stvarnosti. Danas je došlo drugo vrijeme, kad je većina djece izložena sadržajima koji su označeni baš kao dječji. Čini mi se da za to postoje barem dva razloga.
Prvo, skloni smo djecu previše štititi od svega što je strašno kako se ne bi emocionalno uznemirili (ranije sam pisala o tome zašto je strah dobar za djecu) i ne želimo im dati ništa nerazumljivo (računajući vjerojatno s time da će se djeca bolje osjećati ako se osjećaju kompetentno). Ali mislim da im time nešto oduzimamo, da ih zapravo podcjenjujemo i ne stavljamo pred njih prave izazove koji bi ih mogli emotivno i intelektualno potaknuti na određene iskorake iz uobičajenoga, poznatoga i ugodnoga. Jer kad djeca čitaju i gledaju isključivo dječje sadržaje, manja je šansa da će naučiti uživati u nerazumljivome, neprilagođenome dobi, u nečemu što će možda shvatiti na neki svoj način, ili čitati baš zato jer uživaju u tome da nešto ne razumiju, što se meni u djetinjstvu dosta često događalo.
Drugi je razlog težnja sve većoj potrošnji. Naime, tržišni nas zakoni tjeraju na strože podjele između dječjeg i odraslog, pa i između starog i mladog, muškog i ženskog (znate one police prepune debelih ružičastih knjiga "za žene" u velikim inozemnim knjižarama?) Tržište za svakoga želi naći posebnu nišu kako bi se prodavalo što više različitih stvari. I mislim da nam te umjetno stvorene podjele štete - odmiču nas od interdisciplinarnosti, širokog razmišljanja i shvaćanja života, širokog čitanja. Pretjerana specijalizacija nas je dovela i do toga da djeca posuđuju knjige samo na dječjim djelima, što im često ne omogućuje da "njuškaju" po naslovima za odrasle i možda pronađu nešto novo i mistično što će pamtiti za cijeli život. Slično tome, djeca nakon neke dobi odbijaju slikovnice i ilustrirane knjige jer nisu više "bebe". Sve su to propuštene prilike za iskorak iz nametnutih društvenih konvencija o tome što djeca znaju i što bi ih trebalo zanimati.
Nedavno sam čitala Šoljanovu zbirku priča Ovo i druga mora koja je prvi put izašla 1975. s ilustracijama Vjekoslava Brešića, i tada ju je Šoljan zamislio za djecu. Kad danas čitamo te priče o mornarima, plovidbi, čudesnim morskim bićima, mističnim geografskim kartama, napisane raskošnim književnim jezikom s mnoštvom metafora i riječi koje smo i sami zaboravili... pitamo se kako bi ih današnja djeca čitala, i jesu li djeca u njegovo vrijeme zaista bila toliko naprednija da bi sve to mogla razumjeti?
Zato je jako zanimljivo vidjeti kako je sam Šoljan razmišljao o pojmu dječje književnosti. Čini se da stalno postavljamo ista pitanja - ali svaka nova generacija misli da je sve krenulo od nje. U nastavku slijedi cijeli esej "Za djecu ili protiv djece" iz 1966., objavljen u Šoljanovoj knjizi eseja Zanovijetanje iz zamke: deset godina podlistaka (Znanje, 1972.) Pročitajte ovaj esej, a zatim i cijelu knjigu!
---
ZA DJECU ILI PROTIV DJECE (1966.)
Kome je književnost »za djecu« zapravo namijenjena? Da li zaista djeci? Djeca su jedan od onih predmeta razgovora, u koje kao da se svi razumiju, već samim tim što imaju djecu, ili što su svojevremeno, često vrlo davno, to bili. Kao što svi koji idu u kino misle da su cineasti, a svi koji su dvaput u životu udarili nogom krpenjaču, drže da su nogometni eksperti. O djeci, kao i mnogim predmetima o kojima mnogo mislimo a malo znamo, spremni smo često izricati najvrtoglavije generalizacije, koje doduše govore vrlo mnogo o nama, ali gotovo ništa o samom predmetu. Tako je i »književnost za djecu« jedan površni neodređeni termin, općenitost, koja svakako konstatira postojanje cijelog jednog područja literature, ali ga ničim ne određuje.
