Ferdinand von Schirach - jedna priča

Kad odlučujem hoću li čitati kratke priče ili roman, gotovo uvijek izaberem roman, ali ima nekih kratkopričaš(ic)a koji u malo teksta dočaraju neku atmosferu, neki odnos ili događaj koji me obuzme, uvedu me u svoj u svijet u kojem dugo mogu ostati ili puno nakon čitanja razmišljati o njemu. 

Često se vraćam pričama Lucije Berlin o kojoj sam i pisala, jako volim Annie Ernaux ili Alice Munro, kad sam bila mlađa puno sam čitala Čehova, a prije nekoliko godina potpuno me osvojio Ferdinand von Schirach i nekoliko sam puta čitala njegove dvije knjižice Krivnja i Zlodjelo (AGM, 2015., prev. Ivan Ott💓)

Ferdinand von Schirach (1964) je poznati berlinski odvjetnik, specijaliziran za krivične procese s velikom medijskom pompom. U pričama je literarizirao svoja odvjetnička iskustva i slučajeve.

Posljednjih je godina popularna i vrlo čitana književnost koja se temelji na stvarnim događajima, a u ovim je pričama ta "stvarnost" koja izviruje iz priča Ferdinanda von Schiracha posebno zanimljiva jer tematiziranjem ovih zločina autor nas zapravo suočava s katalogom ljudske prirode. Od života radi napetu literaturu i odličan je psiholog - u malo riječi odlično oslikava karaktere i ljudske nagone i slabosti. U predgovoru Zlodjelu piše da ništa nije crno-bijelo i da su mnogi ubojice i pljačkaši zapravo slični nama, tzv. "običnim ljudima". Schirach je u izrazu precizan, a pričice su i vizualno atraktivne, za vrijeme čitanja pred očima vam se odvija malo precizniji Midsommer murders koji vas posve zarobljuje svojom atmosferom. Po njegovom nedavno prevedenom romanu Slučaj Collini (prev. Branka Grubić, Petrine knjige, 2022.) Marco Kreuzpaintner je snimio vrlo dobar film: https://www.youtube.com/watch?v=1mwmM3yozys   

Ferdinand von Schirach, wiki

U nastavku objavljujem prvu priču Ferdinanda von Schiracha iz knjige Krivnja. Bilo mi je teško izdvojiti jednu za objavu, ne mislim da mu je ova priča najbolja, ali bila je to prva njegova priča koju sam pročitala, prva koja me uvela u njegov svijet i ponukala da čitam dalje, sve dok nisam u jednom dahu pročitala obje knjige. Osim toga, kao i gotovo sve njegove priče, i ova ima u sebi nešto zlokobno, crtu "banalnosti zla" - osvještava da tzv. normalni ljudi u određenim okolnostima itekako mogu biti sposobni za najveće moguće gadarije, da gotovo svatko u sebi nosi nešto mračno, perverzno i nasilno, samo možda to kod nekih nikada ne dođe do izražaja, ili se ne iskaže tako da bi nekog drugog povrijedilo...  

PUČKO VESELJE

Čak i za to godišnje doba, prvi je kolovoza bio prevruć. Gradić je slavio šest stotina godina svoga postojanja, vonjalo je na pržene bademe i šećernu vatu, a ljudima se u kosu uvlačio miris masnoga pečena mesa. Bili su tu svi oni štandovi koji se uvijek nađu na godišnjim proslavama, postavili su i vrtuljak, a moglo se i sudarati automobilčićima i pucati iz zračne puške. Stariji su razgovarali o „krasnom vremenu“ i „pasjim vrućinama“, u svijetlim hlačama i razdrljenim košuljama.

Bili su to pristojni ljudi s pristojnim zvanjima: zastupnik osiguravajućeg društva, trgovac automobilima, obrtnik. Ništa im se nije moglo prigovoriti. Gotovo svi su bili oženjeni, imali djecu, plaćali su porez, otplaćivali kredite i uvečer gledali dnevnik. Bili su to sasvim normalni ljudi i nitko ne bi mogao ni pomisliti da se tako nešto može dogoditi.

