Dok knjižare vrve jeftinim, ružnim, loše uvezanim knjigama, izdanjima za koje se ne možemo odlučiti iritiraju li nas više izgledom ili sadržajem, valja obratiti pozornost na hvalevrijednu zbirku eseja Renate Jambrešić Kirin, Korice od kamfora (Meandarmedia, 2015.). Malenoga formata, ugodnog za držanje i čitanje, s lijepim fotografijama promišljeno uklopljenima u sadržaj, minimalističke naslovnice koju krasi samo jednostavni crni krug usred bjelkaste pozadine, ova je pitoreskna knjiga prava rijetkost u hrvatskom izdavaštvu. Zato nije čudo da je 2016. dobila nagradu Hrvatskoga P.E.N. centra za najbolje-esejističko djelo „Višnja Machiedo“.
Korice od kamfora podijeljene su na sedam cjelina - "Nebeski vitezovi", "Apsolutne drugarice", "Korice od kamfora", "Dom i svijet" (autorica je objavila knjigu jednakog naslova o ženskoj povijesti), "Stadium i otium", "Svijet sitnih bića" te "Nekulturne biljke". Eseji su sadržajno vrlo koherentni: miješajući literarne i stvarne osobe, konstantno podsjećaju na osobe s margina društva. Tekstom defiliraju vojnici koji su u rovovima sadili cvijeće, prisjećajući se normalnoga života; umjetnici i umjetnice koje je idealizam učinio neprikladnima za svakodnevno življenje, i na kraju žene izbačene iz povijesnih narativa kojima je autorica posebno posvećena.
Crtice iz života hrabrih ali zaboravljenih žena podsjećaju nas da povijest nisu pisali samo muškarci. Zanimljivo je pročitati da je Adela Milčinović u suncobranu krijumčarila pismo članova Jugoslavenskog odbora hrvatskoj opoziciji, a da su članice Ženske međunarodne lige za mir i slobodu tijekom Prvog svjetskog rata zbog pacifističkog angažmana bile ismijavane i kažnjavane. Pojavljuje se tu i nepoznata Dina Levi Strauss, etnologinja i antropologinja, supruga poznatijega Claudea s kojim je osmišljavala i proživljavala ekspedicije, da bi je on na kraju tek ovlaš spomenuo u svojoj knjizi.
Ovi se eseji mogu čitati i kao destilat autoričinih teorijskih čitanja, čitanja iz užitka, znanstvenih pisanja – kao da je pokupila cvebe iz tih iskustava i sažela ih u Korice. Upravo ih to čini intelektualnom poslasticom. U vremenu instant Facebook i Instagram komunikacije ovdje nailazimo na zanimljive, gotovo zaboravljene riječi, ali u njima nema razmetanja, zapravo odišu skromnošću, u nizu marginalija.
Upravo će nas marginalije navesti na usporedbu s Walterom Benjaminom koji se u esejima pojavljuje kao lajtmotiv, vrhunaravni autsajder, čovjek koji nije imao pravo na razliku (60). Korice od kamfora mogu se usporediti i s Benjaminovim Berlinskim djetinjstvom oko 1900. u kojem piše o prostorima koji su ga obilježili, pokušavajući u egzilu zadržati slike – lođe iz djetinjstva, natkrivene tržnice ili dječje bolesti. Renata Jambrešić Kirin također piše osobno – polazeći od vlastite svakodnevice, ali još više od onoga što joj je intelektualno važno, temama o kojima razmišlja i čita – kao da unutar Korica od kamfora nalazi slobodu vlastita lutanja, utočište od obaveznog akademskog pisanja.
U ovoj je knjizi magičan paralelizam između stvarnih, zelenih biljaka, obično manje poznatih vrsta, i autsajdera koje će mnogi nazvati „čudnim biljkama“. Dolazi tu do izražaja autoričina sposobnost da spoji naoko nespojivo. Obnovljeno banijsko selo u koje se polovina mještana nije vratila podsjetit će je na zaboravljene biljke – oman i divizmu, jednako neiskorjenjive kao i sjećanje na ljubavne boli i ratne nepravde (80).
Kraj eseja ponekad je paradoksalan: primjerice, trenutak kad žene prestaju nositi korzet označava oslobođenje i početak borbe za ravnopravnost, ali korzet je i početak interveniranja u prirodnost tijela, plastičnih operacija, estetsko tehnološkog modeliranja ljudskog tijela (29). Francis Bacon rekao je za svoje eseje da sadrže „zrnca soli koja pobuđuju apetit a ne vrijeđaju sitošću“. Tako je i ove eseje moguće promatrati kao niz humanističkih mrvica koje potiču na daljnje mišljenje, možda i na konkretnu akciju.
Autorica suosjeća s prezrenima o kojima piše, i istovremeno je društveno vrlo kritična. Opisat će sliku Gerarda Doua iz 1652.: žena na tržnici nudi meso s roštilja i istovremeno djetetu briše stražnjicu, i podsjetiti da poslodavci i dalje iskorištavaju mogućnost žena da se prilagode na nemoguće uvjete, njihovu spremnost da obavljaju poslove od kuće s bebom u jednoj i tipkovnicom u drugoj ruci, raditi na vrućem telefonu i prati dječje stražnjice, baš kao u Flandriji 17. stojeća (110). Model je to patrijarhalne obitelji u kojoj, riječima Zofke Kveder, žene delaju kakor tramvajski konji (25). No za Renatu Jambrešić Kirin ova situacija nije bezizlazna, ona nudi utopijsku viziju budućnosti žena, jer ženske je nevidljive listine iz živih arhiva dovoljno premazati specijalnom emulzijom ili staviti nad plamen pa da uvjerljivo progovore i zaprijete novim svjetskim požarom (35).
Zofka Kveder, izvor: wiki
Nedavno su na hrvatskome objavljeni kompletni eseji utemeljitelja toga žanra Michela de Montaignea. Ta je forma otpočetka fluidna, ne posve zadana – nije slučajno naziv dobila prema franc. essai – pokušaj. No Korice od kamfora više su od pokušaja – one u kratkoj formi sadrže čitav svemir. To je poetski napisana, osobna ali društveno relevantna i kritična zbirka, kod nas zapostavljen popularno-znanstveni diskurs. Ova samo naoko mala knjiga bit će zanimljiva ljubiteljima pametnih, a nepretencioznih, lijepih izdanja, svima koji se ponekad od svakodnevne vreve požele sakriti u svijet u kojem još postoje ideali, znanje, neposluh i kritičnost.
--- Marija Ott Franolić
Tekst je prvi put objavljen u časopisu Narodna umjetnost, 54 (2017), 2, 195-195.
Primjedbe
Objavi komentar