Kad sam s Andom Bukvić Pažin pisala knjigu Velika važnost malih priča: zašto i kako čitati djeci, često smo s raznim ljudima razgovarale o tome što i kako čitaju svojoj djeci. Mnogi su nas pitali kakav je naš stav o čitanju bajki - treba li ih čitati s obzirom na nove zaštitničke tendencije u odgoju.
Mislimo da djeci danas svakako treba čitati bajke, i to onako kako su napisane, bez ikakve cenzure. To smo u knjizi pojasnile ovako:
Čitanje i pričanje bajki djeci danas je svojevrsna subverzija, bunt protiv ideologije helikopter-roditeljstva, rizik u svijetu vatiranog ranog djetinjstva, kritičko čitanje ideja koje donosi sveprisutna kultura otpisivanja umjesto njihova neselektivnog prihvaćanja. U duboko podijeljenom svijetu gdje jedan pol diskriminira sve drugo i drukčije, a drugi je bez kriterija i radi političke korektnosti uronio u ideološke sadržaje koji promiču različitosti – ne zato što je to dobro, već samo zato što je drukčije – čitanje bajki je transgresija, opasan teritorij između ovdje i ondje, kontroverza koja poziva na raspravu. Pa iako je danas moderno bajke odbacivati kao nekorektne, pretjerano patrijarhalne ili čak štetne, treba ih sagledati s raznih strana. Kao što znaju sve strpljive čitateljice – pa i (ne)strpljivi roditelji – najlakše je bez kriterija odbaciti i zabraniti, a najteže krenuti u dijalog i tragati za ravnotežom. (91)
Bajke ne treba pretjerano ublažavati jer djeca intuitivno shvaćaju da su to priče odvojene od života, a opet iz njih dobivaju neke važne informacije - shvaćaju da nisu svi ljudi dobri, da smo svi smrtni, da nam se ponekad događaju nesporazumi - ali da na kraju dolazi sretan kraj koji će im dati osjećaj smisla i poretka u svijetu. Ako vam u bajkama smetaju rodni stereotipovi i perpetuiranje rodnih obrazaca - iskoristite ih za razgovor s djecom - čitajte ih kritički. A kako bi se djevojčice osjećale osnaženo zahvaljujući bajkama posegnite za zbirkom Bajkarice: junakinje iz narodnih predaja cijelog svijeta Erike Katačić Kožić i Srebrenke Peregrin.
Uz to, u knjizi smo istaknule čak sedam točaka u obranu bajki (str. 94-98), koje donosim u nastavku.
1. U BAJKAMA SE NALAZI KLJUČ POTICANJA ČITANJA. Prisjetimo se samo Harryja Pottera. Ključ uspjeha toga niza romana nije toliko u spisateljskim vještinama J. K. Rowling, mada su i one neosporne, već u eksplikaciji čarolije – tu je sva sila čarobnih predmeta i aktivnosti, od štapića preko loptice, metle i plašta u školi vještičarenja i čarobnjaštva. Pa iako Harry Potter nije bajka, nego fantasy roman, primjer je vrlo čitane knjige koji pokazuje koliko djeca vole i trebaju čarolije. A ni svevremensku popularnost bajki ne treba posebno isticati, jer stalno izlaze nova i nova izdanja bajki i vrlo se dobro prodaju. I to nije čudno jer koju god im bajku ili bajkovitu priču počeli pričati, djeca će vas pomno slušati i jedva dočekati da saznaju što je bilo dalje i kako priča završava. U teoriji Milivoj Solar (2005: 213) piše da je bajka osobita književna vrsta u kojoj se čudesno i nadnaravno isprepliće sa zbiljskim tako da između prirodnog i natprirodnog, stvarnog i izmišljenog, mogućeg i nemogućeg nema pravih suprotnosti. U praksi, bajke zadovoljavaju dječju potrebu za čarolijom i u njima nema racionalizacije, kojoj djeca ni inače nisu pretjerano sklona. Izvorne bajke u nekim jezicima u svome imenu sadrže čaroliju ili čarobno (njem. Zaubermärchen ili čarobne bajke). Čarolija stvara motivaciju koja je ključni prediktor čitanja. Zato se u današnjem odnosu prema bajkama krije paradoks: želimo djecu pričama toliko zainteresirati da sama od sebe krenu okretati stranice i čitati dalje, a oduzeli smo im bajke koje bi ih mogle potpuno zatraviti i pružiti im nezaboravno iskustvo čitanja – jer smo ih mi sami otpisali kao neadekvatne, zastarjele i unaprijed nezanimljive provukavši ih kroz svoje odrasle, naknadnopametne filtre. Bajke nisu upute za življenje, već književni tekstovi – i to treba imati na umu svaki put kad u nama proradi poriv da djecu zaštitimo od njihova sadržaja.
