Salman Rushdie - Harun i more priča

Jeste li se ikada zapitali otkuda dolaze priče? Otkuda sve te kreativne ideje, pjesme, rime, nove riječi? Nastaju li one kao rezultat socijalizacije ili kontemplacije? Možda u našim glavama postoje neki djelići, krhotine raznih ideja koje se s vremenom spajaju u koliko-toliko koherentnu cjelinu, a možda su te priče i ideje već završene, gotove, samo čekaju na nekom drvetu ili oblaku ili u zraku, u očekivanju da ih neka kreativna, senzibilna i osjetljiva duša dođe "pokupiti", udahnuti, pa ispisati i uobličiti.

Divan, bajkovit odgovor na pitanje otkuda dolaze priče krije se u knjizi Salmana Rushdieja: Harun i more priča (Vuković & Runjić, prev. Igor Grbić, 2000., originalno izdanje 1990.). 

Salman Rushdie je napisao ovaj roman dvije godine nakon što je postao meta islamskih fundamentalista koji su bogohulnim smatrali njegov roman Sotonski stihovi (Kvrga izdavaštvo, prev. Nikola Miličević, 2000.). 

Dakle, u vrijeme pisanja romana Harun i more priča Rushdie je proveo već dvije godine skrivajući se i živeći pod policijskom zaštitom. Zato nije čudno da ova priča, napisana podjednako za djecu i za odrasle a posvećena njegovom sinu, progovara o važnosti slobode govora i pričanja priča. I izgleda da je to lekcija koju stalno iznova treba ponavljati, jer nedavno je Salmana Rushdieja usred New Yorka napao mladi islamski fundamentalist - navodno na temelju samo nekoliko pročitanih stranica iz romana?

Harun i more priča

U jednom vrlo tužnom gradu živio je Harun sa svojim ocem Rašidom Kalifom. Rašid je bio toliko dobar pripovjedač da su čak i mnogobrojne gradske krave lutalice zastajale i ćulile uši (7) kad je pričao svoje priče, toliko dobar da su ga nazivali Oceanom Ideja. No nakon što ga je Harunova majka napustila sa susjedom, Rašid Kalifa izgubio je dar pripovijedanja i odjednom, preko noći, ostao bez svojih priča. Upravo mu je taj susjed uputio onu ubitačnu rečenicu koju često čuju kreativni ljudi koji se bave nečim nevidljivim i za većinu ljudi beskorisnim: 

Koja korist od priča koje čak nisu ni istinite? 11

I tu kreće fabula ove dosta klasične priče u kojoj junak - Rašidov sin Harun - odlazi u nepoznatu zemlju ne bi li spasio oca, vratio mu moć pripovijedanja i istovremeno pomogao svom tužnom gradu. Haruna pokreće ideja da mora vratiti očev dar - ne samo zato što će to ocu puno značiti - već i zato što je znao: Stvarni je svijet prepun čarolije, pa je onda lako moguće da su i čarobni svjetovi stvarni. (40)

Salman Rushdie

Tijekom putovanja ovaj će se mladi i pomalo naivni, ali zapravo vrlo hrabri junak, susresti s raznim čudesima - primjerice, Vodeni Duh Akko otpratit će ga do Oceana priča:

On pogleda u vodu i opazi da se sastoji od tisuću tisuću tisuću i jedne različite struje, a svaka je bila drukčije boje i utkivala se i istkivala iz druge poput tekuće tapiserije od čije je složenosti zastajao dah. Akko objasni da se radi o Rijekama Priča, da svaka obojena nit predstavlja i sadrži po jednu priču. Različiti dijelovi Oceana sadržavaju i različite vrste priča, a kako su se ovdje mogle naći sve ikad ispričane, ali i mnoge koje su još uvijek prolazile kroz postupak smišljanja, Ocean Rijeka priča bio je zapravo najveća knjižnica u svemiru. Budući pak da su se ovdje priče čuvale u tekućem obliku, zadržavale su one sposobnost da se promijene, postanu novim inačicama sebe samih, združe s drugim pričama i pretvore opet u neke nove. Za razliku od knjižnice s knjigama, Ocean Rijeka Priča bio je stoga daleko više od skladišta nevjerojatnih priča. Nije bio mrtav, već živ. 62-3

Dakle Harun saznaje otkud dolaze priče, ali u pomalo zao čas, jer Ocean je sve zagađeniji i priče su se pobrkale (Neki su se omiljeni ljubavni romani pretvorili u duge popise za kupovinu, 72), a za to je kriv ozloglašeni Khatam-Šud (Zakleti Neprijatelj svih priča, pa čak i Jezika samog, Knez Šutnje i Dušmanin Govora) čiji podanici imaju zašivena usta i prema njegovim naredbama proizvode otrov koji truje Oceanove vode. 