Na sreću, djeca su stvorenja tajnovita i nedokučiva. Približavajući se svakom pojedinom djetetu, udaljavamo se od zbirne imenice. Kao u slučaju mnogih proklamiranih antropofila, ljubav prema »djeci« kao općem pojmu često je povezana s netrpeljivošću prema stvarnoj djeci, s kojom dolazimo u dodir. Naglašavam još jednom ono »na sreću«, misleći time, na sreću djece, možda čak na sreću svijeta: nesporazumom djece i odraslih djeci se pruža jedina šansa, sretna pukotina, da izbjegnu onom odgoju, kojeg mi, s urođenim samopoštovanjem i sebeljubljem, smatramo idealnim — odgoju, koji bi ih učinio najsličnijim nama samima. Malo tko u svojim osobnim pedagoškim koncepcijama uzima u obzir činjenicu, da se djeca ne pripremaju za naš svijet, nego za svoj svijet — na nama je samo da se nadamo, da će taj svijet biti drukčiji i bolji, nedaj bože ovakav.
Čim dopustimo distinkciju između »književnosti za djecu« i one druge, to jest, »književnosti za odrasle«, moramo pokušati da vidimo, postoji li neki specifični karakter, naročita funkcija, bitna obilježja — a ne samo praktički i trgovački razlozi — koji opravdavaju takvu distinkciju. Prije svega upitajmo se, da li su specifičnosti »književnosti za djecu« stvarno diktirane ukusom i duhovnim potrebama maloljetnog potrošača, ili su de facto rezultat naših shvaćanja o tome kakav bi trebao biti njegov ukus i što bi morale biti njegove duhovne potrebe?
Svakom je likovnom pedagogu poznata sklonost djece u određenoj dobi prema šarenim, svjelucavim, kričavim stvarima, i koliko je napora potrebno uložiti, da dijete shvati i akceptira, tek mnogo kasnije, aksiome dobra ukusa — jednostavnost, neupadljivost, sklad — aksiome u svijetu starijih ljudi. Odgajajući dijete, likovni mu pedagog ne pruža stvari koje ono hoće: jeftini bazarski nakit, šareni gips i porculanski kič, nego ga postupno navodi da ushtjedne drugo, pružajući mu malo po malo ono što on sam hoće.
Povučemo li ovdje analogiju s književnošću za djecu, vidjet ćemo, kad pokušamo formulirati neke njene specifičnosti, da su te specifičnosti prije svega i uglavnom pedagoške prirode, i da se ta književnost, zapravo, ne piše toliko za djecu, koliko za nas, i to ne za naš užitak, nego da bismo je — ne uživajući sami u njoj — mogli djeci u određene svrhe servirati. Prema tome, ne samo da mi tu literaturu djeci propisujemo, ne samo da određujemo kriterije vrijednosti, zakone dobra ukusa, sa svojeg stanovišta, nego što je još gore, skloni smo da tu literaturu mjerimo prije svega njenom funkcionalnošću. I dok se takvo mjerilo u umjetnosti općenito uzima kao svetogrđe, ovdje ga toleriramo gotovo kao po sebi razumljivo.
Tako se književnost za djecu praktički pretvara u neku vrstu, nazovimo je, primijenjene umjetnosti — konvencionalni i sadržaja lišeni rekviziti i sredstva umjetničkog izražavanja koriste se da bi vršila stanovitu funkciju u praktičnom životu. Što često, kako mi kažu oni koji to valjda i znaju, može biti vrlo odgojno, i u tom smislu korisno. Svakako, vrlo rijetko biva umjetnost. I tako, na kraju puta, učitelj mjesto klasične batine drži u ruci modernu književnost za djecu. Pedagoški angažiranu književnost.
Međutim, kao što znamo, dobre literature za djecu ipak ima, Ne možemo, razumije se, zanemariti činjenicu, da su veliki pisci i dobri pisci često pisali stvari, koje su doživljajem, iskustvom, jezikom i formom dostupne čovjeku u vrlo ranim godinama života — ta djela, u pažljivom izboru, možemo za sada, uvjetno i provizorno nazvati književnošću za djecu.
Sam je termin, uočavamo odmah, u sebi kontradiktoran — contradictio in adiecto — ne može postojati namjenska književnost osim u posve vulgarnom smislu; ne može postojati »književnost za djecu« koja ne bi bila »književnost«, pa prema tome i za odrasle, niti takav naziv može postojati kao književnoteoretski termin, dok nema svog sukladnog termina, to jest, »književnosti za odrasle«. Naravno, mi odrasli bismo se za razliku od nemoćne djece smjesta upitali »koje odrasle«? — ni sva književnost po prirodi stvari nije dostupna podjednako svim odraslima. Iz raznolikog i golemog bogatstva, što ga nazivamo lijepom književnošću, svako može izabrati po svojoj mjeri i ukusu ono što hoće i voli — zašto da djeci već i terminološki niječemo to pravo? Jer ako lijepu literaturu počnemo dijeliti po dobi njenih potrošača (od osam do osamdeset godina), zašto je ne bismo dijelili po spolovima, rasama, klasama i profesijama? Kao što smo pisce povremeno znali dijeliti na pisce-seljake i pisce-radnike (kao da su zanimljivi po tome što su seljaci ili radnici, a ne po tome kakvi su pisci) iako su u nedavnoj prošlosti ženski listovi na cijelom svijetu počeli vrvjeti »literaturom za žene« (pa valjda ima i pisaca za žene), a u skoroj budućnosti mogli bismo u nekim glasilima automotodruštava imati »poeziju za automobiliste« — što ćemo, takvo je ovo naše doba specijalizacije. Ali sjetimo se ipak, da je smisao lijepe književnosti, za razliku od priručne tehničke literature, upravo da niječe takve razdiobe. Što više, ona bi baš i trebala da bude najlakši i najsigurniji most preko svih razdioba.