2. BAJKE SU SUVREMENE. Iako se doimaju starije i iskusnije, bajke su svestrane i svevremenske, kao forma i kao književna vrsta. André Jolles, koji objašnjava da je ono što danas smatramo bajkom zapravo naziv za priče braće Grimm, još ističe da bajke ujedinjuju dvije protuslovnosti ljudske prirode: „sklonost prema čudnovatom” i „ljubav prema istinitom i pravednom” (2000: 213). To je dvostruka stvarnost bajke koja je, kao i naša stvarnost, s jedne strane čudnovata, viralna i virtualna, a s druge objektivna i opipljiva. Kao što i mi sami svaki dan manje ili više nemoćno sliježemo ramenima na sve nevjerojatnije vijesti iz bliže i dalje okolice, likovi iz bajki nikad se ne čude svojoj čudesnoj svakodnevici. Tom se dimenzijom bajki – njihovim sadržajem više nego strukturom – bavi švicarski teoretičar Max Lüthi (2004). On primjećuje koliko su bajke jednodimenzionalne; sve što se u njima događa mi prihvaćamo najnormalnije, nemamo nikakvu reakciju na fantastiku u bajci jer ona uopće nije odvojena od realnosti.
3. BAJKE SU VAŽNE ZA ISKUSTVO SNAŽNIH EMOCIJA - U PRVOM REDU STRAHA. Djeca u bajkama susreću uređenu strukturu punu ponavljanja, ali s dovoljnom dozom neočekivanosti. Tu je nepristrani pripovjedač, koji odozgo prati i prepričava što se događa; tu su i crno-bijeli likovi koji mogu biti početne točke od kojih će djeca početi graditi svoj koordinatni sustav u svijetu, uz nezaobilazan sretan kraj koji im donosi zadovoljštinu. Nudeći nam uzbudljive situacije, istovremeno shematske, a opet nekako nove – uz dovoljno ponavljanja staroga kojega u svakom tekstu mora biti da bi se moglo graditi novo – bajke nam zapravo stvaraju sigurno okruženje za preradu vlastitih mračnih strana. Marina Warner (usp. Pollard 2019: 25) kaže da nam bajke mogu „pripremiti želudac” za život. Npr. kad dijete iz bajke – kao i iz drugih književnih tekstova – doznaje da nekome može umrijeti roditelj, postaje mu manje šokantna činjenica da će i njegov roditelj jednom umrijeti, jer je već s književnim junakom proživio sve te emocije. Uči se nositi s time. A kad se dogodi neka trauma: događaj je već prošao i ne možemo ga promijeniti, ali možemo mijenjati svoj odnos prema njemu kroz priču.