Svirali su u limenoj glazbi. Bez većih uzbuđenja, osobitih događanja, za proglašenje vinske kraljice, proslave streljačkog i vatrogasnog društva. Jednom su nastupili pred Predsjednikom Republike, vani u njegovu vrtu, a onda su ih poslužili hladnim pivom i kobasicama. Fotografija im sada visi u društvenim prostorijama, državnoga poglavara nije za vidjeti, ali netko je uz nju zalijepio članak iz novina u kojem sve lijepo piše.

Sjedili su na pozornici s perikama i nalijepljenim bradama. Žene su ih našminkale s bijelim puderom i crvenom šminkom. Danas je sve trebalo izgledati dostojanstveno, „u čast grada“, kako se izrazio gradonačelnik. Ali nije izgledalo dostojanstveno. Znojili su se ispred crnoga zastora i previše su popili. Košulje su im se lijepile za tijela, vonjalo je na znoj i alkohol, prazne su im čaše stajale između nogu. Usprkos tome, i dalje su svirali. Pa i kad bi krivo odsvirali, ništa se nije dogodilo, jer je i publika previše popila. Između pojedinih skladbi dobivali su pljesak i svježe pivo. Kad bi napravili pauzu, radio-voditelj se pretvorio u disk-džokeja. Na drvenom podiju ispred pozornice bi se podigla prašina jer su ljudi plesali usprkos vrućini. Glazbenici su se tada povlačili iza zastora i pili.

Djevojci je bilo sedamnaest i još uvijek se doma morala javiti ako je htjela prenoćiti kod dečka. Za godinu dana će maturirati, onda medicina u Berlinu ili Münchenu, tomu se veselila. Bila je zgodna, otvorena lica i plavih očiju, lijepo ju je bilo vidjeti kako se smije dok poslužuje goste. Napojnica je bila dobra, preko ljetnih praznika će se s dečkom provozati Europom.

Bilo je tako vruće da je nosila samo majicu kratkih rukava i traperice, sunčane naočale i zelenu traku kojom je stegnula kosu. Jedan od glazbenika se pojavio iza zavjese, mahnuo joj i pokazao praznu čašu u ruci. Prešla je preko plesnog podija i preko četiri stube se popela na pozornicu, balansirajući poslužavnikom koji je zapravo bio pretežak za njene male ruke. Čovjek joj je djelovao smiješno s perikom i napudranim obrazima. Smijao se, toga se sjećala, smijao se i zubi su se činili žutima zbog bijelo napudrana lica. Pomaknuo je zavjesu ustranu i propustio je ostalima koji su sjedili na dvije klupe i bili žedni. Na trenutak je njena bijela majica osobito lijepo bljesnula na suncu, dečko je uživao kad ju je nosila. Onda se poskliznula. Pala je na leđa, nije je zaboljelo, ali se pivo po njoj prolilo. Majica je postala prozirna, nije nosila grudnjak. Bilo joj je neugodno, pa se nasmijala, a onda je pogledala muškarce koji su odjednom zanijemili, buljeći u nju. Prvi je pružio ruku prema njoj i onda je sve počelo. Zavjesa se opet zastrla, iz zvučnikâ je tutnjala neka stvar Michaela Jacksona, ritam na podiju za ples je postao i ritam muškaraca i kasnije više nitko ništa nije mogao objasniti.

Policija je došla prekasno. Nisu povjerovali čovjeku koji ih je nazvao iz javne govornice. Rekao je da je jedan od članova orkestra, ali nije rekao svoje ime. Policajac koji je primio poziv, prenio ga je kolegama, ali svi su to držali tek dobrom šalom. Samo je najmlađi pomislio da bi ipak mogao pogledati, pa se zaputio preko ceste do prostora za proslavu.

Ispod pozornice bilo je mračno i zagušljivo. Tu je ležala, gola u blatu, mokra od sperme, mokraće i krvi. Nije mogla govoriti, nije se micala. Dva rebra, lijeva ruka i nos bili su slomljeni, krhotine čaša i pivskih boca su joj razderale leđa i ruke. Kad su bili gotovi, muškarci su odigli jednu od dasaka i bacili ju ispod pozornice. Onda su se, dok je dolje ležala, po njoj popišali. Zatim su se ponovo vratili na prednji dio pozornice. Svirali su polku dok je policija izvlačila djevojku iz kaljuže.

