Kad se dugo bavimo jednom temom, može nam se činiti da više mi ne tražimo nju nego ona pronalazi nas. Godinama sam proučavala ženske autobiografske tekstove i žensku književnost, ženske biografije, pitala se kad su se i kako snalazile, gdje su, osobito u prošlosti, opeterećene djecom i kućanskim obavezama, nalazile vremena za intelektualni i kreativni rad?
Neki dan, kad uopće nisam o toj temi razmišljala, u knjižnici mi je za oko zapela nova zbirka pjesama Vande Mikšić Moglo bi sve biti, otvorila sam je nasumce i prva pjesma koju sam pročitala bila je "Moje ruke od češnjaka".
Ovaj eklektični spoj češnjaka, foucaulta, de sadea i dječjih guzica - podsjetio me na prekide kojima su izloženi ženski životi, na vječiti spoj visokog i niskog, na posvemašnji nedostatak vremena za stvaranje koji su mnoge žene tematizirale. Vratilo me to ženama koje su se u prošlosti borile za svoj prostor za bavljenje kreativnim i intelektualnim radom, za tzv. vlastitu sobu - ali prije svega - za vlastito vrijeme. Za mir i i tišinu potrebnu za stvaranje. Krale su trenutke od svakodnevice, a pogled im je često bio usmjeren drugim kreativnim ženama, uz neizbježno pitanje - kako su one uspjele? I kako to da je Vanda Mikšić tu pjesmu napisala 2019., i kako to da je ona tako bolno relevantna - i da tako bolno podsjeća na tolike njezine prethodnice?
Imala sam osjećaj kao da se preda mnom rastvara jedna masivna knjiga u raspadu, stranice joj se raspiruju naglim vjetrom kojega nije bilo u knjižnici ali je svakako postojao u mojoj glavi - vidjela sam je pred sobom, tu golemu knjigu o ženama i intelektualnom radu. Hrbat joj je odavno odvojena od listova, zapackana je rumom, cimetom i rajčicom, miriše na češnjak, neke su stranice nemarno istrgnute, unutra su zalijepljeni recepti raznih formata, na raznobojnim papirićima, salvetama, starim računima, tu su i neki odavno nepostojeći brojevi telefona, rasporedi dojenja, dječji crteži i jedva vidljiva prva dječja slova nesigurno ispisana olovkom. Sva je nagnuta na jednu stranu i ne može se dobro zatvoriti, tu su i ceduljice s pjesmama, odmah pored recepta za pitu od sira možda se nalazi citat Ingeborg Bachmann: U velika bih slova crvenom tintom nacrtala cvjetove turkinja i mogla se sakriti u legendu o ženi koja nikada nije postojala.
Imala sam osjećaj kao da se preda mnom rastvara jedna masivna knjiga u raspadu, stranice joj se raspiruju naglim vjetrom kojega nije bilo u knjižnici ali je svakako postojao u mojoj glavi - vidjela sam je pred sobom, tu golemu knjigu o ženama i intelektualnom radu. Hrbat joj je odavno odvojena od listova, zapackana je rumom, cimetom i rajčicom, miriše na češnjak, neke su stranice nemarno istrgnute, unutra su zalijepljeni recepti raznih formata, na raznobojnim papirićima, salvetama, starim računima, tu su i neki odavno nepostojeći brojevi telefona, rasporedi dojenja, dječji crteži i jedva vidljiva prva dječja slova nesigurno ispisana olovkom. Sva je nagnuta na jednu stranu i ne može se dobro zatvoriti, tu su i ceduljice s pjesmama, odmah pored recepta za pitu od sira možda se nalazi citat Ingeborg Bachmann: U velika bih slova crvenom tintom nacrtala cvjetove turkinja i mogla se sakriti u legendu o ženi koja nikada nije postojala.
1957. Sylvia Plath u dnevniku u tom kontekstu spominje Virginiju Woolf, kako se s njom "tješila":
Počelo me zabrinjavati da upadam u sretno praktično tupilo: primjerice, umjesto da proučavam Lockea, ili da pišem - ja ispečem pitu od jabuka i proučavam kuharice kao da su vrhunski romani. Čovječe, kažem sama sebi. Pobjeći ćeš u kuhinju pa uvaliti glavu u tijesto za kekse i ugušiti se. A onda uzmem blaženi dnevnik Virginije Woolf... I ona baš piše kako depresiju liječi čisteći kuhinju jer su joj tekst odbili u Harperu i ne mogu vjerovati da i Velike odbijaju … Kuha bakalar i kobasice. Živjela! Osjećam da su nam životi nekako povezani. Volim je.
