Dugo me već neka knjiga nije zaokupila kao Šetnja nepravedno zaboravljenog modernista Roberta Walsera (1878.-1956.). Za taj kraći roman ili dulju novelu koju sam uredila za izdavačku kuću Bodoni (prev. Milan Soklić), sam je autor napisao da je "neka vrsta fantazije". I stvarno je ta fantazija fantastična. Posve originalna i drugačija. Ako ste zaboravili što su klasici, ako vam je potrebna knjiga za polagana čitanja da vas izbavi od brzine svakodnevice i digitalne demencije koju ona nosi sa sobom - Šetnja je idealan izbor!
Neimenovani protagonist na početku kreće u šetnju prirodom: Stavljam na znanje da sam jednog lijepog jutra, ne znam više točno u koliko sati, nakon što osjetih želju za šetnjom, nataknuo na glavu šešir, izišao iz pisaće sobe ili sobe sablasti i strčao se niza stube kako bih što prije dospio na ulicu. (7)
Za vrijeme šetnje u ovom kratkom tekstu protagonist zamjećuje sitnice pored kojih prolazi i za vrijeme čitanja može se činiti da se "ništa ne događa", no uz opise prirode, sitnica i ljudi koje susreće, Walser u Šetnji (prvo izdanje 1917.) svako malo ismijava uskost malograđanštine, konvencionalnost i bezosjećajnost koja ga okružuje, ironičan je i prema samome sebi, a mjestimice skreće i u žestoku kritiku društva.
Šetnja je pohvala skromnosti i svakodnevici koja svojim stilom očarava. Walser je minijaturist, pisac koji oko sebe primjećuje raznolike nijanse postojanja i opisuje ono za što se čini da nije vrijedno opisivanja u literaturi, pisac koji može nadugo, kićenim i arhaičnim stilom opisivati posve obične stvari i time postiže jednu posebnu vrstu očuđenja. Pisao je romane, priče i eseje, i svi su mu tekstovi na neki način autobiografski, svi nastaju iz njegova života i okruženja, ali jako su umjetnički oblikovani a njegovo Ja u tim tekstovima kao da je skriveno, nenametljivo i često je auto-ironičan. Kažu da je Kafka uživao čitajući Walsera, i to uopće ne čudi - i Šetnja ima u sebi nešto kafkijansko, nešto od Kafkine pomaknute stvarnosti koja je samo naoko obična a zapravo u sebi sadrži svu apsurdnost života i istovremeno kritizira tu "normalnost".
Robert Walser je bio totalni autsajder, čovjek zaslušan u sebe koji se nigdje nije mogao uklopiti, žudio je za prirodom, osamom i pisanjem i nije se mogao zadržati na konvencionalnim poslovima, nije bio kadar održavati površne odnose s ljudima, bio je hiper-senzibilni pojedinac kojeg kao da je život zbunjivao i ranjavao (sigurno bi se složio s Pessoom koji je zapisao Moj je život kao da me netko tuče njime). Zadnjih je 27 godina Walser proveo u polu-otvorenoj mentalnoj instituciji - nekoj vrsti lječilišta. Strašno je i pomisliti koliko je svakodnevica nepravedna i okrutna prema osjetljivim dušama koje se teško nose sa svim zahtjevima "normalnosti" pa ih sredina odbaci kao manjkave i nenormalne (slično su završili Ezra Pound, Tennessee Williams, Janet Frame, Anne Sexton, Zelda Fitzgerald...).
