Gordana Bosanac: Visoko čelo

Muškarac i žena nisu isto, ali su ljudi, oboje su čovjek. (Bosanac, 279) 

Žene su od pamtivijeka Druge, snalaze se u uvjetima i pravilima koje nisu same stvorile, u važnostima o kojima nisu odlučivale. Neke od njih i same poštuju ta pravila, slijede te važnosti, čineći ih pritom još važnijima, rastući i u vlastitim očima. Druge se opiru, ljute, žele ići svojim putem, razmišljati, pro-mišljati, postavljajući i nezgodna pitanja, ponekad vičući ili psujući, a nekad pišući o svojoj ljutnji trezveno i beskompromisno. Po-jedinke koje odluče ići neuobičajenim stazama, one koje je Vesna Parun u autobiografskim zapisima Noć za pakost nazvala „žena opor, žena prijekor“, trebaju uzore, lakše im je ako se susretnu s iskustvima žena koje su se ranije suprotstavljale konvencijama, očekivanim obrascima mišljenja i življenja. 

Knjiga Visoko čelo filozofkinje Gordane Bosanac tekst je koji propituje uvriježene obrasce. Odrasla je u prosvijećenoj obitelji, pa joj je trebalo dugo da shvati da se žene i muškarce u društvu ne tretira baš jednako. Suočena s glupošću i isključivošću okoline, koja ženu u nizu situacija ne tretira kao ljudsko biće, autorica objašnjava da njezini razlozi za feminizam leže u antifeminizmu. Feminizam je za nju znanstveno utemeljeni stav, diskurs koji se kretao od pokreta do teorije i koji uspostavlja revolucionaran odnos prema svemu zaostalom i zapriječenom na putu ljudskog oslobođenja. (46) Antifeminizam, s druge strane, autorica drži nedostatkom stava, vladavinom ne-logike, pravom na predrasudu i ignorancijom podržanom tradicijom. Dodala bih: što je to zapravo tradicija?! Kišobranski pojam za ono što je nekad bilo uobičajeno? Kada i za koga? Ono što u određenom trenutku odgovara Državi, Naciji, Velikim Muškarcima? Pa je u tom određenom trenutku proglašeno važnim, nepromjenjivim, tradicionalnim

Mnogi prosvijećeni, svi feministi i feministice, humanisti i humanistice, svi i sve koje „normalni“ poredak žulja, naći će se u opoziciji antifeminizmu koju opisuje Gordana Bosanac. Prepoznat će nerijetku suočenost s nemišljenjem, prazninom i robovanjem navikama, koja ih zaista može nagnati na pisanje, teoretiziranje mehanizama društva ili čak protestiranje, akciju. 

Antifeministički stav je u Visokom čelu detaljno razložen, i to je najdinamičniji i najkritičniji dio knjige. Doživjela sam ga kao da me autorica poziva da joj se pridružim, kao da mi govori: upoznajmo one s kojima se ne slažemo da bismo ih mogli razumjeti, da bismo eventualno mogli preobraziti svijet u kojem živimo. Antifeminizam po Gordani Bosanac nije pokret, teorija ni suprotnost feminizmu, on je njegovo ništa. On nije naučeno i mišljeno znanje nego obrazac koji ljudi ponavljaju – jer to svi rade. Njegov je izvor (osim u traču), u tradicionalnom poistovjećivanju žena i prirode, što žensku emancipaciju automatski čini opasnom i neprirodnom. Žena je svedena na svoj spol, dok i muškarci imaju spol ali se s njime ne poistovjećuju. 

Autorica klasificira antifeministička ponašanja, dijeleći ih na četiri vrste: elementarno – fizičko i verbalno nasilje, estetički antifeminizam, antifeminizam žena kao zavist Here i inauguralni feminizam. 

