Dok pakiram svoju biblioteku Alberta Manguela - dragulj o knjigama i čitanju

Nakon skoro dvije godine pandemijskih zoom-susreta, došlo je vrijeme da se čitateljska radionica Kabinet čuda dogodi uživo! Na travanjskom susretu punom uzbuđenja u knjižari Fraktura razgovarali smo o esejima Alberta Manguela Dok pakiram svoju biblioteku: elegija i deset digresija (prev. Tomislav Kuzmanović, Fraktura, 2019.). Za sve ljubitelje čitanja ovi su eseji pun pogodak, i mnogi su na susretu rekli da će ih čitani ponovo. 

Manguel je svoj život posvetio čitanju. Čitao je J. L. Borgesu kad je ovaj bio slijep, bio je ravnatelj Nacionalne biblioteke u Buenos Airesu, a cijeli je život strastveni kolekcionar i brine se o svojoj velikoj biblioteci, seleći je kamo god ga život nanese. Zato nije čudno da iz stranica knjige Dok pakiram svoju biblioteku kipi ljubav prema knjigama i strast prema osobnoj biblioteci kao nečem što je živo i životno važno. Manguel tu i govori o funkciji i zadaćama biblioteke. Osim čuvanja i sortiranja znanja, za njega su knjižnice puno više od fizičkih prostora - jedna od njihovih zadaća je i mogućnost vježbanja otpora, građanskog neposluha. I zaista, knjižnice su riznice znanja i razmišljanja – a iz toga kreću sva ozbiljnija promišljanja i daljnja djelovanja. Taj bismo potencijal kao društvo mogli i više iskoristiti. 

Na susretu smo se složili da bi ovo trebala biti ispitna literatura na bibliotekarstvu – Manguel puno prostora posvećuje nacionalnim knjižnicama i njihovoj društvenoj ulozi. Govorili smo o knjižničarima i ulozi knjižnice, spominjali smo suvremenu norvešku knjižnicu u koju ljudi ulaze da bi tamo provodili slobodno vrijeme, pitali smo se je li istinita statistika koja kaže da je u Hrvatskoj samo 12% građana učlanjeno u knjižnicu i razmatrali kakve bi trebale ili mogle biti suvremene knjižnice da bi više ljudi privukle pod svoj krov. 

Prilažem svoj najdraži video o knjižničarima, o helpdesku nakon što se svitak pretvorio u kodeks:

Potaknuti Manguelom, govorili smo o kolekcionarstvu, sakupljanju knjiga – i o tome što će biti s obiteljskim bibliotekama jednom kad nas više ne bude… Neki koji su više puta selili svoje knjige govorili su o tome da im je čitanje Manguelovih dojmova o raspremanju i slaganju biblioteka bilo terapeutsko i utješno. Jer knjige sa sobom nose i našu autobiografiju, sjećanje na osobe koje smo bili kad smo baš taj naslov čitali, sjećanje na vrijeme i mjesto kad smo je čitali… Autorova silna ljubav prema pisanoj riječi, njegova načitanost i ta važnost koju daje knjigama – svim gorljivim i strastvenim čitateljima daje osjećaj zajednice s drugim čitateljima. Netko je rekao na susretu „Drugačije se razumijemo s ljudima koji su čitali iste knjige kao mi“.

Kabinet čuda na okupu

Manguel je pravi erudit, piše jednostavno a silno zanimljivo, on je „stara škola“ koja poseže za klasičnom književnošću da bi potkrijepila svoja razmišljanja. U tome me podsjetio na književnog teoretičara Georga Steinera, osobito na njegovu „malu intelektualnu biografiju“ Errata (kod nas je izašla u fantastičnom prijevodu Gige Gračan). Spominjali smo i drugu Manguelovu knjigu Povijest čitanja (prev. Živan Filippi, Prometej, 2001.). Iz te knjige pamtim divan citat: 

Postojanje teksta je tiho postojanje, tiho sve do trenutka u kojem ga čitatelj pročita (…) Sve pisanje ovisi o velikodušnosti čitatelja. 

