U žaru iščitavanja proze na poeziju sam pomalo zaboravila, dok me nije obuzela u posljednjih godinu dana, i to nakon što sam čitala roman Manji smo boemi od Eimear McBride o kojemu sam već pisala. Zbog specifična stila ove autorice koji kao da skraćuje put do doživljavanja stvarnosti, počela sam intenzivno razmišljati o poeziji, o njezinoj sposobnosti da nam približi isuviše-svakodnevno bivanje i o mogućnosti da nam poetski jezik utječe na način razmišljanja. Viktor Šklovski pisao je davno u prekrasnoj poetsko-teorijskoj knjizi Uskrsnuće riječi o tome da nam umjetničke forme vraćaju doživljaj svijeta, da nas tjeraju da ga zaista pogledamo a ne da ga samo vječito istoga pre-poznajemo. Kako tvrdi, "Riječi umiru, a svijet je vječno mlad".
Pitala sam se treba li čovjek za poeziju naprosto sazrijeti, zašto mi je trebalo toliko dugo da joj se ozbiljnije posvetim? Možda je nešto krivo u načinu na koji se ona čita, na koji se predaje u školi? U školi se čitanje poezije povezuje ili s učenjem napamet (bolje bi bilo reći bez pameti) i analizama koje su mladim ljudima apstraktne i nezanimljive: govorim o nabadanju i napikavanju po pojmovima koji su teški sami po sebi: aliteracijama, hiperbolama i onomatopejama... riječi u tim slučajevima ostaju mrtva slova na papiru i ne ostavlja se dovoljno prostora za uživanje u samoj pjesmi.
Razmišljala sam i zašto su te analize važne za one koji se neće baviti književnošću, gdje je njihova motivacija za to, i - još važnije, ne bi li sve mlade ljude trebalo naučiti da u poeziji uživaju? Kamo sreće da živimo u svijetu u kojem ljudi svih profesija povremeno posegnu za zbirkom pjesama i pronađu u njoj nešto za sebe - neke zanimljive metafore, očuđen, oživljen jezik ili pogled na svijet ...
Upravo zbog ludičkog odnosa prema svijetu čitam pjesme Miroslava Kirina, u posljednje vrijeme dosta intenzivno. Poetski je pomak kod njega vidljiv već u naslovu svake zbirke: Zenzancije, Jalozi, Zbiljka ili Lirka. Sviđa mi se kako ovaj pjesnik promatra stvarnost, bilo da je oksimoronski izokreće kao rukavicu ili joj prilazi iz nekog razigranog kuta, oslobađajući nam misli, otvarajući ih prema novim, beskrajnim mogućnostima.
Evo nekoliko cjelovitih pjesama iz nove Kirinove zbirke Malešne (Fraktura, 2019.):
Evo nekoliko cjelovitih pjesama iz nove Kirinove zbirke Malešne (Fraktura, 2019.):
TKO JE ON
Susjedima je preglasan, a svojoj ženi pretih. U dućanu
je grintav, na tržnici zaboravan. U parku je Jane
Austen, u supermarketu Knut Hamsun. Na bazenu
je nadmen, na nogometnom igralištu povučen.
U kinu je nesiguran, u slastičarnici razmetljiv. Kod
frizera je sveznajući, kod zubara seksist. Na poslu
milostiv, na kuglanju lakouman. Na vjenčanju je nezamisliv,
na pogrebu revolucionaran. U kantini je
siromašan, u kafiću najpametniji. U plitkoj vodi je
dubokouman, u dubokoj zajedljiv. U šumi je škakljiv,
na livadi opičen. Na vrhu nebodera je nezajažljiv, na
ulici smotan. U autu je maštovit, na biciklu zločest.
Za stolom je prepoznatljiv, u fotelji mršav. Na javnom
nastupu je lijen, u posjeti rodbini žalostan. Na suncu
je uvredljiv, na kiši raspamećen. Pred kavom je zamišljen,
pred tanjurom juhe usamljen. U rudniku
nije bio, a na plantažu s jagodama bi baš rado otišao.
Tko je on? Gdje živi taj čovjek? Rado bismo ga upoznali,
baš sutra imamo vremena poslije ručka. Javite
mu. Neka dođe. Mora da je divan čovjek. Susjedima
preglasan, svojoj ženi pretih.
DVA METEOROLOGA
Unutar jednoga sata na televiziji su se pojavila dva
meteorologa. Prvi je rekao kako nas očekuje nekoliko
vedrih dana, vjetar će oslabjeti, temperature porasti,
kao i tlak zraka. Onda se, na istoj televiziji, pojavio
drugi meteorolog, i on je rekao kako nas očekuje nekoliko
vedrih dana, vjetar će oslabjeti, temperature
porasti, kao i tlak zraka. Ako su obojica meteorologa
izrekla u dlaku jednake prognoze, što će se zapravo
dogoditi, kako da uopće vjerujem obojici, jer da bih
vjerovao, trebao se pojaviti samo jedan od njih, a nije.
Taj drugi unio je pomutnju, sve rečeno bespoštedno
poništio, i umjesto da imamo tri spokojna sunčana
dana, slijedi ljuta kataklizma, sudnji dan, frenetični
zvukovi trublji što dopiru s neba, tisuće ljudi koji
pustoše supermarkete kako bi se opskrbili za neizvjesno
doba, povlače se u gorske špilje, i jedino što
valja znati jest kako očuvati vatru, i pri ruci imati
kremen, i pregršt suhe trave, i Perecov Život način
uporabe, i i.
ZABORAVIO SAM
Zaboravio sam, htio sam pisati, htio sam napisati,
mislim da sam već i bio uzeo olovku u ruku, i otvorio
bilježnicu, ali onda sam, što, zaboravio što trebam
učiniti, samo sam zurio u praznu bilježnicu i, mislim,
jesam li, razmišljao o tome što ona radi preda
mnom, a što ja pred njom (ništa), i gledali smo se tako
kao dva nedužna stvorenja neko duže vrijeme, a onda
sam odjednom ogladnio i pojeo dvije jabuke. Ali to
nije bilo dovoljno – oglodao sam i olovku, do srži!
ROMANOPISAC
Još mokar od kupanja u rijeci romanopisac se popne
uz brijeg, uđe u malenu drvenu kuću u sjeni lipe,
odjene svoje tričetvrtinske traperice, nazuje japanke
i na preplanuli torzo navuče bijelu majicu s izblijedjelim
natpisom. U ustima mu je već cigareta; jednom
ju je rukom pripaljivao spuštajući se ponovno
niz brijeg, a pod drugom je rukom stiskao srebrni
laptop. Nije, dakako, vidio kamen o koji se malo poslije
spotaknuo, i dok je padao, u tom kratkom letu
prema zemlji cigareta je dimom ispisala upravo onu
riječ o kojoj je danima bezuspješno razmišljao. No
kad se malo poslije pridigao, otresao prašinu s bijele
majice s izblijedjelim natpisom i s olakšanjem ustvrdio
kako se laptopu nije ništa dogodilo, nije se više
mogao sjetiti koja je to riječ bila. Niti jednoga slova.
Ni da se ubije. Ništa.
I jedna pjesma iz prošle zbirke Lirka, (Vuković & Runjić, 2018.)
JUČER, DANAS, SUTRA
Jučer sam se posvađao s naočalama
Zato što su sve veliko pretvarale u malo
Danas su te male stvari opet porasle
Ali danas sam izgubio i naočale
Kad se lijepo izmirimo i izljubimo
Sjest ćemo na tepih i igrati se velikih
A maleni će nam pljeskati
--- Marija Ott Franolić
Primjedbe
Objavi komentar