U prvoj skupini, Gordana Bosanac detektira nasilje prema uspješnim ženama i načine njihova nipodaštavanja. Izvlači primjere iz političke sfere – slučaj kad su jednoj političarki rekli da je za madrac a ne za mudraca, pitajući se je li moguće zamisliti obrnutu situaciju, u kojoj bi žena muškome političaru odbrusila nešto vezano za njegov spol? Nije moguće, jer je spol muškarcima uzgredan, zaključuje, i duhovito nastavlja poput svih drugih akcidencija, npr. da ima jetru, oči, kožu... (58). Ne pada antifeministima i antifeministicama na pamet, primjećuje autorica, da su muškarci također priroda, i to često nasilnija i elementarnija od žena, niti objašnjavaju kakve veze ima ta ženska „priroda“ s razinom ženine slobode i ravnopravnosti u društvu? S njezinim statusom ljudskog bića? 

U skupini estetičkog antifeminizma postoji strah da će se žene promijeniti i sa sobom povući cijeli poredak svijeta. Tu su svi oni koji smatraju da žene trebaju „ostati žene“, ukrasom koji će se svidjeti muškarcima, što naravno isključuje starije ili ružne žene. 

U trećoj skupini su – najbrojnija skupina antifeminista – žene. Jedne imaju kompleks Here, one su pounutrile zahtjeve društva, stvorivši kompleks podložnosti, pa će odgojiti sinove i vladati preko njih. To su žene koje se štite od sebe samih, „žene-sluškinje“ koje tupo prihvaćaju niži ženski status kao prirodan. Druge, česte među intelektualkama, drže da je feminizam ostvario svoje ciljeve, te da za njime više nema potrebe. Taj fenomen autorica naziva inauguralnim feminizmom. On je ustvari u stalnom nastajanju, a nikako da se ostvari. Jer i u socijalizmu je oslobođenje žene bilo samo inauguralno, a ustvari je na žene pao novi teret zapošljavanja, karijere i materinstva. Patrijarhalni običaji su ostali, a promijenilo se sve drugo, piše Gordana Bosanac, nudeći zgodnu metaforu: kao kad bi nekome tko u neboderu ima samo dvadeset kvadrata stana za život darovali sve stube koje vode do njegova vrha. (85) 

                                                                      Izvor: Wiki

Dio o antifeminizmu završava s intelektualcima koji su u privatnom životu stvorili ravnopravne odnose, pa ne vide razloge za feminizam, no onda, nažalost, koriste slične argumente kao okorjeli antifeministi koji mogućnost ravnopravnosti ne mogu pojmiti. Jer i humanistički nastrojeni intelektualci bi trebali imati razumijevanja za ljudskost drugih ili njihovu zapriječenu slobodu. 

Nakon što razvijemo svijest o antifeminizmu kao sveprožimajućoj pojavi, razlozi za feminizam mogu biti najrazličitije prirode. Gordanu Bosanac na feminizam je potaknula knjiga filozofa Kostasa Axelosa (Vers la pensée planétaire) – suvremenika Simone de Beauvoir! - u kojoj se autor pita „Hoće li žena uspjeti da misli?“ To je pitanje kod ove filozofkinje izazvalo lavinu negodovanja, čuđenja, i postalo razlogom za promišljanje nepravde i mišljenje promjene. 

Izvor mog feminizma također je u antifeminizmu, no kod mene su razlozi bili praktičniji. Odrasla sam u intelektualnom okruženju, misleći da je ravnopravnost muškaraca i žena gotova stvar. Onda sam rodila i vidjela da se svijet još uvijek strogo dijeli na plavu robicu za dječake i ružičastu za djevojčice, da je seksistički humor uobičajen, i da većina žena oko mene dani im status rađalice - koja usto radi i obavlja kućanske poslove - uopće ne propituje, dapače, većina žena ga brani. Izlaskom iz tolerantne obiteljske sredine shvatila sam da je patrijarhat raširen i prihvaćen, i to u svim društvenim slojevima, možda suptilnije nego prije političke korektnosti, ali da je bit ista. Jer, kao što je primijetila Gordana Bosanac: ni obrazovanje, ni status, ni zanimanje, ništa ljude ne priječi da o feminizmu imaju primitivno, i, štoviše, nakaradno mišljenje povezano s predodžbom o ljudskosti žene kao o nečemu što je samo privjesak muškoj egzistenciji, što za sebe ne postoji, što je nešto tek po njemu ... (36) 

