Skloni se da prođe pjesma – intenzivni susret s poezijom Anke Žagar

Danima čitam razne zbirke pjesama Anke Žagar i sva druga čitanja, sve druge vrste tekstova, pale su pred njezinom poezijom u drugi plan. Stvarno sam, kao što kaže naslov njezine prve zbirke, Išla … i sve zaboravila. Evo jedne pjesme iz te prve zbirke koje je 1983. osvojila prvu nagradu na "Goranovom proljeću". 

Riječi nas ponekad mogu posve obuzeti, obujmiti, držati, mogu od stvarnosti postati - autoričinim riječima - naša bjeguljava abeceda. Nema žurbe, obaveza, nema (loših) vijesti, samo riječi tihotapke čija se tiha snaga počinje prelijevati preko svega ostaloga. Stvarnost mijenja težište, raz-stvarnjuje se, i odjednom dišemo poeziju. 

BRDO JE KRENULO (zbirka Pjevaju razlike tihotapke)

naslov neće zaustaviti pjesmu

brdo je krenulo, sestro hildegarda

nešto ga je uzelo, raspuknulo ga

odmaknuo se kit, odgromadilo se

dan je, odvoze bijelu tehniku

što gorjelo, hladilo, što da je

otvarač neba, bijelo rashodovano

brdo je krenulo, odvlače ga nekamo

sestro hildegarda, boga gledati

kakav zastrašujući gib

tko će opisati ovaj duboki transfer

tko ima zelene oči, neka ga on

pisanje je najtiši prijenos energije

i to bi se moralo osjetiti

kad pogledaš pjesmu, da te uzme

pa ćemo opet od bijeloga ruže ubirati

rosu, srebro i stiropor, sestro hildegarda

zar probuditi ih ujutro u pet

ako su doista krenuli

već su trebali stići

i kad smo bili nadomak zagreba

na dionici od karlovca, farovi oboreni

nešto mora da je, golemo nešto

i kad svi auti prođu, proći će i pjesma

vidiš kako ljudima nestaje svjetlosti iz očiju

evo i pčele su nekamo odletjele, nema ih

nestale u sveto, dušice nebeske

a ona, sestra hildegarda, niti jede, niti pije

ne smije se, brdo je krenulo, sestro hildegarda

i nitko pametan

ne bi mu se našao na putu

Teoretičari kažu, pjesme Anke Žagar odstupaju od uobičajenog poretka riječi u rečenici, ona smišlja neologizme, pišu da je metafora „glavni generator njezinog pjesničkog teksta“ (Tin Lemac), da u njezinoj poeziji nema velikih slova a interpunkcije se neobično koriste, da se u tim pjesmama može primijetiti svojevrsna „razdešenost“, jer ona „sustavno radi na nejasnoći“ (Zvonimir Mrkonjić). I sve je to točno …

A ja?

Meni su pri opetovanom čitanju ove poezije teorijska objašnjenja bila nedostatna, ja sam počela misliti Ankinim riječima, ja sam se odsebila u njezinom pjesmištu. Pustila sam ovim pjesmama da mi se zasviđaju pa da me upahulje. Riječi su me obuzele i gotovo oduzele. 

Evo još jedna pjesma iz prve zbirke: 

Ove nas pjesme bespoštedno sudaraju sa sviješću o moći jezika, o mogućnosti jezika da gradi postojeći ali i nove svjetove (napišem šuma i bude šuma), o njegovoj istovremenoj nedostatnosti (i riječi riječi riječi samo što nisu), o pjesničkoj snazi i njezinoj efemernosti. 

Čitajući ovu poeziju, postala sam druga. Izmijenjena. Jer, kao što je ova pjesnikinja napisala u pjesmi Unutrašnje sunce – lako je izmišljati, treba znati pisati tako da cvijet zamiriše a da ti se duša stvarno pomakne. I možda zauvijek ostane pomaknuta, nova, već-neka-druga? Književnost postaje putokaz, mogućnost novih snalaženja u svijetu, daje nam alate za misliti, za osjećati, za bivati unatoč i usprkos - svim zahtjevima stvarnosti, svoj brzini i besmislu sitnih i sve sitnijih sitnica koje život sa sobom nosi. 

UNUTRAŠNJE SUNCE (zbirka Pjevaju razlike tihotapke)

napisati pjesmu bez riječi
napisati jorgovan

ne izmišljaj
lako je izmišljati
ali napiši ti meni
jorgovan
da bude
zamiriše
čista duša prostora
stvarna pjesma

napiši
sada
jorgovan

i da se više ne mogu odmaknuti nikad
od unutrašnjega njega
ali zar sunca?

gle, zacrnio se, zacijelio cio gradski trg
od zagrljaja riječi
i nijedna nije jorgovan

Umjetnost poput ove životne nam pojmove čini čišćima, razumljivijima, neispisivo pretvara u pisivo, nepojmljivo izvrće u pojmljivo, i nemirne površine stvarnosti postaju nam bliže, življivije. 

Iako će u pjesmi Hitchock, u koricama, Anka Žagar napisati: poezija prestaje tamo gdje počinjem ja, zbog intenzivnog doživljaja teksta, za vrijeme čitanja ovih stihova često bih se sjetila rečenice Marine Cvetajeve Sva sam se pretvorila u bilježnicu. 

NALAZIŠTE  (zbirka Pjevaju razlike tihotapke)

idem svoj put

i put moj ide sa mnom

i put je i ja sam

tako da ga iza mene nema

i mene iza njega nema

niti išta od toga što je

išlo / ide /išlo bi

ali kad iz čista mira

mimogred

kažem trešnja

on u trešnji otvara more

i otvoreno ti je

Vrhunaravna je to apstrakcija, a opet toliko živa. Tekst istovremeno živ, ali i onaj za kojega vrijedi živjeti.

Pjesme su iz zbirki:

* Pjevaju razlike tihotapke, Meandarmedia, 2015.
* Stvarnice, nemirna površina, Meandarmedia, 2008.
* Išla i ... sve zaboravila, SKUD Ivan Goran Kovačić, edicija Goranovo proljeće, 1983.

--- Marija Ott Franolić