Dopuštajući dakle da se stvara posebna kasta «pisaca za djecu«, ne vršimo li time stanovitu diskriminaciju prema djeci — sve od prevelike brige za mladež? Ne pružamo li im rog za svijeću, prodajući im pod firmom »književnosti za djecu« tek goli literarni zanat u rukama nadri-pisaca i nadri-pedagoga?
Tražeći analogije u drugim umjetnostima, konstatiramo da se tamo srećom mnogo rjeđe govori o »slikarstvu za djecu« (tamo je sad u modi ludovanje za dječjim slikarstvom) ili o »glazbi za djecu« — iako su naravno mnogi dobri slikari i skladatelji stvorili djeci pristupačna a ipak punopravna umjetnička djela.
Možemo nagađati da će prosječno prijemčivo dijete pristupati umjetnosti s mnogo više neposrednosti i otvorenosti nego prosječan odrastao čovjek. A mi ipak ravnodušno dopuštamo da dječje knjige u pravilu ilustriraju »dječji« slikari, a da ih pišu gotovo bez iznimke »dječji pisci — isključivci«, kako je tu poplavu anonimnih, slabih i neduhovitih stihotvoraca nazvao u jednoj invektivi Slobodan Novak. Zaista, vrlo je teško povjerovati da oni, koji nisu stvorili ništa i ne mogu stvoriti ništa, što bi bilo dobro »za odrasle«, mogu zbog nekog mističkog razloga biti dobri za djecu.
Ne znači to naravno da svi moraju pisati sve: upozorava se time jedino na tautologiju, da samo autentični pisci mogu stvarati književnost, pa prema tome i književnost za djecu. Onda kad ih isključivo svojata kasta »pisaca za djecu«, dobri su oni pisci za djecu, koji su i odraslima dobri, čija djela bude u nama »malog čovjeka« koji na žalost previše rano u našem životu zna da duboko zaspi. Neka mi se dopusti da navedem ovdje primjere takvih pisaca: Duška Radovića u srpskoj ili Ivana Kušana u hrvatskoj književnosti.
Upozorava se dalje na to da »književnost za djecu« ne može biti nešto posebno, država u državi, tvorevina koja se sudi po drugim kriterijima nego ostala književnost i umjetnost. Ona može označavati samo specifičan dar autentičnog pisca da pogleda svijet oko sebe na naročiti način, kao što bismo mogli reći da stanoviti pisci imaju specifičan dar za komično ocrtavanje karaktera ili čisto fabuliranje.
Drugim riječima, na ovom području kao i na svakom drugom možemo govoriti samo o književnosti. Kao pisci ne možemo stvarati namjenski, nego stvarati kako najbolje znamo i umijemo, po diktatu svoga talenta, i nadati se da će se to možda i djeci svidjeti.
Možda se nekome ova poanta neće učiniti važnom, ali u ovoj eri specijalizacije i strukovnosti, čini mi se da se književnost za djecu — sve više nalazi u rukama pedagoga i pedagoških institucija, u rukama specijalizirane kaste stručnjaka, a sve manje u rukama pisaca.
Ona se institucionalizirala. Treba se bojati da će se s vremenom potpuno podvrći vanliterarnim i vanestetskim manipulatorima i postati naprosto sredstvo nečega, oružje u nečijim rukama. I u času, kad nam se ne bude svidjelo ono, čega je sredstvo i u čijim rukama, pitat ćemo se užasnuti, kako da je opet oslobodimo. A odgovor će kao obično moći da dadu samo stvaraoci.
*Članak je skraćena verzija referata koji je Antun Šoljan održao na Zmajevim igrama posvećenima dječjoj književnosti u Novom Sadu 1966., a u ovom obliku je iste godine objavljen i u Telegramu.
--- Marija ---
Primjedbe
Objavi komentar