Tekstovnica

Razuma, poštovani župane, u našim krajevima baš nema jako puno. Osjećaji i bezumne strasti gone svijet , govori grof Friderik u romanu  Kronosova žetva slovenske spisateljice Mojce Kumerdej (Fraktura, 2019., prev. Anita Peti Stantić ) čija je radnja smještena u 16. stoljeće. Žestoki je to tekst koji bogatim, dojmljivim opisima i dinamičnim, žustrim pripovijedanjem stvara sliku vremena u kojem se događa, no zapravo se vraća u prošlost da bi lakše progovorio o sadašnjosti. Borba je to dobra i zla, jakih i slabih. S jedne su strane moćni koji donose odluke i žele da svijet ostane takvim kakav je - odgovara im da narod ostane neuk i zatucan kako bi njegova praznovjerja mogli koristiti u svoju korist. S druge su niži slojevi, obično nepismeni, oni koji trpe, sumnjičavi su, puni strahova i predrasuda iz kojih se rađaju nasilje, isključivanje drugačijih i općeniti bijes.  Šesnaesto je stoljeće, u Sloveniji se događa borba katolika i luterana, spaljuju se vještice i bog j...

Moja baka i ja prije velike vrućine spremamo se za odlazak na tržnicu. Ona skida svoje viklere i kosa joj se razlijeva u postojanim valovima, ljubičastima od ehotona. Na sebi već ima potkošulju i laganu krep suknju. Ja oblačim maminu staru haljinu s cvjetnim uzorkom iz šezdesetih koja je zaostala u bakinom ormaru. Obule smo se. Ona sjedeći, polako, a ja sam samo navukla japanke. Sa zidova nas gledaju sveci iza čijih su uokvirenih slika zataknute sasušene maslinove grančice. Njezini najbolji prijatelji i sugovornici. Ivan Pavao Drugi, Sveti Vlaho na čarobnom tepihu iznad Dubrovnika, Sv. Ante koji vraća izgubljene stvari i Sveti Leopold Mandić. Iman ti jednu dobru molitvu, znala bi mi reći kao da mi preporuča recept za kakav kolač. Devetnica Gospi koja razvezuje sve čvorove. To je kad bezuspješno kopaš po nekom problemu. Ili Ružičnjak Sv. Rite svetice nemogućeg, zaštitnice bespomoćnih i beznadnih slučajeva. To je za krajnji očaj. Najviše je prijateljevala sa Svetim Leopoldom pa sam ga...

Kad se dugo bavimo jednom temom, može nam se činiti da više mi ne tražimo nju nego ona pronalazi nas. Godinama sam proučavala ženske autobiografske tekstove i žensku književnost, ženske biografije, pitala se kad su se i kako snalazile, gdje su, osobito u prošlosti, opeterećene djecom i kućanskim obavezama, nalazile vremena za intelektualni i kreativni rad?  Neki dan, kad uopće nisam o toj temi razmišljala, u knjižnici  mi je  za oko zapela nova zbirka pjesama Vande Mikšić Moglo bi sve biti , otvorila sam je nasumce i prva pjesma koju sam pročitala bila je "Moje ruke od češnjaka".  Ovaj eklektični spoj češnjaka, foucaulta, de sadea i dječjih guzica - podsjetio me na prekide kojima su izloženi ženski životi, na vječiti spoj visokog i niskog, na posvemašnji nedostatak vremena za stvaranje koji su mnoge žene tematizirale. Vratilo me to ženama koje su se u prošlosti borile za svoj prostor za bavljenje kreativnim i intelektualnim radom, za tzv.  vlas...