Ova me knjiga pogodila svojim brutalnim rezonom, duboko promišljenim, više-godina-mišljenim s jedne strane, a s druge potpuno natopljenim common senseom. Krećući od Marxove teze da nema slobode pojedinca bez slobode svih, a uviđajući da živimo u svijetu u kojem je ženska polovina čovječanstva neslobodna, Gordana Bosanac postavlja dijagnoze koje nekako znamo, ali one svojom jednostavnošću ipak zarezuju pod kožu, boli njihova istinitost i prepoznatljivost, primjerice kad primjećuje stupanj one ignorantske nebuloze kojom se u gotovo svakoj prilici oko feminizma međusobno prepoznaju istomišljenici, u intelektualnom zločinu koji se zove – glupost. (28) Jer: Malo koja riječ u javnosti izaziva toliko podsmijeha, poruge i cerekanja kao što je izaziva „feminizam“. (27)



Visoko čelo čitala sam kao u transu, grozničavo okretala stranice, uzela čak dvije olovke – jednu običnu i jednu bojicu – i zaokruživala, pocrtavala, pisala bilješke i asocijacije na marginama, gutala tekst. Pao je u vodu moj kućni odgoj u kojem su knjige svetinja - na njima se ne rade ni uši sa strane - kamoli da bih mogla zamisliti da se u njima šara bojicama! Nije to nalikovalo odmaknutom, impersonalnom, znanstvenom čitanju. Patrocinio Schweickart vjerojatno bi rekla da je to bilo „posjećivanje teksta“, osobni susret pun poštovanja, kakav se događa ponekad kad žene čitaju tekstove drugih žena, osobito o onim temama koje ih se osobno tiču, koje su osobno iskusile (više u P. Schweickart: „Reading ourselves: toward a feminist theory of reading“, 1989). Ili, kao što se Divna Zečević 1969. slikovito izrazila u dnevniku, bilo je to gotovo kao „ukrcavanje u nečiji životopis“. 

Prepoznajemo se u tekstovima drugih žena iako pripadamo različitim generacijama, državama, sustavima – jer nam je zajednički život u patrijarhatu, toj – složit ću se s Gordanom Bosanac - neoprimitivnosti i kočnici budućnosti. Žene u našoj civilizaciji žive kao Druge i iz te pozicije ne mogu izaći. To prepoznajemo kod drugih žena koje taj položaj znaju artikulirati. Gordana Bosanac nažalost prepoznaje tu drugost u tekstu Christine de Pizan s početka 15. stoljeća! Dakle koje su to promjene o kojima govorimo? Mobiteli, Skype, let u svemir (i žene lete!), obrazovanje za žene, da, da, lijepo je to i pravedno, ali još gradimo skloništa za pretučene žene – kako bi se obranile od muške prirode, one iste na koju još uvijek volimo svoditi ženu, šokirana je Bosanac. 

Širenje ženskih iskustava, intelektualna pre-poznavanja za žene su i više nego važna, one su nasušna potreba, trebaju nam modeli mislećih žena, onih koje se nisu dale svesti na prirodu, na samo-rađalicu, na objekt kojim ravnaju drugi. Irena Vrkljan tako je u romanu Marina ili o biografiji prepoznala Marinu Cvetajevu, ja sam na sličan način, u njihovim tekstovima, ženskim iskustvima, prepoznala Divnu Zečević, ali i Irenu Vrkljan, i sad Gordanu Bosanac. Ne radi se tu o esencijalizmu, ne mislim da postoji jedno žensko iskustvo. Svaka je žena jedinka za sebe, ali svaka ima svoje specifično iskustvo, i ono je vrijedno dijeljenja. 

