Mojca Kumerdej: Kronosova žetva - nagovor na čitanje

Razuma, poštovani župane, u našim krajevima baš nema jako puno. Osjećaji i bezumne strasti gone svijet, govori grof Friderik u romanu Kronosova žetva slovenske spisateljice Mojce Kumerdej (Fraktura, 2019., prev. Anita Peti Stantić) čija je radnja smještena u 16. stoljeće. Žestoki je to tekst koji bogatim, dojmljivim opisima i dinamičnim, žustrim pripovijedanjem stvara sliku vremena u kojem se događa, no zapravo se vraća u prošlost da bi lakše progovorio o sadašnjosti.

Borba je to dobra i zla, jakih i slabih. S jedne su strane moćni koji donose odluke i žele da svijet ostane takvim kakav je - odgovara im da narod ostane neuk i zatucan kako bi njegova praznovjerja mogli koristiti u svoju korist. S druge su niži slojevi, obično nepismeni, oni koji trpe, sumnjičavi su, puni strahova i predrasuda iz kojih se rađaju nasilje, isključivanje drugačijih i općeniti bijes. 

Šesnaesto je stoljeće, u Sloveniji se događa borba katolika i luterana, spaljuju se vještice i bog je većini ljudi sastavni dio svakodnevice - a istovremeno, to je vrijeme velikih znanstvenih otkrića. Kronosova žetva je povijesno-filozofski roman ali nije težak jer je stilski zanimljiv, premrežen brojnim pitanjima i odgovorima. To mu daje unutarnju dinamiku, čak bolju od klasičnog unutarnjeg dijaloga.

Dijaloška je forma zapravo glas naroda koji u romanu nije prikazan homogeno, i to je jako zanimljiva odlika ovog teksta, jer nam omogućuje preuzimanje raznih perspektiva, stalno propitkivanje onoga o čemu se govori. Nije stoga čudno da je na ovogodišnjem Festivalu svjetske književnosti Mojca Kumerdej izjavila da je za nju umjetnost uvijek pitanje. Upravo dijaloškom formom i galerijom likova iz raznih slojeva društva ovaj tekst potiče na razmišljanje i zauzimanje tuđih perspektiva. 

Osim dijaloga kojim je postavila niz općenitih pitanja o životu, autorica je heterogenu sliku naroda postigla i odabirom likova koji su izuzetni pojedinci iz nižih slojeva. To su autsajderi, likovi koji su inteligencijom i dostupnim obrazovanjem nadišli zahtjeve i ograničenja svoga vremena, okolnosti, pa i spola. Priču započinje fantastični feministički lik, srčana mlada djevojka koja je rano bila seksualno zlostavljana, odrasla okružena nasiljem i ravnodušnošću, rano ostala u drugom stanju, ali je svoje nedaće odlučila okrenuti u svoju korist. Njezina je priča primjer otpora jer: 

Nije nužno da prihvaćamo sve što drugi guraju u nas. Zato će sve ono što su mi na silu uzimali od sada biti moje oružje. 

Tu je i lik pisara koji želi pisati a ne samo zapisivati, misliti a ne samo slušati. Njegovi dijelovi u romanu djeluju poput malenih filozofskih eseja - zapisuje svoje misli o bogu, ljubavi ili samoj sposobnosti mišljenja.

Mojca Kumerdej na Festivalu svjetske književnosti 2019., foto: Siniša Sunara

Kronosova žetva ne donosi klasičnu priču, radnju, ali ona tu ne nedostaje - puno je materijala za mišljenje, jer autorica je ispresijecanim postmodernističkim pripovijedanjem stvorila smioni tekst koji sam prvi puta pročitala brzo, u šubu, ali kasnije sam se brojnim dijelovima vraćala i studioznije im se posvetila. Lakom čitanju svakako doprinosi i pitak prijevod Anite Peti Stantić.

Niz je tu dojmljivih detalja koji su mi se nakon čitanja duboko urezali u pamćenje i imam osjećaj da ću ih dugo nositi sa sobom. 

Zamislite samo beskrupuloznog nadbiskupa Wolfganga koji zapravo ne vjeruje u boga nego vjeru koristi da bi narod držao u strahu. On grofu Friederiku spočitava da nije dobar vladar svoga imanja, jer previše je popustljiv prema svojim podanicima. Predlaže mu zato da im propiše porez na svjetlost koji može računati po površini prozora - narod će se na to brzo naviknuti, a osim toga u paketu mu se velikodušno može ponuditi i neoporezivi vjetar

pa će u trenu shvatiti da je vlast, unatoč strogim mjerama, razborita i pravedna. 

To me podsjetilo na odličnu slikovnicu The King Who Banned the Dark spisateljice i autorice Emily Haworth Booth (koja uskoro izlazi na hrvatskom, prev. Anda Bukvić Pažin). U toj priči kralj zbog vlastitog straha cijelom kraljevstvu zabranjuje mrak, čineći pritom sve što je u njegovoj moći kako bi podanike uvjerio da su se te mjere sami dosjetili, pretvarajući to izvanredno stanje u poželjno i prirodno.

Roman Kronosova žetva obiluje finom ironijom, osobito u prikazu stravičnog patrijarhata toga vremena. Kako je to vrijeme velikih znanstvenih otkrića, i neke su se žene iz viših slojeva obrazovale, puno čitale i bavile se znanošću. Kad jedna takva žena, grofova kći, umire u nerazjašnjenim okolnostima, narod misli: 

... dvorska je gospođica jako puno, puno previše, razmišljala. Vjerojatno joj se upravo zbog neprestanog pritiska u glavi do kojeg dovodi velika količina misli, raspuknuo mozak, koji je manji i lakši od muškoga, a osim toga je i razrjeđeniji, jer nije načinjen za teška razmišljanja, nego za razumijevanje roditeljskih i kasnije muževih uputa, za odgoj djece i vođenje domaćinstva, za društvene obaveze i plesove, u ženskim se mozgovima nađe prostora za vezenje, nešto malo za lagano muziciranje i za jedan, uz latinski najviše dva strana jezika. Teško razmišljanje o počelima svijeta, o fizici, etici, matematici i umjetnosti, kao i o drugim muškim znanostima, previše opterećuje ženski mozak do te mjere da se on jednostavno raspukne.

Čitajte Mojcu Kumerdej, nevjerojatno je koliko se ovaj roman odnosi na suvremenost, bez obzira na sva tehnološka dostignuća od 16. stoljeća do danas. Ovaj nam živopisni tekst o ljudskoj prirodi istovremeno pruža mogućnost da uživamo u pravoj literaturi i da mislimo o svijetu oko sebe. 

--- Marija ---