Danima čitam razne zbirke pjesama  Anke Žagar  i sva druga čitanja, sve druge vrste tekstova, pale su pred njezinom poezijom u drugi plan. Stvarno sam, kao što kaže naslov njezine prve zbirke,  Išla … i sve zaboravila .  Evo jedne pjesme iz te prve zbirke koje je 1983. osvojila prvu nagradu na "Goranovom proljeću".  Riječi nas ponekad mogu posve obuzeti, obujmiti, držati, mogu od stvarnosti postati - autoričinim riječima - naša bjeguljava abeceda . Nema žurbe, obaveza, nema (loših) vijesti, samo riječi tihotapke čija se tiha snaga počinje prelijevati preko svega ostaloga. Stvarnost mijenja težište, raz-stvarnjuje se, i odjednom dišemo poeziju.  BRDO JE KRENULO (zbirka Pjevaju razlike tihotapke ) naslov neće zaustaviti pjesmu brdo je krenulo, sestro hildegarda nešto ga je uzelo, raspuknulo ga odmaknuo se kit, odgromadilo se dan je, odvoze bijelu tehniku što gorjelo, hladilo, što da je otvarač neba, bijelo rashodovano brdo...

U žaru iščitavanja proze na poeziju sam pomalo zaboravila, dok me nije obuzela u posljednjih godinu dana, i to nakon što sam čitala roman  Manji smo boemi  od Eimear McBride  o kojemu sam  već pisala .  Zbog specifična stila ove autorice koji kao da skraćuje put do doživljavanja stvarnosti, počela sam intenzivno razmišljati o poeziji, o njezinoj sposobnosti da nam približi isuviše-svakodnevno bivanje i o mogućnosti da nam poetski jezik utječe na način razmišljanja. Viktor Šklovski pisao je davno u prekrasnoj poetsko-teorijskoj knjizi  Uskrsnuće riječi o tome da nam umjetničke forme vraćaju doživljaj svijeta, da nas tjeraju da ga zaista pogledamo a ne da ga samo vječito istoga pre-poznajemo. Kako tvrdi, "Riječi umiru, a svijet je vječno mlad". Pitala sam se treba li čovjek za poeziju naprosto sazrijeti, zašto mi je trebalo toliko dugo da joj se ozbiljnije posvetim? Možda je nešto krivo u načinu na koji se ona čita, na koji se predaje u školi? U školi ...

U slikovnici Ovo je pjesma koja liječi ribe dječak Artur ima Leona – ribicu koja umire od dosade. Artur se požalio mami, ona je zatvorila oči i brzo izmislila rješenje: može ga spasiti samo pjesma. U želji da spasi ribicu, dječak kreće u potragu za pjesmom. No – što je to pjesma?  Pjesma se, otkriva Artur, ne nalazi u kuhinjskom ormaru, u plakaru, niti pod krevetom…  No ubrzo dječak kroz niz razgovora shvaća da je poezija sadržana u životu samome, ali u onom skrivenom, naoko nevidljivom dijelu života, jer:  Pjesma ti je, Arture, kad nekoga voliš: usta su ti puna neba.  Pjesma ti je ono kad čuješ kako kamenu kuca srce.  Ovo je pjesma koja liječi ribe , slikovnica pisca, pjesnika i dramatičara Jeanna Pierrea Simeona , s ilustracijama Oliviera Talleca , nedavno izašla u izdavačkoj kući Meandarmedije u prijevodu Vande Mikšić , priča je o mnogo toga. Progovara o brizi dječaka za ribicu, o potrazi za pjesmom, o pokušaju definiranja poezij...

Dok knjižare vrve jeftinim, ružnim, loše uvezanim knjigama, izdanjima za koje se ne možemo odlučiti iritiraju li nas više izgledom ili sadržajem, valja obratiti pozornost na hvalevrijednu zbirku eseja Renate Jambrešić Kirin, Korice od kamfora  (Meandarmedia, 2015.). Malenoga formata, ugodnog za držanje i čitanje, s lijepim fotografijama promišljeno uklopljenima u sadržaj, minimalističke naslovnice koju krasi samo jednostavni crni krug usred bjelkaste pozadine, ova je pitoreskna knjiga prava rijetkost u hrvatskom izdavaštvu. Zato nije čudo da je 2016. dobila nagradu Hrvatskoga P.E.N. centra za najbolje-esejističko djelo „Višnja Machiedo“. Korice od kamfora podijeljene su na sedam cjelina - "Nebeski vitezovi", "Apsolutne drugarice", "Korice od kamfora", "Dom i svijet" (autorica je objavila knjigu jednakog naslova o ženskoj povijesti), "Stadium i otium", "Svijet sitnih bića" te "Nekulturne biljke". Eseji su ...