Nisam mislila da mogu – niti da trebam - u potpunosti razumjeti kontekst iz kojeg dolazi Gordana Bosanac. No njezin mi je tekst, noseći njezin duh i intelekt i emociju, došao kao osvježenje, prepoznavanje, sasvim intimno, osobno, žensko i ljudsko, ali i znanstveno, ozbiljno, intelektualno, duhovno, pametno. Obuzela me njezina nagomilana ljutnja, preplavila, znala sam da na nju ima pravo, da je svojim životom i radom, kako se to obično kaže – ali još više svojim životom i mišljenjem, stalnim pro-mišljanjem, čak unatoč-mišljenjem – došla do stupnja na kojem može napisati takav tekst. 

U Visokom čelu Gordane Bosanac najviše su me se dojmili njezini čvrsto izneseni stavovi. U ovoj ozbiljnoj teorijskoj knjizi s jedne, ali i osobnoj priči s druge strane, njezino mišljenje nije nametljivo ali je prisutno, ona se ne skriva iza znanstvene-kvazi-objektivne formulacije trećeg lica, iza nezgrapnih trpnih fraza zaključeno je, rečeno je. Izražavanje jasnog stava i iskreno dijeljenje osobnog iskustva, istovremeno tako ženskog i tako univerzalnog, najveće su vrijednosti ove knjige. 

Autorica se ne libi napisati, primjerice: 

Zanimljivo je da se u povijesti kaos i granice daljnjeg razvoja uglavnom rješavaju tipično patrijarhalno, tj. ratnim sukobima, dakle namjernim proizvođenjem još većeg kaosa, koji ostavlja kaotične posljedice uzdignute na neviđene potencije, što je za tradicionalno poimanje manja grozota nego promjena paradigme ljudskih odnosa: milijuni ubijenih, ranjenih, nestalih, raseljenih i izbjeglih, s milijunima ratne siročadi... sve je to za tu tupu dogmatsku svijest manji kaos od „kaosa“ istospolnih brakova, njihova prava na usvajanje djece itd. (100) 

Nije li zaista tupost držati se tradicije kad nas ona često poništava kao ljudska bića, ne dopuštajući ženama da slobodno raspolažu svojim tijelima, ulijevajući im grižnju savjesti svaki put kad žele misliti? Držati se tradicije koja je, kao što je dobro primijetila Gordana Bosanac, primarni izvor antifeminizma, koji je pak utemeljen na predrasudi, neznanju, zapravo gluposti? 

Nakon prvog dijela o feminizmu i antifeminizmu, Gordana Bosanac prelazi u osobniji ton, prepričavajući zgode iz djetinjstva i s fakulteta. Te su osobne zgode ilustrativne i zanimljive, moja im je jedina zamjerka velika digresivnost koja mi je ometala tok misli, cjepkala jako zanimljive anegdote.

                                                                    Gordana Bosanac
                                                               
Autorica opisuje kako je kao mlada djevojka dobila grudu u glavu, završila u bolnici, gdje je policajac njezinoj majci objašnjavao da to nije remećenje javnog reda i mira, jer se to samo malo gruda po ženskama (179). Na to je njezina majka ispravno primijetila da je to zato jer je napadnuta djevojka. Da je napadnut muškarac, pa još i „važni muškarac“, bio bi to atentat, napad na poredak koji bi se javno osuđivalo. Ovako – samo djevojka – nikom ništa! Isto joj je rekao i urednik u novinama u kojima je htjela o tom napadu objaviti članak. Da je preosjetljiva, razmažena buržujka. Kakav je to društveni problem? Grudanje djevojaka na ulici? 

Ne bi li se ovi događaji mogli odviti i danas? Idemo ulicom i samo nam dobacuju, samo namiguju, samo pitaju jesmo li udate, samo primjećuju da još nemamo djece, da nismo promijenile prezime. Naši bivši partneri samo nam šalju prostačke i prijeteće poruke, samo nas nazivaju u gluha doba noći. Na poslovnim razgovorima muškarci koji su nam nadređeni odmah na prvom razgovoru s visoka prelaze na 'ti', stavljajući nas u neugodan i glupi položaj, bez obzira na naša postignuća i obrazovanje. Ma ništa to nije, žene su preosjetljive! 

