Na prvom susretu Kabineta čuda nakon ljeta raspravljali smo o netipičnom ljubavnom i dosta mračnom romanu Gabrijele Babnik Sušno doba (Sandorf, 2018.), a na susretu u Frakturinoj knjižari pridružila nam se i prevoditeljica romana Anita Peti-Stantić.
Rasprava je bila odlična, puno je zanimljivih stvari rečeno, ne samo o tom romanu, nego i općenito o čitanju.
Sušno doba govori o ljubavnom odnosu starije bjelkinje i mladog Afrikanca, taj je odnos neuobičajen, nabijen je seksualnošću i njihovim problematičnim prošlostima - ali roman je vrlo slojevit, nudi puno tema za razmišljanje i nadilazi okvire njihovog odnosa. Sve smo se složile da Gabriela Babnik piše odličnim, poetskim stilom, da stvara određenu napetost, da dobro dočarava mirise, okuse i atmosferu Afrike, ali nekima je ulaz u roman bio težak, početak ih nije zvao na daljnje čitanje (bilo je pritužbi i na premali i pregusti font slova!), no većinu je čitateljica ipak, kad su se probile kroz određenu količinu teksta, stil povukao na čitanje do kraja.
Spominjali smo da je radnja slična romanu Ljubavnik Marguerite Duras kojeg smo na radionici čitali lani (pogledajte preporuku), samo stil Gabrijele Babnik nije toliko poetski. U Sušnom dobu radi se o dvoje ljudi koji ulaze u neku vrstu ljubavnog odnosa, prepoznaju se kao da su se oduvijek poznavali, iako su razlike među njima goleme - kulturološke, razlike u godinama, u životnom iskustvu.... Oboje su ranjeni u prošlosti, oboje su seksualno zlostavljani i oboje i na kraju ostaju usamljeni, i nakon tog pokušaja odnosa. Gabriela Babnik kao da nam poručuje da čovjek ne može pobjeći od sebe - da možemo otići na kraj svijeta ali i tamo nosimo cijelu svoju prošlost, sve svoje probleme sa sobom.
Glavna junakinja je dosta misteriozna - otkud izviru ti svi njezini problemi? Zašto je toliko nesretna, nesređena - može li si nekako pomoći? Nekima ona nikako nije bila simpatična, činilo im se da prikazuje sve te traume, sav taj nakupljeni kompleks problema s kojim ništa ne uspijeva učiniti, i sve ostaje jalovo. Ali tko rješava svoje probleme? Nije li upravo u tome stvar, da se većina ljudi vrti u krugu svoje nesreće iz koje ne zna izaći van? Dakle, može li se iskupiti osoba koja ništa sa sobom nije riješila?
Afrikanac kojeg junakinja sreće, Ismael, isto je zanimljiv i slojevit lik, čovjek koji je nakon tako teškog i traumatičnog života ostao nježan i neiskvaren, čak bi se moglo reći naivan, iako bi se itekako moglo očekivati da se pretvori u neosjetljivu, pa i agresivnu osobu koja bode sve oko sebe zbog strahota koje je proživjela.
Nismo se sve složile oko kvalitete romana, neki ga uopće nisu mogli čitati (tj. čitali su ga samo zato jer je bio zadan kao domaća zadaća!). Tekst im je bio premračan, falila im je neka nada, neko svjetlo u tunelu, imali su dojam da su nakon čitanja "ostali sjediti u mulju" i to im je bio loš osjećaj. Zato je netko rekao da je Sušno doba kao "ekstremna Maje Lunde", ona je također mračna, osobito je apokaliptična njezina knjiga Plavetnilo.
I naslov knjige "Sušno doba" je dobro pogođen - nema ploda u tom ljubavnom odnosu, niti u životu, niti u toj suhoj zemlji... ona zaista ne nudi optimizam, ali Anita Peti Stantić je napomenula da je Gabriela Babnik između ostaloga i aktivistkinja, te da je možda ovim romanom željela poručiti da ne okrećemo glavu od nezgodnih tema. Roman upozorava i na mnoštvo predrasuda s kojima živimo svakodnevno - one samo postaju puno vidljivije kad su svi oko nas druge boje kože i dolaze iz neke druge kulture. Tu je naravno i tabu tema seksualnosti starijih žena, osobito s mlađim muškarcima.
 |
| Kabinet čuda u Frakturinoj knjižari |
Postavili smo i pitanje zašto čitamo - jer nam tekstovi daju nadu, utjehu u kaotičnom životu? Jer iz knjiga možemo nešto naučiti? Zbog zanimljive priče, lika s kojim se možemo identificirati? Zbog stila koji nas obuzme i ne pušta do kraja?
Zapravo različite knjige čitamo iz različitih razloga. Ja sam roman Sušno doba čitala nekoliko puta, doživljavam ga kao neku vrstu pjesme u prozi, stilski mi je potpuno magičan i svaki put me posve usisao u radnju. Nakon početnih pedesetak stranica koje možda nisu dovoljno dinamične, a ponekad isklizavaju i u banalnost, mene ovaj roman potpuno preuzima, i prestaje mi biti važno "što se stvarno dogodilo". Za mene je privlačnost Sušnog doba u njegovom stilu, njegovoj poeziji, a ne u činjenicama - gotovo da ga ne čitam umom nego nekako zaumno.
Govorile smo i o tome "što se dogodilo" - jer ovaj roman ima više razina, ponekad je teško odrediti tijek radnje, teško ju je točno je prepričati jer se razni dijelovi priče, a osobito kraj, mogu višestruko tumačiti. Ostaje nejasno je li sin glavne junakinje živ ili mrtav? Kakav je to odnos junakinje s ocem i tko je otac njezinog djeteta?
Rečeno je i da bi se od ovog romana mogao napraviti jako zanimljiv film.
Anita Peti govorila je o slovenskoj književnosti, spominjala romane Gorana Vojnovića i Drage Jančara koji ispisuju lokalne teme (kao i odlična knjiga Bijelo se pere na devedeset Bronje Žakelj), dok je Sušno doba Gabrijele Babnik svjetska knjiga koja nema natruhe lokalnog.
Čitajte Sušno doba, izdržite početak koji možda nije svima dopadljiv, čitajte iako to nije ružičasti feel good roman, ali isplati se uroniti u njegovu atmosferu, osjetiti njegove bodlje na goloj koži.
Osim toga jako preporučujem roman Mojce Kumerdej Kronosova žetva (Fraktura), također u prijevodu Anite Peti Stantić. Na blogu sam stavila i kratku preporuku.
---
Kabinet čuda sam ja osmislila, a odvija se u suradnji udruge Blaberon i knjižare Fraktura.
Financira ga Grad Zagreb.
--- Marija ---
Primjedbe
Objavi komentar