Govorili smo o tome koliko su ovakve knjige važne za podizanje opće obrazovanosti društva – zaista nije nužno da se čovjek upušta u čitanje filozofija, teologija – ovo su riznice znanja (netko je rekao „svaka rečenica je mali dragulj“), na temelju kojih si možemo postavljati puno elementarnih pitanja i čitati dalje tekstove koje pisac spominje. Zato je važno da takvi esejistički naslovi budu dobro prevedeni – a čini se da izdavači često o tome ne razmišljaju nego književne naslove daju ozbiljnim prevoditeljima a neknjiževni su često upropašteni prevoditeljskim amaterizmom. Nasuprot tome, hvalili smo prijevod Tomislava Kuzmanovića jer za ovako dobar prijevod knjige Dok pakiram svoju biblioteku trebalo je ne samo jezično nego i bogato književno i klasično znanje. 

Kabinet čuda iz druge perspektive

Razgovarali smo o ulozi i važnosti urednika koji 'peglaju' knjige nakon autora i prevoditelja kako bi one bile što prohodnije i imale što manje grešaka. Spominjali smo rječnike kojima Manguel posvećuje dosta prostora. Postoje ljudi, a vjerojatno su osobito u prošlosti postojali, koji su rječnike čitali kao normalne knjige, tražeći i nalazeći u njima svakojaka blaga i nepoznata, dotad skrivena znanja (neki su gorljivo objašnjavali kako su u obiteljskim raspravama vadili rječnik da bi konačno dokazali tko je u pravu!). Meni se svidjelo kako Manguel uspoređuje digitalne i papirnate rječnike – piše da postoji velika razlika u načinu na koji iz njih vadimo informacije. Kad uzmeš fizičku knjigu i tražiš neku riječ, može ti se dogoditi da nabasaš na razne zanimljivosti i da nastaviš čitati rječnik, a digitalni te rječnici navode na samo tu jednu riječ i ne omogućuju to efemerno, slučajno pronalaženje nekih riječi koje nemaju nikakve veze s onim što smo tražili, nego su samo slučajno na istoj stranici, a itekako nam proširuju vokabular i vidike… 

Manguel u svojoj knjižnici

Manguel piše i o 'opisivosti' jezika, tj. o činjenici da su neke stvari neopisive, npr. snovi, ali spominje i Borgesa koji je u cijelom svom opusu tragao za riječima kojima će imenovati svijet – i uvijek mu se to činilo gotovo pa nemogućom misijom. I zaista, jezik opisuje svijet, ali razmišljamo li ikad o tome koliko jezik uspijeva obuhvatiti stvarnost i što je sve njime ispušteno?

Kao što svaka čitateljica zna – knjige se mijenjaju sa svakim čitanjem. Pri različitim smo čitanjima i mi neke druge osobe – bivamo stariji, s drugačijim iskustvima, a za drugačiji ulaz u knjigu dovoljno je i drugačije raspoloženje… Zato se knjizi Dok pakiram svoju biblioteku treba vraćati i velika je vjerojatnost da ćete svaki put otkriti neki novi, skriveni sloj njegove priče o knjigama, knjižnicama i strasti prema pisanoj riječi. 

ps. Oni kojima se svidio Manguel mogu pročitati i odličan esej novinara, pisca i kolekcionara Richarda Swartza o sakupljanju knjiga koji je kod nas objavljen na portalu Ideje hr: https://ideje.hr/onome-tko-ima-vrt-i-knjiznicu-nista-ne-moze-nedostajati/   

Idući puta nam na susret dolazi spisateljica Nora Verde, čitamo njezin roman Moja dota!

Kabinet čuda sam ja osmislila, a odvija se u suradnji udruge Blaberon i knjižare Fraktura.

Financira ga Grad Zagreb. 

--- Marija ---