4. BAJKE PROMOVIRAJU KULTURU PUTOVANJA, OTVORENOSTI I KOMUNIKACIJE. Bajke su po svojoj dubinskoj strukturi uvijek putovanja. Putovanje počinje pozivom (npr. magarac koji bježi u Bremen da postane gradski svirač, pa poziva lovačkog psa da mu se pridruži); ako pomoć prihvatiš, krećeš u pustolovinu, put na kojem se svašta događa, a kad prođeš sve to, možeš izaći promijenjen, bogatiji i tim svojim novim znanjem možeš pridonijeti zajednici. I nije samo struktura bajki „putnička”, već se mnogi elementi klasičnih bajki, ali i bajkovitih priča iz različitih zemalja, mogu iskoristiti za buđenje znatiželje i poticanje na istraživanje jezika i kultura, ukazujući nam na univerzalne vrijednosti s jedne strane te na kulturne i društvene specifičnosti s druge. Ta je ideja dobro iskorištena u knjizi Matee Galinec i Adrijane Višnjić Jevtić Putovanja patuljka Putuljka, koja funkcionira kao zbirka bajki iz cijeloga svijeta i kao svojevrstan metodološki priručnik. Otvara se uvodnom bajkom iz vremena „jednom davno, kada su se čuda još događala i kada se čarobna bića nisu skrivala, već ih se moglo vidjeti na livadama i šumama” (2016: 14). Glavni lik je patuljak Bjelobradi, koji čuva blago patuljaka, sve dok mu na put ne stane vještica Linda, koja se želi dokopati tog blaga i koja na kraju začara Bjelobradog pretvorivši ga u najvećeg patuljka na svijetu. Čarolija će se prekinuti jedino ako postane Putuljak – onaj koji putuje svijetom, traži i pamti priče iz različitih krajeva. Sa svakom novom pričom Bjelobradi će se malo smanjiti, dok se ne vrati na svoju staru veličinu. Koncept knjige i priče u njoj senzibiliziraju djecu za druge i drukčije te otvoreno progovaraju o toleranciji prema različitome. Dakle, bajke nam mogu omogućiti pripovjednu čaroliju i platformu za učenje – samo ako im dopustimo.
5. BAJKE SE BRINU ZA JEZIK. Možda je to zato što kod nas postoji duga tradicija, što se bajke odvajkada prevode na hrvatski jezik, od vremena kad se na jezik više pazilo i kad su se pomnije birale riječi, ali jezik bajki na hrvatskom odražava tu tendenciju ljepote i biranosti. Prijevodi Josipa Tabaka sa španjolskog, portugalskog, francuskog, njemačkog ili skandinavskih jezika, bez obzira na njegove dokazane pripovjedačke kreativnosti i povremene nepreciznosti ili čak pogrešnosti u prijevodima (usp. Zima, 2005), nepresušan su izvor jezičnih bravura iz kojih možemo neosporno obogatiti materinski jezik. Tko takve bajke čita u ranom djetinjstvu, što možemo reći i iz vlastitih iskustava – to mu zauvijek oboji sintaksu, dade novu paletu riječi i raširi opseg njihovih značenja. Josip Tabak je u svojim kolumnama o prijevodima, okupljenima u uzbudljivo napisanoj i sadržajno zanimljivoj zbirci O prijevodima i prevođenju (2014), napadao prevodilački nemar upravo na primjerima iz bajki, ukazujući na to da su one odlična platforma na kojoj će se najbolje vidjeti svako ogrješenje o prevodilačku etiku i estetiku. Osim toga, s jezikom su povezana i sakupljalačka nastojanja mnogih naroda, svakako braće Grimm, a potom i Norvežana: Peter Christen Asbjørnsen i Jørgen Moe skupljali su bajke, među ostalim i u želji da očuvaju nacionalnu svijest i jezični identitet.
6. BAJKE SU PODLOGA ZA PODUČAVANJE I UČENJE NARATIVNIH OBRAZACA. U bajkama nema psihološke karakterizacije likova: oni su plošni i crno-bijeli. Bajke uče poznavanju rudimentarnih struktura teksta i osnovnih mehanizama pripovijedanja; dapače, one su zbog formulaičnosti, bazičnosti te repetitivnosti svojih struktura idealne za to. Zato djeca s njima usvajaju osnovne obrasce koje mogu nadograđivati, što im omogućuje da lakše razumiju tekstove koje će ubuduće čitati i pisati, od školskih sastavaka do slobodnijih formi, koje uvijek na početku slijede određena usvojena pravila. Ovdje vrijedi spomenuti važnog teoretičara bajki, strukturalista Vladimira Proppa (1982). Za Proppa, čarolija i čudesnost bajki nisu važne: on je želio opisati bajku prema njenim sastavnicama te njihovim odnosima, znači predstaviti morfologiju i sintaksu bajke. Zato je izdvojio sedam tipova likova (tzv. aktanata) i 31 situaciju koja gradi priču (tzv. funkcije). Aktanti su npr. zlotvor ili protivnik, pomoćnik, tražena osoba (kraljevna), a funkcije bi bile, primjerice, udaljavanje, zabrana, prekršaj zabrane, preobrazba junaka, svadba, krunidba itd. Svi likovi i situacije koje Propp navodi mogli bi se s djecom najprije u cjelini nabrojati pa onda tražiti u bajkama: bila bi to odlična vježba koja bi potaknula pomna i višestruka čitanja.