 |
| Izvor: klik |
Svidjelo mi se kako Walser tematizira odnos između hodanja, mišljenja i kreativnosti (to je zaista velika tema o kojoj je možda najbolje pisao Henry David Thoreau u esejima o hodanju, pa i u Waldenu). Evo kako razmišlja Walserov protagonist:
"Šetati se bezuvjetno moram", glasio je moj odgovor, "kako bih oživio i održao vezu sa živućim svijetom, bez čijega zamjećivanja više ne bih mogao napisati ni slova ni sročiti ma i najbeznačajniju pjesmu u stihovima ili u prozi. Bez šetnje bio bih mrtav i moj bi poziv, koji strastveno volim, bio uništen. Bez šetnje i sadržaja koje pritom slučajno ulovim ne bih više imao o čemu izvještavati ni napisati ma i najmanji članak, da i ne spominjemo neku dugu novelu. Pa bez šetnje ne bih mogao ni promatrati, a nekmoli pisati studije. Bistar i oštrouman čovjek kao što ste vi može i spreman je to odmah shvatiti. Tijekom lijepe i dugotrajne šetnje naum mi padne tisuću upotrebljivih i korisnih misli. Zatvoren u kući, bijedno bih propao i usahnuo. Šetnja za mene nije samo zdrava i lijepa, nego i umjesna i korisna. Šetnja me potiče u mojem pozivu, a ujedno mi osobno pričinjava zadovoljstvo i radost, razgaljuje me, tješi i veseli, čini mi užitak, a istodobno me i bodri i potiče nudeći mi nudi brojne male i velike stvarnosti kao materijal koji kod kuće potom marljivo i žustro prerađujem. Šetnja je uvijek puna značajnih pojava koje vrijedi vidjeti i osjetiti. Ugodne šetnje obično obiluju neobičnim tvorevinama i živim stihovima, čarolijama i prirodnim ljepotama, makar one bile ne znam kako malene. Prirodopis i zemljopis dražesno se i ljupko otvaraju pred osjetilima i očima pozornoga šetača koji, naravno, ne smije koračati oborenih, nego otvorenih i nepomućenih očiju kako bi mu se ukazali lijepi smisao i vedra, plemenita misao šetnje. Zamislite samo kako bi pjesnik morao osiromašiti i bijedno usahnuti da ga materinska i očinska i djetinjski lijepa priroda uvijek iznova ne osvježava kao izvor dobra i ljepote. Zamislite samo koliko su za pjesnika uvijek silno značajni obrazovanje i sveta zlatna poduka koje crpi vani na razigranom svježem zraku. Bez šetnje i s njom povezanoga zrenja prirode, bez takvoga dražesnog, ali i opomenama bogatog istraživanja, osjećam se izgubljenim, a to i jesam. Čovjek koji se šeće mora krajnje brižljivo i pomno proučavati i promatrati svaku, pa i najmanju živu stvar, bila ona dijete, pas, komarac, leptir, vrabac, crv, cvijet, muškarac, kuća, oblak, brdo, list ili samo odbačen komadić papira na kojem je možda neki mili i dobri školarac napisao svoja nezgrapna prva slova. Najuzvišenije i najbeznačajnije, najozbiljnije i najsmješnije stvari njemu su podjednako drage i lijepe i vrijedne. Nikakvo preosjetljivo samoljublje i nesnošljivost ne smije nositi u srcu. Nesebično i bez egoizma mora svome brižljivom pogledu dopustiti da svukuda luta i tumara; stalno mora biti spreman potpuno se predati opažanju i primjećivanju stvari i poput čestita, uslužna, požrtvovna vojnika u pješaštvu zapostaviti, zanemariti i zaboraviti sama sebe, vlastite žalbe, potrebe, nedostatke, odricanja. U suprotnome šetat će se samo s pola pozornosti i pola duha, a to ništa ne vrijedi. Neprekidno mora biti sposoban za sućut, suosjećanje i ushićenje i nadamo se da takav i jest. Mora biti kadar probiti se u visine entuzijazma i utonuti i spustiti se u najdublju i najuskogrudniju svakodnevicu, a on to vjerojatno i jest. Odano, požrtvovno uranjanje i gubljenje sebe u predmetima kao i predana ljubav prema svim pojavama i stvarima usrećuju ga baš kao što i svako drugo izvršavanje dužnosti usrećuje savjest i iznutra obogaćuje čovjeka. Požrtvovnost i odanost ispunjavaju ga blaženstvom i uzdižu u neslućenu visinu nad inače nezamjetljivom osobom šetača o kojem se i prečesto govorka i kruže glasine da je skitalo i nekoristan vjetrogonja. Njegova raznovrsna promatranja obogaćuju ga i vesele, stišavaju i oplemenjuju i ponekad se, koliko god to nevjerojatno zvučalo, blisko dotiču egzaktne znanosti koju nitko ne bi očekivao od naizgled lakomislene dangube. Znajte da u svojoj glavi neumorno i ustrajno radim i da sam nerijetko u najboljem smislu te riječi zaposlen upravo onda kad se drugima čini da se odsutan duhom i besposlen gubim u plavim daljinama ili u zelenilu, kao tromi sanjar i lakouman čovjek lišen osjećaja odgovornosti, ljenjivac koji krade Bogu dane i ostavlja jako loš dojam! Tajom i krišom šuljaju se za šetačem svakojake lijepe, tankoćutne misli šetačice, tako snažno da usred žustra i pozorna hoda mora zastati, nepomičan stajati i osluškivati, da je od glave do pete opsjednut čudnim dojmovima i očaravajućom snagom duhova, smeten, i osjeća kao da odjednom mora utonuti u zemlju ili mu se pred zaslijepljenim, zaprepaštenim očima mislioca i pjesnika otvaraju bezdani. Glava mu hoće otpasti, a inače tako živahne ruke i noge koče se kao skamenjene. Zemlja i ljudi, zvukovi i boje, lica