Martin Puchner: Pisani svijet - kako su nas pripovijesti oblikovale

Možete li zamisliti svijet bez pisane riječi? Bez književnosti? Možete li zamisliti da slova ipak postoje, ali vi ste nepismeni pa pored svega napisanoga samo prolazite, ne razumijevajući te čudesne male mrave kao neki čudan i važan kod koji nam već tisućljećima služi sporazumijevanju i mijenja cjelokupni način bivanja i mišljenja?

S tim pitanjima počinje čudesna, intrigantna knjiga puna nevjerojatnih podataka i zanimljivosti Pisani svijet: kako pripovijesti oblikuju ljude, povijest i civilizaciju Martina Puchnera koju na hrvatskom čitamo zahvaljujući sjajnom prijevodu Snježane Husić i u izdanju Naklade Ljevak. Jako je lijepo uređena, divan je prijelom i ima vrlo pregledan indeks.

Martin Puchner predaje englesku i komparativnu književnost na Harvardu i autor je antologije svjetske književnosti u šest svezaka Norton Anthology of World Literature.

Ova knjiga nije akademski suhoparna nego je pisana vrlo popularno i zanimljivo, jedna od onih koje te svakom stranicom vuku da čitaš dalje. Iz stranice u stranicu autor pokazuje kako su tekstovi promijenili svijet - osobito piše o Epu o Gilgamešu, Bibliji, Ilijadi, Tisuću i jednoj noći, Pripovijesti o Genjiju, Don Quijoteu, američkoj Deklaraciji o nezavisnosti ili pak Komunističkom manifestu.

Tu ćete saznati da je književnost nastala kad se pripovijedanje preplelo s pismom. Odličan je primjer Homerova Ilijada koja nije nastala kao književnost nego kao tradicija usmenog pripovijedanja. Zanimljivo je da ne znamo ime pisara koji ju je zapisao, iako njemu dugujemo tako važan temeljni tekst, ali svi znamo Homera (premda se možda nitko nije baš tako zvao).

Autor navodi i da je pismo u Mezopotamiji prvotno služilo za ekonomske i političke svrhe, ne za književnost – npr. kralj Uruka je suparničkom kralju poslao prijeteću poruku otisnutu u glini – kad su mu je pokazali, odmah se obvezao na vjernost: toliko ga se dojmila ta čudesna glina koja govori. Zato nije čudno da je pismo otvorilo put cijelom birokratskom aparatu kakvog danas poznajemo, a omogućilo je i vladarsko upravljanje na daljinu, tj. centralizaciju moći. 

Dugačko poglavlje u Aleksandru Velikom je fascinantno - taj je osvajač i vladar bio strastveni čitatelj koji je u svoja osvajanja krenuo pod velikim utjecajem Ilijade koju je svuda nosio sa sobom i tako je pretvorio u kozmopolitski tekst, a grčki u svjetski jezik. Na kraju je i njegov život pretvoren u književnost, u Aleksandridu.

Knižničar(k)e bi moglo zanimati da je asirski kralj Ašurbanipal 600 g. prije Kr. shvatio da je znanje korisno samo ako je organizirano - pa je napravio prvi poznati sustav upravljanja podacima, naime, organizirao je glinene pločice po prostorijama: posebno je razvrstao povijesne isprave i izvještaje, posebno predznake i proricanja, a kalendari povoljnih dana i astrološki komentari bili su u trećoj prostoriji. Na asirskim su pločicama uklesani i podaci o učenicima i učiteljima - koji pokazuju da je sve zapravo uvijek isto: na jednom se očuvanom fragmentu pisarski naučnik iz Babilona žali koliko je teško pisati: "Učitelj mi je rekao: 'Nije ti dobar rukopis' pa me istukao." Žalili su se i učitelji: "I ja sam poput tebe nekad dio mlad i imao sam mentora. Učitelj mi je povjerio zadatak - to mu je bio posao. Skočio sam gipko kao trska i prihvatio se posla".

glinena pločica iz Ašurbanipalove biblioteke

Podsjetit ćete se da s pismom prestaje izumiranje jezika – jer su stari jezici opstajali jednom kad su bili fiksirani u glini, a ranije bi se ugasili sa smrću zadnjih pojedinaca koji govore tim jezikom. Osim toga s pismom ljudi dobivaju pristup prošlosti koja se fiksira i odmiče od usmenog prenošenja događaja, a rađa se i novi oblik empatije jer Izum pisma dijeli ljudski evoluciju na vrijeme koje nam je gotovo nedostupno i ono u kojem imamo pristup tuđim mislima.

Autor također navodi da veliki učitelji poput Bude, Konfucija ili Isusa nisu iza sebe ostavili pisane tragove. Sva su njihova učenja naknadno zapisali učenici, ali ponekad čak i dosta nakon njihove smrti. Tako su recimo priče pisane o Isusu - kasnije prozvane Evanđeljima - zapravo utemeljene na usmenoj predaji njegovih učenika. Pa i Sokrat se bojao pisma – poznata je njegova misao da se nakon izuma pisma ljudi više neće truditi ništa pamtiti, pouzdavat će se u novu tehnologiju i iskvarit će im se sposobnost mišljenja. Platon je zato sve Sokratove riječi i zapisao u obliku dijaloga, ne bi li time što više sačuvao njegovu metodu pitanja i odgovora.

Ova će vas knjiga provesti kroz različite formate knjige i tehnologije njihova nastajanja - od klinastog pisma preko svitka, pergamenta i kodeksa (današnje knjige), od klesara do pisara do tiska, pa sve do interneta (na kojem opet scrollamo od gore prema dolje, prema engleskoj riječi scroll za svitak!) - i vidjet ćete koliko sam format utječe na način pisanja, ali i čitanja i razmišljanja o napisanome. Naravno, tek je proizvodnja jeftinijeg papira otvorila put masovnijem čitanju.