7. I na kraju, i nikako manje važno, BAJKE U NAJČIŠĆEM OBLIKU SU LIJEPA KNJIŽEVNOST. Već je bilo puno govora o tome zašto su upravo umjetnički tekstovi važni i zašto treba čitati lijepu književnost. Budući da su bajke izvorno usmeni oblik, potiču na pripovijedanje, ne samo na čitanje – zapravo, idealne su za sve oblike procesiranja teksta: čitanje naglas, prepričavanje na temelju pročitanoga i čitanje u sebi.
I nakon svih ovih točaka, još bih dodatno podcrtala potrebu za čarolijom u suvremenom svijetu. Na programima poticanja čitanja sa srednjoškolcima dogodilo mi se da su me pitali je li čovjek koji susreće duha šizofreničar. Odmah sam se zapitala jesu li im čitali bajke i pričali priče kad su bili djeca. Književnost se ne čita racionalno, onako kao što čitamo novine - ona ima neki drugi kod - i to znamo svi mi kojima su čitali bajke i druge priče kad smo bili mali. Današnja je svakodnevica okrenuta praktičnosti i pragmatičnosti i kao da nas sustavno odalečuje od čarolije i od "beskorisnog" maštanja. Unatoč tome, ili baš zbog toga, nadam se da će i današnji mladi ljudi - kao i sve buduće generacije - imati pristup književnosti i umjetnosti općenito, da će je trebati i znati cijeniti. Da će se znati poistovjetiti s likovima i osjetiti njihovu radost ili bol, njihov strah. Jer ne samo da nam maštanje otključava nove svjetove pokazujući nam da svijet u kojem živimo nije jedini mogući svijet - što je važno za cjelokupni ljudski intelektualni razvoj - maštanje i izlaženje iz okvira svakodnevnog donosi nam i veliki užitak, čineći nam svakodnevicu vrijednom življenja.
Zato čitajte bajke - i djeci i sebi.
Popis literature iz ovog odlomka:
Galinec, Matea, Višnjić Jevtić, Adrijana i Orlović, Hrvoje (2016). Putovanje patuljka Putuljka. Split: Harfa.
Jolles, André (2000). Jednostavni oblici. Zagreb: Matica hrvatska, prev. Vladimir Biti.
Katačić, Kožić Erika i Peregrin, Srebrenka, ur. (2020). Bajkarice: junakinje iz narodnih predaja cijelog svijeta. Ilustrirao Željko Pahek. Zagreb: Planet Zoe.
Lüthi, Max (2004). Märchen. Stuttgart; Weimar: Verlag J. B. Metzler.
Pollard, Claire (2019). Fierce Bad Rabbits: The Tales Behind Children’s Picture Books. London: Fig Tree.
Propp, Vladimir (1982). Morfologija bajke. Beograd: Biblioteka XX vek: Knjižara Krug, prev. Petar Vujičić et al.
Rowling, J. K. (2000 – 2017). Harry Potter [serijal romana]. Zagreb: Algoritam, prev. Zlatko Crnković i Dubravka Petrović.
Solar, Milivoj (2005). Teorija književnosti. Zagreb: Školska knjiga.
Tabak, Josip (2014). O prijevodima i prevođenju. Zagreb: Društvo hrvatskih književnih prevodilaca.
Zima, Dubravka (2005). „Je li Andersen dječji pisac?”. U: Dobar dan, gospodine Andersen: zbornik uz 200. obljetnicu rođenja H. C. Andersena i 10. obljetnicu Hrvatske sekcije IBBY-a, ur. Ranka Javor. Zagreb: Knjižnice grada Zagreba, Hrvatski centar za dječju knjigu, Hrvatska sekcija IBBY-a, 61–71.
Opširniji razgovor o knjizi Velika važnost malih priča poslušajte ovdje: https://www.youtube.com/watch?v=wXw4_vaGn5E
--- Marija ---
Primjedbe
Objavi komentar