i likovi, oblaci i sunčev sjaj okreću se poput shema svuda oko njega i on se mora zapitati: 'Gdje sam?' Zemlja i nebo razlijevaju se i naprasno strovaljuju u munjama ispunjenu, blistavu, iznutra uzburkanu, nejasnu tvorevinu magle: kaos počinje i nestaje svaki oblik reda. Uzdrmani čovjek s mukom nastoji sačuvati zdrav razum, to mu napokon i uspijeva i on samouvjereno nastavlja svoju šetnju. Smatrate li posve nemogućim da ja u takvoj polaganoj i strpljivoj šetnji nailazim na divove, imam čast viđati profesore, komuniciram usput s knjižarima i bankarskim službenicima, razgovaram s budućim mladim pjevačicama i bivšim glumicama, u podne objedujem kod vrlo duhovitih gospođa, prolazim kroz šume, odnosim na poštu opasna pisma i bjesomučno se razračunavam s podmuklo ironičnim krojačkim majstorima? Sve se to može dogoditi i vjerujem da se uistinu i dogodilo. Šetača uvijek prati nešto neobično, misaono i fantastično, i glupo bi bilo da se on na taj duhovni sadržaj ne osvrće ili ga čak odbacuje; on to ne čini; njemu su, naprotiv, dobrodošle sve naročite, neobične pojave, šetač se s njima bratimi i prijateljuje jer ga ushićuju, čini ih tijelima punim biti i obličja, pridaje im naobrazbu i dušu, kao što i one njega sa svoje strane nadahnjuju i obrazuju. Jednom riječju, ja kruh svoj svagdanji zarađujem mišljenjem, rasuđivanjem, upornim traženjem, prekapanjem, umovanjem, sastavljanjem stihova, ispitivanjem, istraživanjem i šetanjem jednako mukotrpno kao i svatko drugi. Makar mi je izraz lica pritom možda i prezadovoljan, krajnje sam ozbiljan i savjestan, pa i onda kad se doimam raznježeno i sanjarski, ipak solidno obavljam svoj posao! Nadam se da će vas ova iscrpna objašnjenja uvjeriti u ispravnost mojih nastojanja i potpuno zadovoljiti." (53)
 |
| Izvor: klik |
Walser u Šetnji opisuje svijet kojeg više nema - svijet napučen autoritetima u kojem nečiji profesorski štap u drugima može izazivati strahopoštovanje, u kojem su iskrenost i skromnost velike vrline, te je logično da protagonist piše protiv razmetanja, "ogrubljivanja duše", kojeg danas u vrijeme posvemašnje površnosti i samoreklame više ni ne primjećujemo. Nakon što je tijekom šetnje naišao na pekarnicu sa zlatnim natpisom, reagirao je ovako:
Spontano povikah: "Tako mi svega, valjan čovjek mora biti nemalo ogorčen naočigled takvih barbarstava: zlatnih natpisa tvrtki koji kraju u kojem smo se našli otiskuju žig sebičnosti i gramzivosti, bijednog, posve golog ogrubljivanja duše. Ta zar je prostodušnom, čestitom pekarskom majstoru doista potreban tako veličanstven nastup, da blista u suncu sa svojom bedasto zlatnom i srebrnom najavom i svjetluca poput kakvoga vojvode ili nagizdane sumnjive gospođe? Njemu koji časno peče i mijesi svoj kruh u razumu primjerenoj skromnosti! U kakvom to prevarantskom svijetu počinjemo ili smo već počeli živjeti, kad općine, naselja i javno mnijenje ne samo što trpe nego, na nesreću, očito čak i hvale ono što vrijeđa svaki dobar ukus, svaki smisao za razum i dopadljivost, svaki smisao za ljepotu i pristojnost, ono što se bolesno razmeće, poprima smiješno prostačku vanjštinu koja već s udaljenosti od stotinu i više metara izvikuje u dobri i čestiti zrak: 'Ja sam taj i taj. Imam toliko i toliko novca i smijem si dopustiti da neugodno upadam u oči. Sa svojim ružnim gizdanjem nedvojbeno sam, doduše, klipan i tikvan i osoba lišena dobrog ukusa, no to mi nitko ne može zabraniti, da budem klipan i tikvan.' Stoje li ta zlatna, nadaleko bliješteća i odvratno svjetleća slova i na koji način u prihvatljivom, časno opravdanom odnosu i u zdravoj srodničkoj vezi s – kruhom? Nipošto! Odvratno razmetanje i hvalisanje počeli su, međutim, tko zna na kojem uglu, u tko zna kojem kutku svijeta i u tko zna koliko sati, a onda su malo-pomalo napredovali, poput jadne, kukavne poplave, noseći sa sobom nečist, prljavštinu i glupost i šireći ih po svijetu, pa su se tako dočepali i moga poštenoga pekarskog majstora da pokvare njegov dotad dobar ukus, podruju njegovu urođenu skromnost. Dao bih mnogo, odrekao bih se lijeve ruke ili lijeve noge, kad bih tom žrtvom mogao vratiti stari fini smisao za doličnost, staru dobru nezahtjevnost, kad bih zemlji i ljudima mogao vratiti čestitost i skromnost koje su se sigurno već velikim dijelom izgubile, na žaljenje svih ljudi valjana duha. Vrag neka nosi mizernu potrebu da se želi izgledati većim nego što se jest. Istinska je to katastrofa koja zemlji donosi opasnost rata, smrt, bijedu, mržnju i ranjavanje, te svemu što postoji natiče gnusnu masku opačine i rugobe. Za mene, dakle, obrtnik ipak nije monsieur i priprosta žena nije madame. No danas bi svi htjeli bliještati i svjetlucati, biti novi i fini i lijepi, biti monsieur i madame, daje to grozota. Ali s vremenom će se to možda opet promijeniti. Htio bih se tome nadati." (17)
Prva mi je pomisao nakon ovog odlomka bila - što bi Walser rekao da vidi Instragram??
