Na posljednjem susretu Kabineta čuda raspravljali smo o romanu Agnesina ispovijed koji je napisala Hannah Kent, a na hrvatski ga je prevela Ivana Jandras Szekeres (Znanje, 2014.)
Na susretu u knjižari Fraktura bilo nas je manje nego obično - to je obično sudbina ljetnih termina, ali roman Agnesina ispovijed nam se svima svidio. Radnja se temelji na istinitom događaju - autorica je fikcionalizirala život stvarne žene - posljednje osobe pogubljene na Islandu, optužene da je sudjelovala u ubojstvu gazde na imanju na kojem je živjela.
Ovaj je roman stilski dragulj. Rečenice mu povremeno isklizavaju u poeziju i likovi su fino psihološki iznijansirani s mnoštvom zanimljivih detalja, a osobito je dobro razrađen lik glavne junakinje Agnes. Ona se kao ubojica osuđena na smrt našla na farmi državnog službenika i tamo neko vrijeme živjela kao sluškinja dok je čekala pogubljenje. U početku su domaćini prema njoj bili podozrivi i neprijateljski nastrojeni, malo kao da ih je bilo strah žene ubojice, ali kako je vrijeme prolazilo njihov odnos se mijenja, to je sve uvjerljivo i priča je do samog kraja vrlo napeta.
Govorile smo o tome da priča o Agnes ima jaku klasnu komponentu - rođena je silno siromašna, iz vanbračne veze, majka ju je ubrzo napustila, i njezin je život zapravo bio pun teškog rada i okrutnosti. Bila je nevoljena i zato je silno patila. To je ujedno roman o maloj, stisnutoj, konzervativnoj i patrijarhalnoj sredini koja kao da je jedva dočekala optužiti Agnes, jer ionako je bila previše pametna i previše sposobna, previše je stršala od drugih pa je lako postala poznata, kako je rekla jedna sluškinja - po oštrom jeziku i labavoj suknji. Agnes je zanimljiv i jaki ženski lik, ona je potpuno svoja, čak i u tim užasnim okolnostima, ne opravdava se niti kuka, ne traži ništa za sebe.
Netko je pitao kako to da joj obrazovanje nije moglo poslužiti da ipak nađe neki izlaz - jer očito je bila dosta načitana. Ali velika je vjerojatnost da sama nije mogla baš puno promijeniti, okolnosti su bile previše stisnute, bila je previše omeđena borbom za golu egzistenciju. Imanja na kojima je radila bila su ponekad toliko siromašna da su njezini gazde bili gladni, iz toga se najbolje vidi u kojem je ona bila položaju - kao sluškinja ljudi koji i sami jedva preživljavaju.
 |
| Fotografiju je Hannah Kent snimila na Islandu. Izvor |
Komentirale smo i lik mladog đakona Totija kojeg je sama izabrala da joj bude duhovna podrška do izvršenja kazne. Zanimljivo je zašto je odabrala baš njega - jer je on bio jedini muškarac, možda i jedina osoba koja je prema njoj bila ljubazna, i to nekad u prošlosti, a njoj je ta sitna ljubaznost - to obraćanje pažnje toliko značilo da ga se sjetila sad kad joj je bilo najteže. Toti se zbližio s Agnes, pustio je da mu govori o svome životu i time na neki način iznevjerio svoje mentore i nadređene (koji bi joj samo govorili o tome što i kako treba činiti da spasi dušu, bez namjere da je slušaju - osim ako ne želi priznati zločin!) Pitale smo se kakve će ožiljke taj odnos ostaviti na njegovoj tako mladoj duši, kako će ga to obilježiti na njegovom daljnjem duhovnom putu.
Roman sam čitala dvaput i jako ga preporučujem. Potpuno me uvukao u radnju i zbližio gotovo sa svim likovima, imala sam osjećaj da živim tamo s njima. Lijepo prikazuje Island i njihove vremenske (ne)prilike i sve što moraju njima prilagoditi. Na primjer, jednu mrtvu ženu dosta vremena drže u kući jer moraju čekati da se zemlja dovoljno odledi da bi je mogli pokopati! Zanimljiva su i jela koja jedu, pa lišajevi koje kuhaju za kašalj... Priča je vrlo autentična i divno napisana, ima u sebi i nešto komercijalno (najavljuju i film), ali mene je potpuno, potpuno osvojila.
Pogledajte fotografije koje je Hannah Kent napravila na Islandu dok je istraživala za roman.
Kabinet čuda sam ja osmislila, a odvija se u suradnji udruge Blaberon i knjižare Fraktura.
Financira ga Grad Zagreb.
--- Marija ---
Primjedbe
Objavi komentar