Dugo sam odgađala pisati kritiku romana irske spisateljice Eimear McBride Manji smo boemi jer ono što me najdublje pogodilo za vrijeme čitanja gotovo je neizrecivo. To je stil koji me podsjetio zašto volim čitati, zašto se čitanje ponekad pretvara u konzumiranje, u nešto poput gutanja ili disanja u nekom neprirodnom, a opet poznatom i našem ritmu. Tekst je to iz kojeg sam teško izašla – a kad sam se konačno vratila – znala sam da više nisam ista, da me tekst izmijenio.
Siže romana Manji smo boemi toliko je banalan da bi mogao biti predložak za ljubavni roman kakav možete kupiti na kiosku. Mlada djevojka dolazi iz Irske u London studirati glumu i upoznaje starijeg glumca s kojim započinje turbulentni ljubavni odnos. No jezik romana, osobito njegovog prvog dijela, očuđen je, poetski i komprimiran tako da se dobiva dojam da ga je autorica izvukla iz samog nesvjesnog, iz predsvjesnog, iz faze u kojoj je nedovoljno artikuliran da bi bio izgovoren. Na stil se treba naviknuti, strpljivo u njega zagaziti i to će se itekako isplatiti – čitatelja će svijest glavne junakinje potpuno obuzeti. Roman se čita predsvjesno, kao što je i napisan, jer – riječima spisateljice Jeanette Winterson – McBride kao da piše protiv jezika, tražeći smisao u svijetu u kojem smisao ne postoji.
I kao kod sve vrhunske literature – taj predsvjesni jezik koji nalikuje struji svijesti ali to nije, taj jezik prepun rima, aliteracija, krnjih i nedorečenih rečenica, prelijevanje dijaloga s naracijom bez interpunkcija i korištenje inverzija - to zapravo postaje 'prirodan' jezik. Očuđenje ga je učinilo jedinim mogućim jezikom za opis emocionalnih i fizičkih stanja kroz koja protagonistica prolazi. Kao što se ni u životu misli i razgovori ne odvijaju linearno, savršeno posloženo, tako i ovaj tekst stilski skraćuje put između opisanoga i doživljenoga. Zato se ne dokučuje umom, ne iziskuje razmišljanje za vrijeme čitanja, već se taloži u osjetilima, razarajući nas upravo na razini vlastitih emocija, sjećanja i doživljaja.
Zbog takvog stila, ali i irskog podrijetla, McBride uspoređuju s Jamesom Joyceom. I iako poetičke sličnosti postoje, velika je razlika u njihovoj čitljivosti – stil ove autorice samo treba pustiti k sebi, zaodjenuti se njime, a on će se u tijeku radnje olakšati i postati konvencionalniji. Za njegovo razumijevanje nisu potrebne – kao za Joycea – dodatne reference niti posebno književno obrazovanje. Hrvatskim čitateljima roman donosi izdavačka kuća Fraktura, a iznimni užitak u tekstu omogućila im je prevoditeljica Anda Bukvić Pažin koja je raznolikim i sjajnim kreativnim rješenjima zadržala stilske odlike romana, prenijevši time njegovu originalnu otvorenost i nedorečenost.
Sazrijeti i nadvladati smetnje tijela
Na početku romana osamnaestogodišnja Eily, brucošica glume, upravo je došla iz provincijalne Irske u veliki i slobodni London. Radnju cijelo vrijeme prate gotovo filmski opisi Londona, dobiva se dojam da je grad jedan od likova u romanu. Tu Eily želi postati glumica, što prije odrasti, osloboditi se okova strogog patrijarhalnog odgoja, ali i naći svoje mjesto među kolegama:
U krevetu noću patim u pokušajima da dokučim semestar. Pored koga sjesti? Ili samo odšetati do klupe? U kojoj vrsti jesam ili bih mogla biti? S mlađima, da. A ako sam najmlađa? Pa? Nisam od blagoglagoljivih fakultetskih garnitura. Niti od onih koji su se priključili da isključe uredski posao. Ni od onih enciklopedijski potkovanih o svakom ikad prikazanom komadu. Ili koji plaćaju stan kao fotomodeli. Ili sav novac je od doma.
Ubrzo Eily susreće Stephena, glumca od 38 godina, problematičnog čovjeka dobrano uništenog alkoholom, drogama, i, kasnije ćemo saznati, seksualnim zlostavljanjem. Prvi put kad su se sreli mislili su da se više nikad neće vidjeti i to im je olakšalo ponašanje u noći u kojoj protagonistica odlučuje izgubiti nevinost. Taj prvi seksualni odnos samo je uvod u mnogostruke seksualne avanture. Moglo bi se reći da se cjelokupni odnos glavnih likova zasniva na ogromnoj količini seksa, no to bi bilo samo djelomično točno, jer uloga seksa u romanu je višestruka.