---

„Obrana je rat, rat za prava okrivljenika.“ Ta rečenica stoji u knjižici s crvenim plastičnim koricama, koju sam tada uvijek nosio sa sobom. Zvala se Džepni priručnik za branitelje. Upravo sam bio položio završni dio diplomskoga ispita i za nekoliko tjedana trebao postati članom odvjetničke komore. Vjerovao sam u tu rečenicu. Mislio sam da znam što znači.

Nazvao me prijatelj sa studija i zapitao bih li zajedno s njim sudjelovao u jednoj obrani, tražila su se još dva branitelja. Naravno, pristao sam, bio je to prvi veći slučaj, novine su ga bile pune i mislio sam da će to biti moj novi život.

U kaznenom postupku nitko ne mora dokazivati svoju nedužnost. Nitko ne mora govoriti u svoju obranu, samo tužitelj mora predočiti dokaze. A to je i bila naša strategija: jednostavno, svi moraju šutjeti. Ne moramo činiti ništa više od toga.

DNK-analiza bila je tada tek nedavno usvojena u sudstvu. Policija je u bolnici uzela djevojčinu odjeću i strpala ju u plavu plastičnu vreću za smeće. Bacili su ju u prtljažnik policijskog auta, trebalo ju je odvesti na sudsku medicinu. Vjerovali su da postupaju ispravno. Auto je satima stajao na suncu, na vrućini pod plastičnom folijom bujale su gljivice i bakterije, izmijenivši DNK-tragove tako da ih više nitko nije mogao izanalizirati.

Liječnici su spasili djevojku i uništili posljednje dokaze. Polegli su ju na operacijski stol i očistili joj kožu. Tragovi počinitelja u njenoj vagini, čmaru i po cijelom tijelu bili su uklonjeni, nitko nije mislio ni na što drugo osim na hitnu skrb. Mnogo kasnije, policajci i forenzičar iz glavnoga grada pokušali su ući u trag otpadu s operacijskog stola. Kad su napokon odustali, u tri ujutro su sjedili u bolničkoj kantini nad svijetlosmeđim poslužavnicima s hladnom filter-kavom, umorni, bez ikakvih razjašnjenja. Jedna im je medicinska sestra rekla neka idu kući.

Djevojka nije mogla imenovati silovatelje, muškarce nije bila kadra razlikovati, pod perikama i s bijelim puderom svi su jednako izgledali. Kad su ih poredali u vrstu, nije ih htjela gledati, a kad se ipak na to prisilila, ni jednoga nije mogla prepoznati. Nitko nije znao koji je muškarac pozvao policiju, ali je bilo jasno da je to učinio jedan od njih. Stoga je svaki od njih mogao biti onaj koji je nazvao. Osmorica su bili krivi, a svaki je od njih mogao biti i nedužan.

---

Bio je mršav. Uglato lice, naočale sa zlatnim okvirima, isturena brada. Tada je još bilo dopušteno pušenje u sobama za posjete u zatvorima, pa je popušio bezbroj cigareta. Dok je govorio, u kutovima usnica mu se zadržavala slina koju je brisao maramicom. Kad sam ga prvi put posjetio, bio je već deset dana u pritvoru. I meni je ta situacija bila nova kao i njemu, preopširno sam mu izložio njegova prava i odnos između klijenta i branitelja, knjiški nabubano, iz nesigurnosti. Pričao je o svojoj ženi i djeci, o poslu i, napokon, o pučkoj veselici. Rekao je da je toga dana bilo prevruće i da je previše popio. Ne zna zašto se to dogodilo. I to je bilo sve što je rekao – da je bilo prevruće. Nikada ga nisam upitao je li u tome sudjelovao, nisam to htio znati.

Odvjetnici su odsjeli u hotelu na glavnom gradskom trgu. U gostionici smo raspravljali o slučaju. U spisu su bile fotografije djevojke, njena unakažena tijela i natečena lica. Još nikada nisam vidio tako nešto. Izjave su joj bile zbrkane, nisu pružale jasnu sliku, a na svakoj se stranici spisa mogao iščitati bijes, bijes policajaca, bijes državnog odvjetnika i bijes liječnika. Ništa nije bilo od koristi.

