Preskoči na glavni sadržaj

Antun Šoljan: Ovo i druga mora - književni jezik kakav smo zaboravili

Prije nekoliko godina razmišljala sam o knjigama iz djetinjstva, starim knjigama koje su nas oblikovale, a koje smo danas zaboravili jer se više ne mogu nabaviti - ili ih jednostavno više nitko ne traži. Za Moderna vremena sam napisala tekst o dobrim dječjim knjigama kojima bismo se trebali vratiti.

U tom traganju za starim naslovima naišla sam na čudesnu zbirku priča za djecu Antuna Šoljana "Ovo i druga mora" koja je 1975. objavljena u Školskoj knjizi. Mislila sam da ću je samo prelistati da vidim je li to nešto za preporučiti - a na kraju sam je zatravljeno čitala, zgotovila je u dahu. Te čudesne priče o čežnji za nepoznatim morskim prostranstvima i neotkrivenom kopnu, o karizmatičnim mornarima, sudbinama starih brodova i mističnim geografskim kartama podsjetile su me na što mislimo kad kažemo da je književnost novi pogled na jezik. 

Kako kaže pisac Jan Parandovski u knjizi Alhemija reči (1956): 

Osvježavanje reči svakodnevne upotrebe – to je svakako jedan od najvećih i najlepših poduhvata na polju jezika. Najobičnije i najpoznatije reči odjednom nam otkriju neko svoje neočekivano značenje i zablistaju snagom pritajenog života. Iz dubokih podzemnih naslaga vadi se ono što dotada jezik nije uspeo da izrazi. Kako se to dešava, pokazuje nam analiza jedne dobru pesme ili stranice dobre proze. Pod piščevim perom susreću se reči koje se ranije nisu srele, glagoli stupaju u službu dotada nepoznatih radnji, a imenice stiču nove domene vlasti. Međutim, u razgovornom jeziku, u slaboj literaturi i banaloj publicistici, reči se dosađuju i muče u ukalupljenim vezama. Jedni isti pridevi stalno se vuku kao senke za svojim imenicama. Fraze ukočene, metafore gnjile. Plesan, žabokrečina, ustajala voda. Taj skamenjeni svet očekuje pesnikov životvorni dah… (197) 

Mislim da me upravo zato tako velik broj naslova suvremene književnosti ostavlja ravnodušnom - jer im je jezik ukočen, banalan, nepoticajan, neuzbudljiv... previše običan i očekivan. 

Zato sam se silno ugodno iznenadila kad sam nedavno u izlogu ugledala novo izdanje ovih Šoljanovih priča! Objavljene su lani u izdavačkoj kući Vuković & Runjić. To je zaista hvalevrijedno - važno je reizdavati stare dobre knjige kako bismo se podsjetili kako se pisalo i razmišljalo nekad. I kako bismo imali šarolikije aršine za usporedbu i definiranje što mislimo kad kažemo da je neka knjiga dobra, da je odlična ili poticajna. Znate onu poznatu Murakamijevu izreku: ako čitaš samo knjige koje i drugi čitaju, mislit ćeš isto ono što oni misle! Pa iako je to malo simplificirano - svakako se moramo odmaknuti od sadašnjeg trenutka, vratiti se klasicima, stvarno dobroj književnosti - i onda iz te pozicije vrednovati ono što imamo danas. Jer ako čitamo samo mlake i klišeizirane suvremene tekstove - uskoro će nam se početi činiti da nikad drugačijih tekstova nije ni bilo!

Zato smo prošli mjesec o Šoljanovim pričama "Ovo i druga mora" raspravljali na čitateljskoj radionici Kabinet čuda. Iznenađene, neke su polaznice mailom provjeravale jesu li dobro shvatile da čitamo baš tu knjigu - jer piše da je za djecu? A ja sam baš htjela da čitamo nešto dobro za djecu. Jer vrhunska je književnost za svih - i odrasli mogu uživati u Alisi u zemlji čudesa (koju je najbolje preveo baš Antun Šoljan!), u Lemony Snicketu, Beatrix Potter ili Roaldu Dahlu. Problem je u tome što smo okruženi s puno plitkih i didaktičnih sadržaja za djecu - koji zapravo nisu ni za djecu ni za odrasle. Zato svakako pročitajte Šoljanov esej "Za djecu ili protiv djece" iz 1966. g., koji sam na blogu objavila ranije

Čitajte i Šoljanove sakupljene eseje u knjigama "Zanovijetanje iz zamke" (Znanje, 1972.) i "Sloboda čitanja" (GZH, 1991.) - kritični su i lucidni, pravo osvježenje u današnje vrijeme.

