Pri davnom čitanju Divnog novog svijeta Aldousa Huxleyja (tad je još bio Vrli !), nisam bila oduševljena. Činio mi se neuvjerljivim, više mi se sviđala 1984. Georgea Orwella . Međutim, nedavno sam se vratila ovom Huxleyjevom romanu iz 1932. i njegova me relevantnost zatekla. Za razliku od Orwellove distopije sa stanjem trajnog rata, straha i destrukcije, stanovnici Huxleyjeva romana su površni potrošači, toliko zabavljeni ispraznim sadržajima da se nikad ne bave sobom. U romanu 1984. jezik se sužava kako bi bilo teže suvislo misliti, što znači da je razmišljanje još uvijek realna i opasna mogućnost. U Divnom novom svijetu mogućnost individualnog mišljenja više ni ne postoji! U današnjem ekstrovertiranom, nabrijanom društvu lažnih spektakala, degradiranih vrijednosti i surovog materijalizma, u kojem prostore mira i tišine treba tražiti svijećom, u kojem često spominjemo sreću ali malo kad je osjetimo, u kojem se individualizam svodi na glasno i sebično japajakanje bez moralne odg...
O književnosti, o čitanju kao mišljenju, o nužnosti pisanja i o onim trenucima kad se sretnemo s lijepim, s umjetnošću i kreativnošću. Piše Marija Ott Franolić