Jedna žena, treća knjiga francuske spisateljice Annie Ernaux prevedena na hrvatski, svakako je zaslužila ozbiljniju književnu kritiku, no nakana je ovog teksta samo nagovor na čitanje.
Jedna žena (Une femme, 1987., hrvatski prijevod Marko Gregorić, Kulturtreger : Multimedijalni institut, 2021.) je autofikcija – žanr po kojem je Annie Ernaux poznata, postupak fikcionaliziranja činjenica iz vlastita života. Knjiga je nastala nakon smrti njezine majke i čini se da joj je pisanje o majčinu životu bio jedini način da prihvati njezinu smrt.
Ova kratka knjižica koja se istovremeno brzo čita i vrlo je slojevita donosi životnu priču majke Annie Ernaux - priču o ženi odrasloj u siromašnoj seoskoj sredini i svim njezinim naporima da se od nje odlijepi, da je nadraste. Prvo je radila u tvornici i bila ponosna na činjenicu da ne radi seoske poslove, a kasnije ostvaruje svoj san i otvara vlastitu trgovinu, uspijeva se probiti u maloj sredini i promijeniti - postati puno kulturnija, pratiti svjetske događaje, birati riječi, paziti na garderobu...
Najveća snaga ove knjige je što Annie Ernaux istovremeno uspijeva zahvatiti osoban, gotovo intimni portret majke, njezin karakter, navike i stremljenja, i utopiti ga u društveni, osobito klasni kontekst kojim je određen (s jasnom poveznicom na suvremenost: ne propušta primjerice napomenuti da i danas na području na kojem je majka odrasla preveliki broj mladih ljudi ispada školskog sustava).
Pokušavam ne razmišljati o majčinoj nasilnosti, njenim izljevima nježnosti, prigovaranju, samo kao o karakternim osobinama, nego ih i uklopiti u njezinu povijest i njezine društvene prilike. Taj način pisanja koji, smatram, teži istini, pomaže mi da umaknem zatvorenosti i zakučastosti osobnog sjećanja, otkrivanjem nekog općenitijeg značenja. Ali osjećam da se nešto u meni opire, želi zadržati od majke skroz čuvstvene slike, nježnost ili suze, ne dajući im nikakav smisao. 40
Autorica u ovoj knjizi ispisuje i divne kratke crtice u kojima je kapsulirala čitav mentalitet iz kojeg majka potječe:
Poput mnogih velikih obitelji, i majčina je obitelj bila pleme, u smislu da su baka i njezina djeca imali isti obrazac ponašanja i doživljavanja svog položaja još napola seljačkih radnika, što im je davalo prepoznatljivost u očima drugih, "oni su D...i". Svi su bili glasni, muški i ženske, u svim prilikama. Među njima je vladalo veselje, ali bili su i ćudljivi, raspaljivi i "bez dlake na jeziku". A iznad svega, ponosni na svoje radne sposobnosti. Teško su prihvaćali da netko može biti hrabriji od njih. Protiv ograničenja koja su ih okruživala borili su se nepokolebljivim uvjerenjem da su "netko". Otud, možda, ta strast s kojom su se posvećivali svemu, poslu, hrani, smijanju do suza, da bi sat vremena poslije obznanili kako će se "baciti u bunar". 23
Osim te klasne kompomente, u posljednje vrijeme u Francuskoj prisutne u djelima Didiera Eribona i Edouarda Louisa, Jedna žena je i priča o ženskoj svakodnevici – iako je bila pismena i najbolja učenica, roditelji ni njezinu baku nisu pustili da ode sa sela, u svom seoskom patrijarhalnom svemiru su vjerovali da je udaljavanje od obitelji siguran izvor nesreće. I tako su i majka i baka (p)ostale dobre kućanice - uvijek u žurbi – skuhati, očistiti kuću, krpati, brinuti za trgovinu (ocu će prigovoriti ja sam ovdje zadužena za sve), osoba koja zna štedjeti, kuhati od ostataka, pobrinuti se za sve bližnje prije nego za sebe.
Znala je sve što treba učiniti da bi se izvuklo najviše iz siromaštva, piše Annie Ernaux, svjesna da ta vještina s majkom i završava. Kad bi sjela čitati, majka bi obavezno rekla eh, sada sam se zaslužila malo odmoriti – kao da se pred sobom opravdava! Divan je i detalj da je prala ruke prije nego bi primila knjigu, toliko je strahopoštovanje osjećala prema predmetu od kojeg je očekivala neku vrstu osobne transformacije.
Majka je preživjela i rat i smrt malog djeteta, teškim se radom i zalaganjem izborila da živi drugačije od svojih roditelja i braće i sestara koji su mahom potonuli u alkoholizam. I sama je bila pretjerano glasna i povremeno nasilna prema kćeri - a to sve u najboljoj namjeri - ne bi li je odgojila i odškolovala kako bi joj bilo lakše u životu, priuštila joj sve što sama nije imala. Tipično za Annie Ernaux, samo usput opisuje upečatljivu sliku, sjećanje na majku koja je jednom uletjela u razred i od učiteljice zahtijevala da se pronađe laneni šal koji je mala ostavila u zahodu, jer ga je puno platila. Književni stil Annie Ernaux jezgrovit je i komprimiran – niz kratkih rečenica u kojima je cijeli jedan svijet.