Sve dok jurimo za praktičnim ciljevima, premalo se osvrćemo oko sebe i gotovo ništa ne primjećujemo. Walser nas upozorava da vrijedi stati, promotriti, razmisliti - jer stvarnost je višeslojna, a i najmanje su sitnice vrijedne razmatranja, osim toga mir i tišina mogu nas podsjetiti da svakodnevica ima i drugo lice, ono iznenađujuće i uvijek svježe - i po tome me malo podsjetio na Brunu Schulza.
Šetnja je puna neke potmule tuge i fine ironije, puna je ljubavi prema životu, s povremenim divnim pjesničkim formulacijama:
Kuće, vrtovi i ljudi preobrazili su se u zvuke, sve se predmetno činilo preinačenim u nježnost.
I jedna zanimljivost - Walser je tijekom života olovkom pisao tzv. mikrograme. Kad su nakon njegove smrti ti rukopisi pronađeni, istraživači nisu bili sigurni radi li se uopće o njemačkom jeziku, i trebalo je osamnaest godina da ih dvoje ljudi dešifrira i transkribira. Nešto je zaista dirljivo u tome - pisac koji je u svome djelu rado primjećivao i opisivao efemernosti - činio je to na tako malenom formatu.
 |
| Walserov mikro rukopis, izvor |
Pogledajte video u kojem Susan Bernofsky i Kate Zambreno razgovaraju o Walseru. Susan Bernofsky je američka prevoditeljica Roberta Walsera i autorica njegove biografije Clairvoyant of the Small: The Life of Robert Walser (2021). Ta biografija započinje divnom rečenicom: Robert Walser još je donedavno bio najpoznatiji modernistički autor za kojeg nikad niste čuli. Kate Zambreno je spisateljica i kritičarka, odlična je njezina knjiga Heroines u kojoj pitkim subjektivno-akademskim stilom analizira zašto je spisateljicama u prošlosti bilo tako teško doseći vidljivost.
Idući Walserov roman koji ću svakako čitati je Jakob von Gunten (1919., na hrvatskom objavljen 1963. u prijevodu Slavka Grbešića) jer govori o mladom čovjeku koji odlazi od kuće, ali ne da bi bio slobodan i upoznao svijet, nego da bi pohađao internat koji će od njega učiniti neobrazovana poslušnika! Preveden je i Walserov roman Djeca Tannerovih (Sarajevo, 2010., prev. Mira Đorđević).
 |
| Američka biografija R. Walsera |
Nakon svega što sam napisala, postajem svjesna da je Šetnju zapravo teško opisati. To je kratak ali vrlo slojevit tekst, treba ga čitati i uživati u njegovim čudesnim jezično-sadržajnim bravurama. Uživati u njegovoj statici, u mirnoći i tišini u kojoj je sadržan cijeli svijet, cijela njegova prošlost i budućnost.
Nešto je u Šetnji utješno, vraća nas pravim vrijednostima, pravim pitanjima, svakim nas svojim retkom tjera na razmišljanje, na ponovno upoznavanje sa sobom i sa životom. Zato treba čitati Walsera - u suvremenoj hiper-produkciji pomalo zaboravljamo vrijednost klasika, a oni su nas zapravo i uvukli u čitanje, upoznali nas s tim osjećajem da nas knjiga poznaje, da svakim novim retkom rastemo i mijenjamo se, bildamo svoj svjetonazor, postajemo neki drugačiji, kompleksniji ljudi, spremniji iščitavati sve fine niti i nijanse toga čuda što ga nazivamo životom i svijetom.
--- Marija ---
Primjedbe
Objavi komentar