Usred noći, u mojoj je sobi zazvonio telefon. S druge strane sam mogao čuti samo disanje, bez govora. Nije bio krivi broj. Slušao sam dok se veza nije prekinula. Dugo je trajalo.

---

Sud se nalazio na istom trgu kao i hotel, klasicističko zdanje s malim ulaznim stubištem, podignuto u slavu veličine pravne države. Grad je bio poznat po svojim vinskim muljačama, trgovcima i lokalnim vinogradarima, sretan kraj kojeg su svi ratovi poštedjeli. Sve je ovdje zračilo čašću i pravednošću. Netko je po prozorskim daskama suda poslagao pelargonije.

Sudac nas je jednog po jednog pozivao u svoju sobu. Odjenuo sam talar, ne znajući da ga se ne nosi u ovakvim prigodama. Kad je počela rasprava o zadržavanju u pritvoru, govorio sam predugo, kao što govori čovjek kad je mlad i misli da je sve bolje od šutnje. Sudac je gledao samo moga klijenta, vjerujem da mene nije ni slušao. Ali između suca i tog čovjeka stajalo je nešto drugo, nešto mnogo drevnije od našega zakona o parničnom postupku, optužba koja nije imala nikakve veze s našim napisanim zakonima. I kad sam završio, sudac je još jednom zapitao hoće li čovjek i dalje šutjeti. Upitao je to mirno, bez ikakva prizvuka u glasu, sklopivši naočale za čitanje i čekajući. Sudac je znao odgovor, ali je ipak postavio to pitanje. A svi mi u toj hladnoj sudnici smo znali da će ovdje završiti pravni postupak, a da je krivnja nešto sasvim drugo.

Kasnije smo čekali u hodniku na odluku istražnih sudaca. Bilo nas je devet odvjetnika, moj poznanik i ja smo bili najmlađi. Obojica smo za taj slučaj kupili nova odijela. Poput svih odvjetnika, šalili smo se, ne želeći da nas slučaj obuzme i svlada, pa sam se i ja tako ponašao. U dnu hodnika, naslonjen na zid, debeo i umoran, stajao je podvornik i prezirao nas.

Sudac je poslijepodne poništio uhidbene naloge, rekao je da nema dokaza i da okrivljeni šute. Odluku je pročitao s komada papira, premda je sadržavala samo dvije rečenice. Potom je nastala šutnja. Obrana je bila dobra, samo što nisam znao trebam li ostati stajati dok mi zapisničarka ne preda službenu odluku suda, pa smo napustili prostoriju. Hodnik je vonjao na linoleum i stare spise.

Muškarce su pustili. Izašli su na stražnji ulaz, vratili se svojim ženama i djeci i svojim životima. I dalje su plaćali porez i otplaćivali kredite, slali djecu u školu i o tome više nitko nije govorio. Jedino je orkestar bio raspušten. Do procesa nije došlo.

Djevojčin je otac stajao ispred suda, stajao je posred stuba dok smo ga obilazili s lijeva i s desna, nitko ga nije dotaknuo. Gledao nas je, poštena lica, očiju crvenih od plača. Na gradskoj vijećnici preko puta i dalje je stajao plakat o proslavi obljetnice grada. Stariji su odvjetnici razgovarali s novinarima, mikrofoni su blistali poput riba na suncu, a iza njih je otac sjeo na stubište i zakopao glavu u ruke.

---

Nakon što smo dobili potvrdu u istražnom zatvoru, kolega i ja smo krenuli na kolodvor. Mogli smo razgovarati o dobivenom procesu, ili o Rajni koja je tekla pored tračnica ili o bilo čemu. Međutim, samo smo sjedili na drvenim klupama s kojih se ljuštila boja i nitko nije htio ništa reći. Znali smo da smo izgubili nevinost i da to nije bilo važno. Šutjeli smo potom i u vlaku, u našim novim odijelima pored jedva korištenih torbi za spise i dok smo se vozili kući mislili smo na djevojku i uredne i pristojne ljude i nismo se ni pogledali. Odjednom smo odrasli i kad smo izlazili, znali smo da više nikad ništa neće biti jednostavno.

--- Marija ----