Jedna žena donosi i priču o odnosu majke i kćeri. U mlađoj dobi kći se majci divi – kad je usporedi s ocem, reći će ona je bila dominantna figura, zakon. U mladosti gleda majčino tijelo i pamti njegove obrise: Mislila sam da ću kad narastem biti ona. No s vremenom majka ju počinje sputavati. U pubertetu počinje kćerin bunt, mijenja oblačenje, a majka kvoca Pa nećeš valjda izaći takva! Autorica jako dobro opisuje stisnuti, gotovo neprijateljski odnos majke prema kćerinu tijelu - ono postaje izvor prijetnje, brige da je „nešto ne zadesi“, tj. da ne ostane trudna. Malo po malo majka kćeri prestaje biti uzor, počinje joj se činiti napadnom.
Zanimljiva je i ova paralela: majčin se bunt u mladosti sastojao u odupiranju siromaštvu, a kći je bježala od društvenih konvencija i roditelja koji su joj postali previše neuki, koji su imali premalo knjiga, koji nisu mogli pratiti njezino obrazovanje, koji su odjednom postali sirovi, iz nekog drugog svijeta. Kćerino obrazovanje među njima je dovelo do zjapa koji se možda ponekad činio nepremostivim, no bliskost s majkom je ostala, ili neka njezina varijanta.
 |
| Annie Ernaux, foto: Mathieu Farcy, klik |
Knjiga završava početkom majčine demencije - Annie Ernaux bilježi sve sporije, kao da izbjegava opisati trenutak u kojem se snažna i bistra žena pretvara u dementnu osobu (Jedine reakcije koje su joj preostale bile su ljutnja i sumnjičavost.). Slijede potresni detalji o promjenama na majčinom tijelu i psihi – zaboravljanje, skidanje do gola, agresija, tupost, povremeni bljeskovi lucidnosti… Tu su i kćerin osjećaj krivnje jer ju je smjestila u ustanovu – uz tješenje da nije mogla drugačije, i, unatoč svemu, jaka želja da majka još poživi.
Deset godina kasnije autorica će nadići taj strah od pisanja o majčinom propadanju i detaljno ga opisati u knjizi Je ne suis pas sortie de ma nuit iz 1997. (engl. I remain in darkness iz 2000.). Nadam se da će i taj naslov biti preveden na hrvatski, jer za doktorat sam puno čitala o ženskoj starosti i to mi ostaje jedna od najboljih knjiga na tu temu.
Na kraju Jedne žene Ernaux piše:
Ovo nije biografija ni, naravno, roman, možda nešto između književnosti, sociologije i povijesti. Bilo je potrebno da majka, rođena u podređenom miljeu iz kojeg je željela pobjeći, postane povijest, da bih se ja osjećala manje osamljenom i lažnom u povlaštenom svijetu riječi i ideja u koji sam, u skladu s njezinom željom, stupila. (…) Izgubila sam posljednju vezu sa svijetom iz kojeg sam potekla.
Čitajte Annie Ernaux, uronite u Jednu ženu, u taj hibridni književni tekstuljak koji na malo stranica sadrži tako mnogo - cijeli svemir pitanja. Na koji način odrastanje, sredina i roditelji određuju naše karaktere, možemo li se posve otrgnuti od sredine koja nas uvijek poput utega želi vratiti natrag? Možemo li o bliskim osobama pisati objektivno, unatoč jakim emocijama i nepouzdanosti sjećanja? Koliko su se ženski životi promijenili od vremena majke Annie Ernaux do danas, kako možemo preživjeti smrt majke prema kojoj smo cijeli život imale toliko kontradiktorne osjećaje - i što ćemo pamtiti o važnim članovima obitelji kad ih više ne bude?
Multimedijalni institut MAMA u suradnji s Kulturtregerom u zadnje vrijeme izbacuje vrlo dobre naslove – jako se veselim knjizi Dijalog o umjetnosti i politici Kena Loacha i Edouarda Louisa. Izašlo je i novo izdanje drame My Love is King Espija Tomičića koja je dostupna i u elektronskom izdanju – nemojte propustiti, to su sve knjige za širenje obzora!
Jedna žena © Kulturtreger i Multimedijalni institut, Zagreb, 2021. (prev. Marko Gregorić)
Drugi romani Annie Ernaux na hrvatskom:
Samo strast, prev. Ela Agotić, Vuković & Runjić, 2002.
Mjesto, prev. Damjan Lalović, Disput, 2008.
Godine, prev. Vlatka Valentić, OceanMore, 2021.
Događaj, prev. Milena Ostojić, Kulturtreger ; Multimedijalni institut, 2022.
Djevojačke uspomene, prev. Vlatka Valentić, OceanMore, 2022.
--- Marija Ott Franolić -----
Primjedbe
Objavi komentar