Kad se Harun nakon mnogih peripetija susretne s tim zlim gospodarem, upitat će ga zašto truje Ocean kad su priče zabavne? A Khatam-Šud će mu odvratiti tipičnom autokratskom logikom zbog koje se odavno i opetovano zabranjuju knjige: svijet ne postoji da bismo se zabavljali, već da bismo njime upravljali! A pričama se ne može upravljati, uvjeren je Khatam-Šud, i zato ih treba uništiti, doslovce začepiti izvor iz kojeg se ulijevaju u Ocean priča.  

Ali Harun je na strani dobra i udružit će se s neprijateljima Khatam-Šuda iz grada Gap koji žele spasiti priče i doći će do rata između svjetla i tame, topline i leda, brbljanja i tišine, ljubavi i mržnje... 

Roman Harun i more priča funkcionira kao uokvirena priča i ima dosta elemenata koji podsjećaju na Tisuću i jednu noć, čak su i imena glavnih likova izvedena iz imena bagdadskog kalifa Haruna al-Rašida koji se pojavljuje u mnogim pričama Tisuću i jedne noći. Vrlo je metaforičan i ima mnoga svojstva usmenog pripovijedanja, a neke elemente preuzima i iz perzijske poeme Faridudina Atara Jezik ptica (prev. Sanda Hržić, Planetopija, 2019.). 

Harun i more priča je lijepo napisan roman za djecu koju će zabaviti putovanje, pustolovina i završna bitka dobra i zla, a susrest će tu i mnoge čudesne riječi: u autobusu se voze blato-čovjek i blato-žena, dolina u koju odlaze zove se Koš-Mar, što je značilo još i Noćnu Moru, a da bi se čovjek "probudio unutar sna" treba jesti mjesec-bobe... Tu su i čudesna bića, primjerice vrlo korisne Ribe Mnogoždrijelke koje imaju mnoga usta. One su "umjetnice gladi" – gutaju priče na sva usta, a u njihovim utrobama komadići priča nadovezuju se jedna na drugu i onda nastaju nove priče!

Harun i more priča svakako je i roman za odrasle koji će u njemu iščitati razne važne univerzalne teme. Rushdie brani maštanje i slobodu govora koja mora podrazumijevati i mogućnost kritike (nasuprot sitnim činovničkim dušama koje u svojoj ignoranciji žele zabraniti slobodno mišljenje i stvaranje). Ne smijemo biti reducirani na jednu priču ili jednu istinu - o tome najbolje može govoriti upravo Salman Rushdie kojega već desetljećima napadaju zbog jedne knjige. Dakle zbog fikcije proizašle iz njegove mašte, a ne jedne istine zapisane u kamenu. Stvari nisu crno-bijele i opasno je takvima ih shvaćati. O tome jako lijepo govori Chimamanda Ngozi Adichie u TED talku The Danger of a Single Story. 

Salman Rushdie u romanu Harun i more priča razmatra važnost mita i pripovijedanja za naš cjelokupni život, jer upravo od njih kreću važna umjetnička djela koja nas iz generacije u generaciju uljuđuju i duhovno unaprjeđuju. Osvrće se i na tanku liniju između mašte i stvarnosti - Vodeni Duh Akko govori: Vjeruj vlastitim očima i uvalit ćeš se u gomilu nevolja, gabulu, gužvu. (53) 

I zaista, to što je neka priča izmišljena još uvijek ne znači da nije i stvarna. Ne omogućava li nam upravo ono što je nestvarno, izmaštano, onostrano - da bolje razumijemo stvarnost koju živimo, u njezinim raznolikim nijansama? Zato čitajte Haruna i more priča, jer, uza sve zanimljive likove, to je najviše roman o pripovijedanju, a priče su njegovi glavni likovi. 

Više o slučaju Salmana Rushdieja: https://www.nbcnews.com/think/opinion/iran-salman-rushdie-fatwa-satanic-verses-stabbed-america-rcna43181   

---  Marija  ---