Na posljednjem susretu Kabineta čuda u knjižari Fraktura razgovarale smo o romanu Jedna žena (prev. Marko Gregorić, Multimedijalni institut & Kulturtreger, 2021.) francuske spisateljice Annie Ernaux koja je upravo prošli tjedan dobila Nobelovu nagradu! O sadržaju romana pisala sam kratko ovdje.
Susret je bio odličan, došle su nam nove polaznice, i neke stare koje dugo nisu bile s nama, atmosfera je bila topla i prisna i čini mi se da smo puno toga saznale o Annie Ernaux, ali i jedne o drugima, o tome kako čitamo i kako gledamo svijet oko sebe.
Roman nam se svima svidio i otvorio je brojne teme za razgovor. Govorile smo o popularnosti autofikcije i o tome koliko je A. Ernaux različita od ostalih pisaca koji se svrstavaju u tu kategoriju. Iako stalno fikcionalizira vlastiti život, u njezinoj prozi nema JA, ona je promatračica koja se na neki način "izgubila iz svoje autobiografske proze". Spominjale smo Édouarda Louisa koji također piše autofikciju - to su važne knjige - osobito za mlade ljude, jer nas mogu osvijestiti o strašnim klasnim razlikama u Francuskoj, o teškom položaju homoseksualaca u malim sredinama - jer te sredine još uvijek postoje i jednako su isključive! Ipak, složile smo se da je Édouard Louis spisateljski, stilski puno slabiji od Annie Ernaux. Njegov smo roman Raskrstimo s Eddyjem (prev. Ita Kovač, OceanMore, 2019.) čitali lani, možete poslušati preporuku.
Bilo je dosta riječi o emocijama - nekima je u romanu "Jedna žena" falilo emocija, bio im je isuviše faktografski, a nekima se pak činilo da je knjiga natopljena emocijama, samo što one nisu direktno opisane. Sažet izraz Annie Ernaux svima se svidio - neki su rekli da je to idealno za ovo vrijeme u kojem smo pretrpani informacijama. Uspoređivali smo je s Karlom Oveom Knausgaardom koji također piše autofikciju - oni su potpuno suprotni u smislu da Knausgaard o svakodnevnim stvarima piše naširoko, u nekoj vrsti logoreje, a kod A. Ernaux nema nijedne suvišne riječi, tekst je posve pročišćen, i "otvara prostor da u njezinim rečenicama stvaramo vlastite slike".
Hvalile smo odličan prijevod Marka Gregorića koji tako lijepo prenosi stil ove spisateljice. Gregorić je inače zanimljiv kao esejist, a nedavno je u Sandorfu izdao i vrlo posebnu zbirku pjesama Ružmarin - na njegove tekstove vrijedi obratiti pažnju.
Da se vratim na Annie Ernaux koja teške teme - kao što je ovdje smrt majke - predstavlja potpuno ne-patetično, bez ikakvih drama, ali svojim "terapijskim" stilom može pokrenuti neka naša sjećanja za koja smo mislili da smo ih davno pokopali - na koja dapače nikad nismo ni pomislili, kao što se nekima dogodilo s njezinim romanom Djevojačke uspomene (prev. Vlatka Valentić, OceanMore, 2022.).
 |
| Annie Ernaux |
Jedna žena je tekst o autoričinoj majci, o uzdizanju jedne žene iz siromaštva, a istovremeno u njoj je sačinjen portret francuskog društva toga vremena. Sve se knjige ove spisateljice bave individualnim a zahvaćaju i kolektiv, pokazuju kako smo svi određeni klasom i sredinom iz kojih smo potekli, s osobitim osvrtom na ženske živote u tim procesima. I zato je ona zanimljiva autorica - ne samo zbog posebnog, izbrušenog stila, već i zato što svaku osobu zahvaća u društvenom kontekstu u kojem se razvila i postala ono što u tom trenutku jest.
Govorile smo o odnosima majki i kćeri, o dvije glavne junakinje romana čiji odnos nije bio jednostavan, klackao se od ljubavi do mržnje sa cijelim spektrom emocija između, osobito u vrijeme kćerina puberteta - ali je završio velikim poštovanjem koje je Annie Ernaux u ovoj knjizi izrazila prema majci i njezinim nastojanjima da sebi i cijeloj obitelji pruži bolji život. Natjerala nas je ova knjiga da se vratimo svojim odnosima s majkama, bakama... Danas opet svjedočimo gubitku elementarnih ženskih prava za koja su se borile - i izborile - upravo te naše majke i bake, i iznova nam postaje jasno da je žensko tijelo stalno poprište borbe za slobodu i individualnost. O tome najbolje svjedoči roman Događaj (prev. Milena Ostojić, Multimedijalni institut & Kulturtreger, 2021.) u kojem Annie Ernaux opisuje svoj davni pobačaj.
 |
| Kabinet čuda u knjižari Fraktura - nedostajalo je stolaca! |
Postavilo se i pitanje je li Jedna žena feministička knjiga. Meni se čini da je svakako feministička, ne samo zato što govori o stremljenjima i razvoju dviju žena - majke i kćeri - nego i zato što je njezina osnovna misao emancipatorska, kao uostalom i cijela misao iz koje je potekla proza Annie Ernaux.
Kad kažem "proza", treba reći i to da ovo nisu romani u klasičnom smislu, to su tekstovi koji tragaju za najboljom formom u koju bi se mogla preliti zbilja, sjećanja, prošlo postojanje - nešto između sociologije, autobiografije i književnosti. Knjige Annie Ernaux specifične su i po tome da su 'otvorene strukture', one cijelo vrijeme pokazuju svoj kostur, autorica je iskrena u svojim pitanjima - tapkajući po tekstu, često se pita koja bi bila najbolja forma za opisati neku određenu scenu, kako u tekstu zadržati sjećanja, kako ne iskliznuti u patetiku... kao što se u romanu Godine (prev. Vlatka Valentić, OceanMore, 2021.) zapitala može li se napisati kolektivna autobiografija, može li se zahvatiti razdoblje - i napisala vrlo zanimljivu autosociobiografiju u kojoj su se mnogi pronašli.
Netko je rekao, "u njezinim kratkim rečenicama stoje cijeli romani", i baš je tako. Čitajte Annie Ernaux, osjećajte i razmišljajte za vrijeme čitanja, ona za to nudi puno puno materijala.
Gradu Zagrebu zahvaljujemo što nam je financirao romane Jedna žena!
Ako nekoga zanima, napisala sam malo duži tekst o Annie Ernaux za Ideje.hr: https://ideje.hr/annie-ernaux-kako-sacuvati-nesto-od-vremena-u-kojem-vise-nikad-necemo-biti/
---
Kabinet čuda sam ja osmislila, a odvija se u suradnji udruge Blaberon i knjižare Fraktura.
Financira ga Grad Zagreb.
Primjedbe
Objavi komentar