Opisi spolnih odnosa kod Eimear McBride nisu ni pornografski ni neukusni, a ponuđeni su iz iznutra, iz perspektive glavne junakinje, kroz njezine fragmentarne dojmove. To dovodi do eksplozije čula: roman osjećamo visceralno, negdje u dubini trbuha. Njezin predsvjesni stil pokazao se idealnim za uvjerljive i predočive opise ženske seksualnosti, najbolje na koje sam uopće naišla u literaturi.
Autorica koristi Eilyin zor da bi uvjerljivo prikazala žensko oslobođenje od potiskivanja tjelesnosti. Na početku glavna junakinja pomišlja da je došla svladati smetnje tijela, ali nije lako nadvladati konzervativni odgoj iza kojeg se valjaju stoljeća patrijarhata. Majčina rečenica: gospođice nadam se da se nisi uvalila u nešto da me osramotiš! zrcali samu bit zakopčanog odnosa prema tijelu. Tako odgojene djevojke su, Eilyinim riječima, začepljene sramom.
Roman prikazuje evoluciju glavne junakinje od srama preko prihvaćanja vlastite seksualnosti, sve do aktivnog iniciranja odnosa i užitka. U samom početku skinut će se pred Stephenom i pomisliti Valjda neće sad gledati?, i tu je sadržan čitav paradoks 'klackanja' ženske seksualnosti: želja postoji, ali dobre curice znaju da se nije pristojno pokazivati. Kasnije pronalazi put ka svome tijelu i užitku i primjećuje: sramežljivost se razletjela po svuda.
Ježenje, naše ruke. Malo nema zraka unutra, šeprtlja on. Ja kimnem. Ali moja brada u njegovoj ruci. Moju. Bradu obujmi dlan. Privuče. Dlan obujmi obraz. Vrat leđa Scarlett O'h. Škljoc! Na mojim ustima usta. Moja usta sama daju poljubac i poljubac se uvuče. Spora smetenost. Vino u vijugama. Lecnem se malo i izdaju koljena. I koljena. Dotaknu. Koljena. I ljubi još. Njegov jezik zapaluca a tijelo će Ne.
Stephen i Eily započinju intenzivnu vezu, odnos koji uklupčuje ljubav, ljubomoru, posesivnost i slobodu, no poškodovani su traumama iz prošlosti i teško pronalaze riječi. Zato komuniciraju seksom. Ono što nisu kadri izreći, glavni likovi ispoljavaju na tijelu onog drugoga: agresijom ili nježnošću prenose poruke, odražavajući fizički svoje frustracije, strahove i trenutna raspoloženja. U jednom trenutku Stephen to i verbalizira: Ušao sam u svoje tijelo da izađem iz glave. Nije bilo načina da o tome razmišljam pa i nisam.
Stephen u početku vodi taj odnos, Eily mu se divi, otvara joj svijet, i ne samo seksualno. S njime ona čita nove knjige, gleda nove filmove i kuša nova jela. No s vremenom ta se veza razvija u drugom smjeru, Eily će bolje upoznati samu sebe i sroditi sa svojim željama. To će temeljito promijeniti dinamiku njihova odnosa. Ona će pomoći Stephenu boriti se s demonima, prihvaćajući njegove traume i ožiljke, ne odustajući od njega. Sirovo i bez patetike ovaj roman progovara o ranjavanju onih koji su nam najbliži, o nemoći izražavanja prejakih emocija, o želji za ljubavlju i prihvaćanjem. Odnos Eily i Stephena čas je nasilan, čas se priklanja najvećoj nježnosti, nema sredine: on čas kipti svojom hladnoćom, čas hladi svojim žarom.
Manji smo boemi je i tekst o normalnosti, jer glavni protagonisti su autsajderi. Michel Foucault još je 1970-ih ustvrdio da norma istovremeno određuje pripadnost i djeluje korektivno, dakle, isključuje i kažnjava one koji ispadaju iz okvira. Eily i Stephen žeđaju za razumijevanjem, za normalnošću koju nisu u stanju postići. Možda su zato odabrali biti glumci, ne bi li se u drugim ulogama lakše sakrili od stvarnosti? Stephen će za glumu reći da mu je nudila življenje bez posljedica.
