Tekstovnica

U slikovnici Ovo je pjesma koja liječi ribe dječak Artur ima Leona – ribicu koja umire od dosade. Artur se požalio mami, ona je zatvorila oči i brzo izmislila rješenje: može ga spasiti samo pjesma. U želji da spasi ribicu, dječak kreće u potragu za pjesmom. No – što je to pjesma?  Pjesma se, otkriva Artur, ne nalazi u kuhinjskom ormaru, u plakaru, niti pod krevetom…  No ubrzo dječak kroz niz razgovora shvaća da je poezija sadržana u životu samome, ali u onom skrivenom, naoko nevidljivom dijelu života, jer:  Pjesma ti je, Arture, kad nekoga voliš: usta su ti puna neba.  Pjesma ti je ono kad čuješ kako kamenu kuca srce.  Ovo je pjesma koja liječi ribe , slikovnica pisca, pjesnika i dramatičara Jeanna Pierrea Simeona , s ilustracijama Oliviera Talleca , nedavno izašla u izdavačkoj kući Meandarmedije u prijevodu Vande Mikšić , priča je o mnogo toga. Progovara o brizi dječaka za ribicu, o potrazi za pjesmom, o pokušaju definiranja poezij...

Dok knjižare vrve jeftinim, ružnim, loše uvezanim knjigama, izdanjima za koje se ne možemo odlučiti iritiraju li nas više izgledom ili sadržajem, valja obratiti pozornost na hvalevrijednu zbirku eseja Renate Jambrešić Kirin, Korice od kamfora  (Meandarmedia, 2015.). Malenoga formata, ugodnog za držanje i čitanje, s lijepim fotografijama promišljeno uklopljenima u sadržaj, minimalističke naslovnice koju krasi samo jednostavni crni krug usred bjelkaste pozadine, ova je pitoreskna knjiga prava rijetkost u hrvatskom izdavaštvu. Zato nije čudo da je 2016. dobila nagradu Hrvatskoga P.E.N. centra za najbolje-esejističko djelo „Višnja Machiedo“. Korice od kamfora podijeljene su na sedam cjelina - "Nebeski vitezovi", "Apsolutne drugarice", "Korice od kamfora", "Dom i svijet" (autorica je objavila knjigu jednakog naslova o ženskoj povijesti), "Stadium i otium", "Svijet sitnih bića" te "Nekulturne biljke". Eseji su ...

"Pisanje iz straha uopće" ili dnevnički transfer iz teksta u život Recenzija knjige Marije Ott Franolić, Dnevnik ustremljen nedostižnom. Svakodnevica u ženskim zapisima , Zagreb, Disput, 2016., 330 str. "Što učiniti s tolikim ispisanim stranicama dnevnika?! Čini se da ljudi bez dnevnika žive normalnije, zato im dnevnik i nije potreban."  Divna Zečević, 12. svibnja 1998. Prikaz knjige Marije Ott Franolić, prve naše interpretatorice dnevničkih zapisa Divne Zečević (Osijek, 1937 – Zagreb, 2006), kao i urednice, priređivačice njezinih odabranih dnevničkih zapisa, započet ću Divninim razmišljanjima o dnevnicima. Naslanjajući se na Gustava Renéa Hockea i njegovu knjigu o europskim dnevnicima (1963.), Divna je 19. travnja 1993. zabilježila:  "G. R. Hocke piše da dnevnici nastaju iz straha pred javnošću. Zanimljivo. Možda je u pitanju prije svega – strah uopće, a zatim strah pred javnošću. Čini mi se uvjerljivim da je u pitanju strah pred tuđim, neči...

Ako želimo da sve ostane kako jest, treba sve da se promijeni , reći će nećak knezu od Saline u velebnom talijanskom romanu Gepard Giuseppea Tomasija de Lampeduse (Liber, 1982., prev. M. Maras). Roman je to o propadanju talijanske aristokracije, o deziluzioniranom knezu koji sredinom 19. st. svjedoči promjeni starog poretka i ujedinjavanju Italije koje predvodi Giuseppe Garibaldi. No to nije politički roman. To je priča o životu, o velikim pitanjima poput prolaznosti, smrti, promjeni društvenog poretka, lojalnosti, utopiji mladih i rezignaciji starih… Klasik u kojem je pisac izgradio čitav jedan svijet, svijet starih i novih. Stare utjelovljuje knez od Saline – oni su plemstvo koje stoljećima gradi tradiciju, prenoseći znanja, duh, manire, ali u tome im kržlja životnost. Novi su prodorniji, životniji u svojim postupcima, više im je stalo do uspjeha, danas bismo rekli da se „laktare“, i njih predstavlja don Ciccio, čovjek koji se brzo obogatio ali se nije stigao jednako brzo uljud...

Dugo sam odgađala pisati kritiku romana irske spisateljice Eimear McBride Manji smo boemi jer ono što me najdublje pogodilo za vrijeme čitanja gotovo je neizrecivo. To je stil koji me podsjetio zašto volim čitati, zašto se čitanje ponekad pretvara u konzumiranje, u nešto poput gutanja ili disanja u nekom neprirodnom, a opet poznatom i našem ritmu. Tekst je to iz kojeg sam teško izašla – a kad sam se konačno vratila – znala sam da više nisam ista, da me tekst izmijenio.  Siže romana Manji smo boemi toliko je banalan da bi mogao biti predložak za ljubavni roman kakav možete kupiti na kiosku. Mlada djevojka dolazi iz Irske u London studirati glumu i upoznaje starijeg glumca s kojim započinje turbulentni ljubavni odnos. No jezik romana, osobito njegovog prvog dijela, očuđen je, poetski i komprimiran tako da se dobiva dojam da ga je autorica izvukla iz samog nesvjesnog, iz predsvjesnog, iz faze u kojoj je nedovoljno artikuliran da bi bio izgovoren. Na stil se treba naviknuti, st...

Muškarac i žena nisu isto, ali su ljudi, oboje su čovjek. (Bosanac, 279)  Žene su od pamtivijeka Druge, snalaze se u uvjetima i pravilima koje nisu same stvorile, u važnostima o kojima nisu odlučivale. Neke od njih i same poštuju ta pravila, slijede te važnosti, čineći ih pritom još važnijima, rastući i u vlastitim očima. Druge se opiru, ljute, žele ići svojim putem, razmišljati, pro-mišljati, postavljajući i nezgodna pitanja, ponekad vičući ili psujući, a nekad pišući o svojoj ljutnji trezveno i beskompromisno. Po-jedinke koje odluče ići neuobičajenim stazama, one koje je Vesna Parun u autobiografskim zapisima Noć za pakost nazvala „žena opor, žena prijekor“, trebaju uzore, lakše im je ako se susretnu s iskustvima žena koje su se ranije suprotstavljale konvencijama, očekivanim obrascima mišljenja i življenja.  Knjiga Visoko čelo filozofkinje Gordane Bosanac tekst je koji propituje uvriježene obrasce. Odrasla je u prosvijećenoj obitelji, pa joj je trebalo dugo da s...