Mladi australski pjesnik Charles Doyle sjećao se kako su ga Ted Hughes i Sylvija Plath pozvali na večeru, i nije imao pojma da je i ona pjesnikinja, a kako bi i znao - jer - dok je ona cijelo vrijeme provela u kuhinji, pripremala piletinu, raščišćavala stol i prala suđe, Ted i on satima su sjedili za stolom i komentirali njegove pjesme u rukopisu. Doyle se događaja sjeća kao duge večeri u kojoj se raspravljalo samo o poeziji, dok se njezini stihovi nisu spomenuli ni jednom riječju.
Je li onda čudno da se Plath u dnevniku pitala hoće li se ikada naviknuti na ideju djece i braka, i hoće li joj takav način života pojesti svu kreativnu energiju?
Marina Cvetaeva - poznata po tome da su joj džepovi bili puni ceduljica s pjesmama, da je pisala kada i kako je stigla - u pismu je 1934. zavapila:
Kuća i sve ostalo je na meni: tri sobe prepune starudija, kuhinja i još dve sobice. … čim stignu kući – svi traže da jedu. Sve obaveze oko Mura su moje: ispraćanje i dovođenje iz škole, šetnje, krpljenje, umivanje… ja nikada i nigde ne mogu da odem. Otkada sam se rodila ja ovako nisam živela. I to je bezizlazno. Meni je potreban čovek, pomoćnik i zamenik, nikakva čistačica nije rešenje…
Možda je to najbolje u dnevniku 1898. izrazila Sofija Tolstoj, u pedeset i četvrtoj godini:
Danas sam se pitala zašto nema genijalnih spisateljica, umjetnica ili kompozitorica. To je zato što je sva strast i sposobnost energične žene potrošila njezina obitelj, ljubav, njezin suprug - i osobito njezina djeca. Njezine se druge sposobnosti ne razvijaju, ostaju u stadiju embrija i atrofiraju. Kad prestane podizati i obrazovati djecu, probude joj se umjetničke potrebe, ali tad je već prekasno ...
Divna Zečević tome je fenomenu, u svome stilu, pristupila puno žešće, pa je 1985. u dnevnik zapisala:
Nakon ženskog beskrajnog rada u kući, treba biti idiot pa se začuditi i pitati gdje su žene u umjetnosti i svim ostalim značajnim zbivanjima!
Iste je godine Divna baš doslovno opisala taj kontrast između rastrgane svakodnevice i mira za mišljenje koji nam nude bijeli papiri:
Stojim u kuhinji i psujem Isusa i Majku Božju, šaljem sve u kurac i pičkaram i trpam smeće u kesu i loša jela kuham odnosno, ponavljaju se dva-tri jela, manje ili više upropaštena. Kad nakon svega odem u Institut i sjednem za stol i dotaknem svoje papire – osjetim se konačno u položaju dostojnom čovjeka, vraćam se k sebi, osvješćujem se, život postaje smislen… Što postajem starija, život dobija na vrijednosti, čini mi se da sam prije bezdušno postupala s vremenom svog života; postajem oštra, branim se (uzalud) i tražim načina da spasim svoj život od predodžbe o porodici u kojoj se svi krasno okupljaju oko stola. Nema stola i nema porodice. Psihijatri raspolažu kič-slikom i onda liječe ljude prema kič-modelu …Za ozbiljan kreativni rad potrebno je vrijeme, prostor, kakve-takve financije - ali i više od toga: važna je i podrška okoline. Dobar je primjer Gustave Flaubert - imao je osobe koje su ga oslobodile svakodnevnih - često zamornih i repetitivnih poslova koji ubijaju želju za kreativnošću... Dok se bavio kreativnim radom, iza njega su stajali sluge i ukućani, pripremali sve što mu je bilo potrebno i pritom hodali na prstima, a navečer su ga posjećivali prijatelji kojima je čitao sve što je toga dana napisao te su o tome diskutirali. Ohrabrenje drugih i oslobođenje od svakodnevice sigurno su u za njegov književni uspjeh bile jako važne, ako ne i presudne.
Jer - svakako je istina da nam je svijet otvoren - knjige su tu, treba ih samo otvoriti, čitati i početi misliti, početi stvarati, ali stvari se jako kompliciraju ako se u danu koji za svih ima 24 sata, jedan veliki dio potroši na održavanje svakodnevne mehanike života koju je Cvetaeva nazvala nasilnikom nad dušama.
--- Marija Ott Franolić
Primjedbe
Objavi komentar