Tekstovnica

Jeste li se ikada zapitali  otkuda dolaze priče ? Otkuda sve te kreativne ideje, pjesme, rime, nove riječi? Nastaju li one kao rezultat socijalizacije ili kontemplacije? Možda u našim glavama postoje neki djelići, krhotine raznih ideja koje se s vremenom spajaju u koliko-toliko koherentnu cjelinu, a možda su te priče i ideje već završene, gotove, samo čekaju na nekom drvetu ili oblaku ili u zraku, u očekivanju da ih neka kreativna, senzibilna i osjetljiva duša dođe "pokupiti", udahnuti, pa ispisati i uobličiti. Divan, bajkovit odgovor na pitanje otkuda dolaze priče krije se u knjizi Salmana Rushdieja : Harun i more priča (Vuković & Runjić, prev. Igor Grbić , 2000., originalno izdanje 1990.).  Salman Rushdie je napisao ovaj roman dvije godine nakon što je postao meta islamskih fundamentalista koji su bogohulnim smatrali njegov roman  Sotonski stihovi   (Kvrga izdavaštvo, prev. Nikola Miličević, 2000.).  Dakle, u vrijeme pisanja romana Harun i more priča Rus...

Dugo me već neka knjiga nije zaokupila kao Šetnja nepravedno zaboravljenog modernista Roberta Walsera (1878.-1956.). Za taj kraći roman ili dulju novelu koju sam uredila za izdavačku kuću Bodoni (prev. Milan Soklić ), sam je autor napisao da je "neka vrsta fantazije". I stvarno je ta fantazija fantastična. Posve originalna i drugačija. Ako ste zaboravili što su klasici, ako vam je potrebna knjiga za polagana čitanja da vas izbavi od brzine svakodnevice i digitalne demencije koju ona nosi sa sobom - Šetnja je idealan izbor!  Neimenovani protagonist na početku kreće u šetnju prirodom:  Stavljam na znanje da sam jednog lijepog jutra, ne znam više točno u koliko sati, nakon što osjetih želju za šetnjom, nataknuo na glavu šešir, izišao iz pisaće sobe ili sobe sablasti i strčao se niza stube kako bih što prije dospio na ulicu.  (7) Za vrijeme šetnje u ovom kratkom tekstu protagonist zamjećuje sitnice pored kojih prolazi i za vrijeme čitanja može se činiti da se...

Na posljednjem susretu Kabineta čuda   raspravljali smo o romanu  Agnesina ispovijed koji je napisala  Hannah Kent , a na hrvatski ga je prevela Ivana Jandras Szekeres (Znanje, 2014.) Na susretu u knjižari Fraktura bilo nas je manje nego obično - to je obično sudbina ljetnih termina, ali roman  Agnesina ispovijed  nam se svima svidio. Radnja se temelji na istinitom događaju - autorica je fikcionalizirala život stvarne žene - posljednje osobe pogubljene na Islandu, optužene da je sudjelovala u ubojstvu gazde na imanju na kojem je živjela.  Ovaj je roman stilski dragulj. Rečenice mu povremeno isklizavaju u poeziju i likovi su fino psihološki iznijansirani s mnoštvom zanimljivih detalja, a osobito je dobro razrađen lik glavne junakinje Agnes. Ona se kao ubojica osuđena na smrt našla na farmi državnog službenika i tamo neko vrijeme živjela kao sluškinja dok je čekala pogubljenje. U početku su domaćini prema njoj bili podozrivi i neprijateljski nastrojeni,...

Svibanjski susret Kabineta čuda bio je poseban jer sam pozvala spisateljicu Noru Verde  (Antonelu Marušić) da nam se pridruži i razgovarali smo o njezinom romanu Moja dota (OceanMore, 2021) . Susreli smo se u knjižari Fraktura, bilo nas je puno, susret je bio vrlo emotivan, povremeno sa suzama i teško smo se rastali! Baš sam pod velikim dojmom - podsjetila sam se zašto je važno da se sastajemo, da razgovaramo o knjigama - dobre priče nas stvarno spajaju i omogućuju da se međusobno bolje razumijemo...  Moja dota je roman o djetinjstvu djevojčice Nele s bakom na otoku, pun je topline njihova odnosa, ali uključuje i nasilje i isključivanje sredine u kojoj se djevojčica osjeća iščašeno i povremeno prkosno jer se zbog svoje nenormativne seksualnosti (koje ni sama odmah nije posve svjesna) ne uklapa u njihove norme. Svima nam se roman svidio, neke je čitateljice potaknuo na jako emotivne reakcije i komentare, prisjećale smo se svojih majki i baka, svojih ljetovanja i djetinjstav...