Saznat ćete da je prvi roman zapravo napisala žena, japanska dvorska dama oko 1000. g. Ne znamo njezino ime ali junakinja romana zove se Murasaki. Autorica je potajno učila kinesko pismo - jer taj je tip obrazovanja bio rezerviran samo za dječake. Ubrzo je bila bolja od svog brata, a jadni je otac zavapio: Eto kakve sam ja sreće. Koja šteta što se nije rodila kao muško. Ona je pak imala sreće da se udala za čovjeka s velikom bibliotekom. Kao i mnoge druge žene kroz povijest, ozbiljnije je počela pisati tek kad je on umro. Zanimljivo je također da autor pretpostavlja da učenjak, muškarac, uronjen u kinesku književnu tradiciju koje se slijepo držao, nikad ne bi nikad napisao tako inventivno književno djelo. Izgleda da je autorica izumila novu književnu formu s vrlo malo utjecaja iz kineske književnosti upravo zato jer je bila diskriminirana pa si je mogla dopustiti taj odmak! Ta od nje se ionako ništa nije očekivalo.... 

stranica iz Gutenbergove Biblije

Možda mi je najzanimljiviji dio knjige o Johannesu Gutenbergu i Martinu Lutheru. Naime, Gutenberg je razmišljao kako odjednom proizvesti veći broj knjiga. Znao je da treba imati kvalitetna pojedinačna slova, da mora pogoditi takvu tintu koja mu se neće razlijevati, a najvažnije - trebao je jači pritisak tinte na stranicu - a za taj je pritisak iskoristio ideju od preše za vino! Papir se na njegovim knjigama tiskao i na naličju, to je bila velika inovacija. Sve mu je to omogućilo da tiska latinsku gramatiku, indulgencije, a na koncu i Bibliju. 

Gutenberg je imao tiskarskog pomoćnika Petera Schöffera, čiji je sin isto bio tiskar. Ali zašto bi nam oni bili važni? Pa zbog nevjerojatnog podatka koji iznosi Puchner - da je u životnom vijeku dvojice Schöffera tiskano više knjiga nego što su ih pisari proizveli u cijelom razdoblju ljudske povijesti prije toga! Tisak je pogodovao i vjerskom reformatoru Martinu Lutheru, njegove su se ideje mogle brže i šire raspačavati – nehotice je započeo eru javne polemike. I još nešto ludo nevjerojatno: da je trećinu svih djela objavljenih u Njemačkoj za Lutherova života napisao sami Martin Luther!

Zanimljiv je i dio o Ani Ahmatovoj koja je u vrijeme staljinističke diktature svoj Rekvijem učila napamet, a pamtila ga je i nekolicina njezinih bliskih prijateljica, pa je svoju situaciju nazvala "predgutenbergovskom". Autore primjećuje: Ahmatova je shvatila da se književna povijest ne kreće pravocrtno naprijed, od usmenog kazivanja do klinopisa pa potom tiska; moglo je doći do zastranjenja, zastoja, čak i nazadovanja, ovisno o tome tko kontrolira sredstva književne proizvodnje.

Nakon Staljinove smrti sve je popularniji postajao samizdat – naime, na pisaćoj mašini s indigom se moglo naštancati dosta primjeraka jedne knjige. One su kolale među ljudima koji su ih razmjenjivali, prepisivali i čitali i bilo je jako teško te tekstove kontrolirati. Autor spominje da je Rusijom kružio i vic o baki koja bezuspješno nastoji zainteresirati unuku za Tolstojev Rat i mir. Od očaja pretipka opsežan roman na pisaćem stroju kako bi izgledao kao samizdat!

Knjiga završava Harryjem Potterom, internetskom revolucijom i činjenicom da danas svi koji imaju mobitel s jednim klikom imaju pristup nevjerojatnoj količini podataka. Pogledajte samo stranice poput Project Gutenberg ili Internet Archive na kojima su vam dostupe tolike knjige, sjetite se Wikipedije na kojoj brzo možete provjeriti određene podatke. Puchner zaključuje da bi se takva dostupnost podataka sigurno dopala francuskim enciklopedistima, ali primjećuje i zgodan paradoks da se stranica s besplatnim knjigama zove Project Gutenberg, po čovjeku koji je zapravo bio itekako željan zarade.

Ova će vas knjiga nagnati i da si postavite neka intrigantna pitanja:

- hoće li doći vrijeme kad ćemo se s nostalgijom osvrnuti na Internet, kao što danas gledamo u prošlost, u doba romana, kad nam se čini da je puno više ljudi čitalo iz užitka?

- književnost je oduvijek imala sposobnost prenijeti ljudska znanja i iskustva daleko kroz prostor i vrijeme. Internet nam omogućuje da pisanu riječ pošaljemo bilo kamo na planetu unutar nekoliko sekundi. No što je s vremenom? Znamo da elektronski formati zastarijevaju, pa kako će neki budući povjesničari iskopati neki davno zakopani Ep o Gilgamešu?

I pouka za kraj: Najvažnija je lekcija iz povijesti književnosti da je jedino jamstvo opstanka neprekinuta upotreba: tekst treba ostati dovoljno relevantan da ga nove generacije prevode, prepisuju, transkodiraju i čitaju, kako bi se očuvao u vremenu. Budućnost književnosti osigurat će obrazovanja, a ne tehnologija.

Čitajte Puchnera - napisao je gustu priču o pričama koje nam svima život znače.

Ovdje možete prolistati prvi dio knjige - zamislite, uvod se događa u svemiru!

---  Marija  ---