I baš kao i jezik i stil romana koji rečenice i dojmove ostavlja nedovršenima, tako su i njihove sudbine otvorene, tek-u-formiranju. Glavni likovi su manjkavi, polu-dovršeni i to ih povezuje s naslovom kod nas neprevedenog autoričina prvog romana iz 2013., A girl is a half formed thing. No jedno drugome uspijevaju pomoći – do kraja romana njihovo se formiranje počinje privoditi kraju, zajedno uspijevaju pronaći svoje mjesto. I koliko god će se njihova verzija normalnog teško uklopiti u okamenjenu malograđansku i osuđujuću sredinu koju kroji inertna većina, oni više nisu izgubljeni nego čine zajednicu i Eily će primijetiti da je stvorila svoje vlastito normalno s njim.
Prenošenje ženskih iskustava
Nakon opetovanog čitanja ovog romana, nije mi lako sažeti sve dojmove i osjećaje. Neobičan je to tekst na više razina i o njemu je teško pisati, no Eily mi se čini poput stare poznanice ili neke mlađe verzije mene same, njezin bih doživljaj svijeta mogla obući poput udobne stare dolčevite koja bi mi savršeno pristajala. Unatoč tome jakom umjetničkom i osobnom doživljaju - ne radi se tu samo o lijepoj književnosti u kojoj uživamo, pa zaklopimo knjigu i idemo dalje, jer ovaj roman vraća nas i socijalnoj funkciji literature.
Kao što je upozoravala feministica i teoretičarka Rita Felski u knjizi Beyond feminist aesthetics, književnost nije i ne treba biti samo autoreferencijalni sustav, zatvoren sam u sebe. Čitanje o ženskim iskustvima, subjektivnosti, emotivnosti ili odnosu prema seksualnosti, mnoge bi žene moglo nagnati na razmišljanje o vlastitim životima, možda i oslobođenje od patrijarhalnog odgoja i vlastitih ograničenja. Američka eksperimentalna avangardna spisateljica Kathy Acker držala je da žene trebaju prekršiti književne zakone i stvoriti vlastite, jer postojeći zakoni ženama ne omogućuju da opišu realnost vlastitih života. I zaista, otkad žene više pišu, otkad su prisutnije u književnom i uopće kulturnom polju, to se sve više događa. Pojavljuju se nove, svježe mogućnosti opisivanja ne samo ženskih života, vizure koje svojim jezičnim i žanrovskim rješenjima izlaze iz utabanih kanonskih mogućnosti.
Manji smo boemi neka je vrsta ženskog bildungsromana. Nije fragmentarni stil nužno adekvatniji za prenošenje ženske priče, ali neočekivani jezik književnosti nudi nam drugačija savladavanja i shvaćanja realnosti, vodeći nas korak dalje no što to mogu jezik filozofije ili znanosti. Da je književnost medij kojim razumijemo sami sebe, vježbamo se artikulaciji vlastitih iskustava i svakodnevnog života, ustvrdio je francuski filozof Paul Ricoeur, a feministice tome dodaju da je artikulacija iskustva osobito važna za one koji u društvu nisu dominantni pa se za svoje životne priče tek trebaju izboriti.
Nakon prve polovine teksta u kojem je čitatelj potpuno uronjen u Eilyinu priču i njezin doživljaj svijeta, drugi dio teksta donosi Stephenovu priču o mučnom i traumatičnom djetinjstvu. On govori, Eily samo sluša. Svijet teksta se mijenja jer njegovo je pripovijedanje potpuno realistično. Takvo se pripovijedanje može čitati kao razrješenje traume: ona prestaje biti njegova-unutarnja i pretvara se u njihovu-vanjsku. S druge se strane opreka realističnog pripovijedanja i predsvjesnog stila ukazuje na njihove različite karaktere, drugačiji način nošenja s vlastitim demonima. Jer Eily i Stephen jedan su drugoga bezglavo pustili u uzburkani svemir različitih osobnosti, strasti, frustracija i žestokih emocija. I baš je to dopuštanje uvida u ranjivosti onoga drugoga pomirilo njihove problematičnosti.
Kroz takav su odnos, svaki preko svoga jezika, došli do zajedničkog smisla. Iako je čitatelj svjestan da je njihovo pomirenje možda kratkoga daha i da će ih ubrzo napasti demoni iz prošlosti i urušiti tu idilu, Stephen je ipak prepoznao osobu kojoj može vjerovati, a Eily je u vezi sa Stephenom pronašla neku jaču, odrasliju i normalniju sebe. A ja? Ja sam roman pročitala barem četiri puta, otkrila nov način doživljavanja ženske subjektivnosti i osjećajnosti, i na kraju se mogu potpuno složiti s riječima glavne junakinje:
Ovdje je za biti, čak i ako nije posve kako treba.
Tekst je prvi put objavljen u emisiji Bibliovizor, emitiran 9. 2. 2019.
--- Marija Ott Franolić
Primjedbe
Objavi komentar