Pogledajte i preporuku za čitanje priča "Ovo i druga mora" https://www.youtube.com/watch?v=5Juv4BjD-m0  

Kabinet čuda odvija se u Knjižari Fraktura u organizaciji udruge Blaberon, a financira ga Grad Zagreb.





---   Marija   ---



Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Wisława Szymborska - Svijet koji nije od ovoga svijeta

Jako mi se svidjelo što je na inauguraciji novog američkog predsjednika mlada pjesnikinja Amanda Gorman gorljivo recitirala svoju poeziju. To je nešto posebno, da poezija ima veliku ulogu na ovako velikom događaju kojeg prati cijeli svijet. Podsjetilo me to na činjenicu da poezija može biti - i trebala bi biti - upotrebljiva. Mislim da je na to mislila Divna Zečević kad je 1973. u dnevnik zapisala:  Pjesme volim objavljivati u dnevnim ili tjednim novinama ali nikako ne u časopisima. Želim da pjesma stigne do onoga kome je namijenjena i ne volim pomisao da mi pjesma leži u časopisu izložena kao u vitrini do koje će doći, ako dođu, rijetki posjetioci. Ne volim vidjeti svoju pjesmu u književnom časopisu pritisnutu kao leptira ili kao biljku u herbariju. Mnogo više volim da se pjesma na novinskom papiru povlači pod nogama ili da se njome zamotaju cipele koje se nose na popravak. Ipak ima u tom slučaju više nade da će nekome pogled zapeti ako ništa barem na naslovu – pa da pomisli ak...

Čitateljska radionica Kabinet čuda

Cijeli život čitam i volim s drugima razgovarati o pročitanim knjigama. Zato nije čudno da me zanimaju programi za poticanje čitanja.  Zato sam osmislila čitateljsku radionicu  Kabinet čuda - neku vrstu čitateljskog kluba. Sastajemo se jednom mjesečno u knjižari Fraktura  i raspravljamo o unaprijed dogovorenoj knjizi. Prvi sastanak je bio u siječnju 2021. Za vrijeme nepovoljne epidemiološke situacije sastanci su se odvijali preko zooma. Književna djela koja čitamo u programu biram po njihovim umjetničkim karakteristikama ali zanima me i njihova društvena relevantnost. Radionice nam svima nude ugodno provedeno vrijeme, ali i više od toga. Vjerujem da se društveni i politički potencijal književnosti ostvaruje kroz aktivno, kritičko čitanje i živu raspravu. Zbog različitih mišljenja o tekstu počinjemo šire razmišljati i zajedno osvještavamo utopijski potencijal književnosti – neke nas knjige doslovno pomiču s mjesta , potiču nas na mišljenje o stvarima o kojima bez tih tekst...

Ivana Đula: Anatomija pauze

Poezija je nepredvidivost, ona izražava ono o čemu se ne može govoriti, najbolja je kao pokušaj, kao mucanje, traganje za izrazom kojim ćemo doprijeti malo bliže osjećajnosti, malo bliže istini, malo bliže onome što nas muči. I nerijetko se dogodi da nas pronađe kad ni sami ne znamo da nam treba, kao da idemo kroz život postavljajući pitanja, a onda nam određena pjesma u pravom trenutku padne u krilo. I ne daje nam odgovore, jer umjetnost je uvijek pitanje, ali pomogne nam misliti i bivati dalje, kretati se kroz život s određenom jasnoćom koja prije čitanja te poezije za nas nije postojala. U posljednje vrijeme često razmišljam o tišini, sporosti, strpljenju, koncentraciji, čekanju, puzanju - svemu što je suprotstavljeno brzini, hektičnosti, užurbanosti, moranju, trčanju, rokovima i materijalnosti ovoga što danas živimo. Dakle razmišljam o pauzi. I onda mi u krilo padne knjižica poezije dramaturginje Ivane Đule  Anatomija pauze (Oaza Books, 2021). Prvi dio knjige se sastoji od cik...