U slikovnici Ovo je pjesma koja liječi ribe dječak Artur ima Leona – ribicu koja umire od dosade. Artur se požalio mami, ona je zatvorila oči i brzo izmislila rješenje: može ga spasiti samo pjesma. U želji da spasi ribicu, dječak kreće u potragu za pjesmom. No – što je to pjesma?
Pjesma se, otkriva Artur, ne nalazi u kuhinjskom ormaru, u plakaru, niti pod krevetom…
No ubrzo dječak kroz niz razgovora shvaća da je poezija sadržana u životu samome, ali u onom skrivenom, naoko nevidljivom dijelu života, jer:
Pjesma ti je, Arture, kad nekoga voliš:
usta su ti puna neba.
Pjesma ti je ono kad čuješ
kako kamenu kuca srce.
Ovo je pjesma koja liječi ribe, slikovnica pisca, pjesnika i dramatičara Jeanna Pierrea Simeona, s ilustracijama Oliviera Talleca, nedavno izašla u izdavačkoj kući Meandarmedije u prijevodu Vande Mikšić, priča je o mnogo toga. Progovara o brizi dječaka za ribicu, o potrazi za pjesmom, o pokušaju definiranja poezije, ali ona prije svega govori o načinima gledanja. A oni se itekako razlikuju. Svakodnevno gledamo oko sebe, no to se gledanje često svodi na sljepilo rutine, na gledanje bez primjećivanja.
Maleni će Artur kroz priču spoznati da je u sasvim običnim i svakodnevnim predmetima i pojavama moguće otkriti nove, začudne detalje, da nam samo zbog drugačijeg zora naizgled banalne stvari mogu postati itekako neobične.
Ukoliko oko sebe gledamo kao da sve vidimo prvi puta, svakodnevnica nam postaja očuđena, iako nekako poznata, opet posve nova. Svi znamo što su pjesme i što je kruh, a opet će nas razveseliti da se stihovi mogu kriti i u pekari, da je pjesma
topla kao pogača
i ma koliko da je jedeš, uvijek je ima.
Gledanjem izvana preispitujemo ne samo promatrane stvari nego i sebe same. R. M. Rilke je u autobiografskom romanu Zapisci Maltea Lauridsa Briggea napisao:
Učim gledati. Ne znam, u čemu je stvar, sve ulazi dublje u mene i ne ostaje ondje gdje je inače ostajalo. Posjedujem nutrinu, o kojoj ništa nisam znao. Ne znam, što se ondje dešava. ….
Ovo je pjesma koja liječi ribe idealna je slikovnica da djecu počnemo učiti gledati, da stvari počnu dublje ulaziti u njih. Kad sam je prvi put pročitala, pomislila sam da je to djeci možda previše apstraktno. Ali tko kaže da je apstrakcija nerazumljiva? Djeca imaju ribice ili znaju kakve su, djeca jedu kruh i imaju baku i djeda koji se u priči spominju … I važno ih je ne podcjenjivati.
Dapače, djeci treba ponuditi ovakve tekstove koji izlaze iz okvira, i pustiti ih da misle – da procijene sami, da sami osjećaju, suosjećaju. Dopustiti im da ih tekst pomakne. Jer, kao što je ustvrdio Haruki Murakami:
ako čitaš knjige koje drugi čitaju, mislit ćeš samo ono što drugi misle.
Kad bismo čitali stalno isto, kad bismo uvijek bili u krugu stvarnosnog i činjeničnog i svakodnevno-banalnog, nikad ne bismo došli do težih, manje korištenih riječi koja obiluje ova slikovnica, poput helikona ili rododendrona, a kamoli da bismo se dovinuli izmišljenim pojmovima – koji se doduše ne spominju u ovoj slikovnici, ali su itekako važne – recimo riječi poput mojih omiljenih pridjeva strahomorno ili neobičudno. Proširivanjem vokabulara širimo svoju stvarnost, jer
Pjesma ti je ono kad riječi zamahnu krilima.
John Berger u odličnoj knjizi Ways of seeing već je 70-ih primijetio da zor prethodi riječima. Dijete gleda prije nego što nauči govoriti, no ono što stvarno i vidi – to ovisi o kulturi, običajima, senzibilitetu i spremnosti na uvažavanje.
Stoga treba gledati i vidjeti, primjećivati poeziju u svakodnevici jer ne liječe pjesme samo ribe – one i nas mogu izliječiti, ponuditi nam nešto lijepo u banalnosti rutine, i to su trenuci u kojima se mijenjamo i bolje upoznajemo. Ako pisana riječ i ne može mijenjati društvo, ona može nas mijenjati, pomaknuti. Zadaća umjetnosti upravo je u tome – da nam pokaže nešto lijepo, možda i da nas zadivi, ali svakako i da nas zapita nad svakodnevnim čudom našeg postojanja.
Poezija je svuda oko nas, njezin fleksibilni jezik možemo iskoristiti za mišljenje. Za pravo mišljenje koje je pro-mišljanje, fluidni i neočekivani proces koji može krenuti u bilo kojem smjeru, bez zaustavljanja na nižoj stepenici – na znanju koje se svodi na okamenjenu rekapitulaciju već naučenoga koje s vremenom postaje neupitno.
Kako bi svijet počeli doživljavati otvorenim za mogućnost nadogradnje i promjene, moramo početi sa podrobnijim zapažanjem i služiti se poetskim, protegljivim jezikom, onim podatnim za oblikovanje i proširenje stvarnosti. Jer
Kad navučeš,
moj Arture, stari pulover naopako, on bude kao nov.
Pjesma obrne i izvrne riječi
i hop, svijet bude nov.
Zato idući put kad budete prolazili pored zlatne ribice – zastanite – obratite pozornost. Možda će odjednom progovoriti, i poput Arturova Leona, reći:
Onda sam ja, Arture, pjesnik.
A pjesma je moja šutnja …
Pročitajte djeci ovu slikovnicu, pogledajte zajedno s njima svijet drugim očima. Ali virnite i vi u priču – priuštite sebi nešto začudno, iznenadit ćete se – i prisjetiti se da slikovnice nisu samo dječje štivo.
Nije Rene Char uzalud ustvrdio da Na slom svih dokaza pjesnik odgovara salvom budućnosti.
--- Marija Ott Franolić
Primjedbe
Objavi komentar