Slavenka Drakulić - Rat je svugdje isti - pročitajte poglavlje

Uredila sam knjigu eseja Slavenke Drakulić Rat je svugdje isti (Fraktura, 2002.). 

To je knjiga eseja o ratu koja potiče na mišljenje o važnim temama - trebala bi biti u obaveznoj lektiri. Slavenka Drakulić nas podsjeća koliki smo tehnološki napredak ostvarili, a koliko unatoč tom napretku zaostajemo u moralnom, duhovnom smislu. Poznata je Fourierova maksima da se stupanj neke civilizacije vidi po tome kako tretira svoje najslabije članove. I tu smo izgleda zakazali - jer svakodnevnica se za brojne društvene skupine zaista popravila, no još uvijek imamo imigrante ispred bodljikave žice, još uvijek Druge mjerimo različitim aršinima od sebe, i ono što je nezamislivo a stalno se ponavlja poput noćne more iz koje se ne možemo probuditi - još uvijek se posvuda vode ratovi koji živote civila pretvaraju u pakao. I koliko god se način ratovanja mijenja, patnja civila posvuda je slična.  

Naslovnicu knjige Rat je svugdje isti je dizajnirao Mirko Ilić. Površina joj je hrapava - baš poput bodljikave i nelagodne teme kojom se ovi eseji bave. 

U knjizi su sakupljeni eseji koje je autorica objavljivala od 1991. naovamo, uglavnom u stranim novinama i časopisima. Tekstove su za ovo izdanje s engleskog, njemačkog, slovenskog i švedskog prevele Hana Samaržija, Rujana Jeger, Anita Peti-Stantić i Ivana Ramljak. 

Slavenka Drakulić, Photo: Sandro Lendler, izvor

Mala je to knjižica koja kreće od ratova u bivšoj Jugoslaviji a završava s aktualnim ratom u Ukrajini. Napisana jednostavnim jezikom, to je doslovce "knjiga za svakoga" jer eseji kreću od svakodnevnih situacija povezanih s ratom, a iz njih proviruju društveni i politički zaključci. 

Knjigu otvara citat ratne reporterke Marthe Gellhorn iz njezine knjige The Face of War (1959.):

Političari započinju ratove. Ljudi se ne mogu okupljati i ne okupljaju se u neobuzdane gomile kako bi se borili s neprijateljima. Prvo ih se mora indoktrinirati strahom i mržnjom, uobičajenim sastojcima, pa organizirati i voditi. (...) Vođe su prepoznatljivi (ambiciozni muškarci koji bezobzirno koriste moć nisu nikakva novost), no njihovi su sljedbenici zagonetka. Zašto je uvijek tako lako potaknuti ljude da se međusobno ubijaju?

Nakon čitanja knjige Rat je svugdje isti odgovor na ovo pitanje čini se malo bliži... Zato i čitamo, da bismo razgovarali s nekim tko je određenu temu promislio dublje od nas, da bismo si približili nešto što nam je do tada bilo nepoznato. Slavenka Drakulić ovdje nudi emocionalni roller-coaster koji zorno opisuje muke civila u ratu, pretvarajući njihove mikrosituacije u nešto što je relevantno za čitav svijet i čitavo funkcioniranje društva. Ranije je temu rata ova autorica ispisivala u esejima Oni ne bi ni mrava zgazili, Balkan Express i u romanu Kao da me nema. 

Možda pisanje i čitanje ne mijenjaju svijet direktno, ali mogu promijeniti čitatelje, učiniti ih skeptičnijima, manje sklonima povjerovati demagozima koji nam svijet prikazuju crno-bijelim, vodeći nas u nove sukobe. Zato čitajte, širite svoje vidike - i dajte ovu knjigu mladim ljudima koji nisu doživjeli ratove.

U nastavku slijedi jedan tekst iz knjige, prvi put objavljen 2015.