Svatko bi se trebao zapitati: želim li saznati kakav je stvarno svijet ili ću se poput malog djeteta  grčevito držati svojih uvjerenja jer mi je tako lagodnije? Kad sam prije nekoliko godina čitala roman  Divni novi svijet Aldousa Huxleyja ( Lumen , prev. Stanislav Vidmar ) zapanjila me njegova aktualnost - taj fantastičan opis društva koje se utapa u površnosti, zabavi i nerazmišljanju (napisan 1932.!) totalno se uklapa u današnje stanje uma. I zaista, stalno svjedočimo paradoksu - svijet se širi, putujemo gdje hoćemo, dostupno nam je toliko raznorodnih znanja i znanost strelovito napreduje - a još postoje ljudi koji misle da je Bog stvorio svijet, ljudi koji ne vjeruju liječnicima, cjepivima, pa čak ni geografima, ako misle da je zemlja ravna ploča. To su zapravo pojedinci, pa i čitave skupine, zaljubljene u vlastitu ignoranciju . Pa iako ih možda i nije teško razumjeti, jer realnost je svakako lakše ignorirati nego se s njome suočiti - ipak valja imati na umu da da je igno...

U knjizi Biblioteka Vjeverica i urednički rad Grigora Viteza u dječjem nakladništvu (Naklada Ljevak, 2021.) autorica Ivana Božović spominje jedan jako zanimljiv detalj koji se odigrao 1966. g., a posve je relevantan i danas. Naime, Grigor Vitez se u jednom intervjuu negativno izrazio o tadašnjoj popularnoj dječjoj televizijskoj emisiji „Mendo i Slavica“, rekavši da simpatična i odlična Slavica i njen šef Mendo zaslužuju program sastavljen s više invencije i više duha . Ubrzo nakon toga dobio je pismo tadašnjeg urednika dječjeg programa Televizije Zagreb M. Bjažića u kojem ga ovaj pita kako bi se, prema njegovu mišljenju, program za djecu mogao poboljšati.   U Vitezovoj ostavštini nalazi se njegov strojopisni koncept odgovora na Bjažićev upit nastao deset dana prije Vitezove smrti.  (HŠM 35470 Vitez, Grigor. Profesionalna djelatnost Grigora Viteza. Redakciji dječjeg programa RTZ, strojopis, 13. X. 1966.)  Prenosim cijeli odlomak u kojem autorica prepričava ovo pismo ...

Nakon skoro dvije godine pandemijskih zoom-susreta, došlo je vrijeme da se čitateljska radionica Kabinet čuda dogodi uživo! Na travanjskom susretu punom uzbuđenja u knjižari Fraktura razgovarali smo o esejima Alberta Manguela Dok pakiram svoju biblioteku: elegija i deset digresija (prev. Tomislav Kuzmanović , Fraktura, 2019.). Za sve ljubitelje čitanja ovi su eseji pun pogodak, i mnogi su na susretu rekli da će ih čitani ponovo.  Manguel je svoj život posvetio čitanju. Čitao je J. L. Borgesu kad je ovaj bio slijep, bio je ravnatelj Nacionalne biblioteke u Buenos Airesu, a cijeli je život strastveni kolekcionar i brine se o svojoj velikoj biblioteci, seleći je kamo god ga život nanese. Zato nije čudno da iz stranica knjige Dok pakiram svoju biblioteku kipi ljubav prema knjigama i strast prema osobnoj biblioteci kao nečem što je živo i životno važno. Manguel tu i govori o funkciji i zadaćama biblioteke . Osim čuvanja i sortiranja znanja, za njega su knjižnice puno više od fizičk...