“Bilo mi je žao da umrem žedan”

Dvadeset godina je prošlo od masakra u Srebrenici kada je vojska Republike Srpske pod komandom generala Ratka Mladića ušla u zonu zaštićenu od UN-ovih vojnika holandskog bataljona, odvojila muškarce od žena, strijeljala jedne a deportirala druge.

Pitam se, je li dvadeset godina puno ili malo vremena? Budući da je odrasla cijela jedna generacija, rođena 1995., čini mi se da je puno. Tako vjerojatno misle i oni ljudi u Americi ili Njemačkoj koji su pažljivo pratili ratne izvještaje čudeći se da se pokolj događa u 20. stoljeću, usred Europe, a kojima Srebrenica već blijedi iz sjećanja. Novi ratovi zaokupljaju im pažnju, onaj u Siriji ili Libiji na primjer. Ratova ne nedostaje. Pa i u puno bližim krajevima oni koji su sami preživjeli rat u BiH pokušavaju ga zaboraviti. Jer, kako kaže Varam Šalamov, čovjek živi uz pomoć zaborava. Za poslijeratnu generaciju, Srebrenica je simbol nečeg strašnog i okrutnog, ali nečeg dalekog, nečeg što se dogodilo prije njihovog rođenja.

A opet, na svaku godišnjicu čini mi se suprotno, da je malo vremena prošlo jer su sjećanja onih koji se okupe da oplakuju mrtve još tako živa. Kao da je rat bio jučer, kao da su vojnici jučer odveli od kuće njihove sinove i očeve, dječake, starce, većinom civile... njih više od osam tisuća u mjesta oko Srebrenice, u smrt. Ratko Mladić još uvijek nije osuđen. Lista strijeljanih se nastavlja, iskopane kosti se ponovno pokapaju, ovoga puta s imenom i prezimenom. Žene, koje su živjele strepeći od potvrde, konačno doznaju sudbinu svojih i ne znaju ni same je li bolje znati ili ne znati. I tako rat u njima traje i traje i kao da mu se ne nazire kraja, jer nema ni istine ni pravde bez kojih ne može biti pomirenja.

Nisu u pitanju samo sjećanja, nego nešto što ih muči dublje i bolnije, a to su osjećaji. Njihovi su osjećaji poput ožiljaka koji nikako da zarastu, poput rana koje nikako da se zatvore. Osjećaji ponekad, kad se sjetimo Srebrenice, guše i nas, ljude koji nisu doživjeli tragediju ali je pamte. Meni se to dogodilo kad sam pročitala riječi zaštićenog svjedoka B-1401. Pamtim da je to bilo na suđenju Slobodanu Miloševiću dok je još bio živ, davne 2003. godine: “Neki su ih molili da nam daju vode, pa da nas onda ubiju. Bilo mi je žao da umrem žedan. Kada je došao red na mene, izašao sam i vidio redove leševa. Pomislio sam da majka nikada neće znati gdje sam... Imao sam tolike bolove, da sam želio da i mene ubiju. U jednom trenutku, kraj svoje glave vidio sam čizmu, a onda je vojnik pucao u glavu čovjeku koji je ječao pored mene”, ispričao je mladić koji je tada, kada je stajao pred streljačkim vodom, imao samo sedamnaest godina.

Ipak, njegovo svjedočenje ohrabruje. Jer počinitelji ne računaju na to da svaki takav užas, od Srebrenice do Auschwitza, uvijek netko preživi. Preživjeli pričaju, svjedoče, desetljećima, traže pravdu jer zločin nikad ne zastarijeva. Možda je najbolji način sjećanja na Srebrenicu da svatko od nas zapamti makar jedno lice iz dokumentarnih filmova o Srebrenici, jednu rečenicu nekog svjedoka ili izbjeglice, jedno ime žrtve. Ja nikada neću zaboraviti rečenicu “Bilo mi je žao da umrem žedan.” Ona je moj mali ožiljak.

Tekst je originalno objavljen u dvojezičnom časopisu Srebrenica Today, 7. srpnja 2015. https://issuu.com/erste-foundation/docs/1206_2015_posters_ver6 

--- Marija ---