Osobne su anegdote Gordana Bosanac u Visokom čelu važne jer pokazuju prevladavajući stav u društvu, jer osobno uvijek odražava političko. Čak ako je gruda i bila samo zafrkancija, odnos prema ženi, zapravo djevojčici koja je žrtva već postaje političko, društveno pitanje. Jer ona u očima drugih, najčešće i muškaraca i žena, postaje cendrava, razmažena i zahtjevna, dok sama osjeća da nije tretirana kao ljudsko biće, da je drže objektom, da nije važno što joj je doletjelo u glavu, da je to bila igra, a ona ionako nije pretjerano važna. I bilo bi joj puno bolje da se nasmije toj grudi, ili tom seksističkom vicu, barem iz pristojnosti, da se ne opterećuje i ne skače na svaku. To je odraz društvenog stava prema svim Drugima - jednako ženama, drugim rasama, siromašnima, invalidima… 

Gordana Bosanac podsjeća da nismo mi krive jer nam dobacuju na ulici, nismo se trebale drugačije obući, nismo glupe jer nas ponižavaju, jer se „nismo znale dobro postaviti“, nismo odgovorne za obraćanje svisoka na svakom koraku, kao što je meni rekao jedan uvaženi gospodin nedavno, „Marijice, pa ti si nam doktorirala! I to još na ženskim temama! Ma tko bi to rekao!“ 

Emocije su društveno konstruirane, ali ipak je konstruiranje znanja bez njih manjkavo, smatra Alison Jaggar. Ta teoretičarka u članku „Love and knowledge: Emotion and Feminist Epistemology“ (2013) upravo emocije iz ženske perspektive drži vrijednima jer žene iz potlačene pozicije bolje vide društvene probleme, i više im je stalo do njihova rješavanja. Isto vrijedi i za iskustvo - ono je sigurno do neke mjere konstruirano i može se koristiti da bi se isključila sva ne-dominantna iskustva, ali s druge strane naša su iskustva naša polazišna točka, platforma s koje spoznajemo svijet, i prenosimo te spoznaje dalje, drugima. 

Muškarci su svoje uzore oduvijek mogli pronaći u udžbenicima povijesti, u biografijama, povijesnim spisima – u tim je izvorima žena ostalo malo. I ne samo to, muškarci su oduvijek poticani da budu važni, da se istaknu, da nešto postignu, da bi bili pravim muškarcima, vođama, glavama obitelji. Žene su s druge strane oduvijek – osim u novije doba, i to ne kao pravilo - poticane na pasivnost, usluživanje i slušanje drugih. Stoga ženama poticajni uzori trebaju više nego muškarcima. Treba ih ohrabriti, podići im samopouzdanje, uvjeriti ih da, ne samo da su sposobne ostvariti se kao misleća bića, nego će im to pričiniti i užitak, samoostvarenje će ih usrećiti i učiniti potpunijim osobama. 

Žene trebaju postati subjektima vlastitih života, prestati biti, riječima Gordane Bosanac, odsutno prisutne kao ljudska bića u kolektivnoj povijesti. Naravno da su žene oduvijek imale svoj položaj u svijetu, naravno da su mislile i pisale i bile kritične – one koje su bile dovoljno obrazovane za kritičnost. Većina u povijesti nije imala pravo – ili naprosto nije stigla – postati samomislećom osobom, kao što je Divna Zečević 1989. u dnevniku napisala za svoju majku: njen život nije bio pravi život, individualni, nego život prignječen kućom i djecom, život bez obzora, nade, ljepote i uvažavanja

I danas nam trebaju priče drugih žena. Carolyn Heilbrun u knjizi Writing a woman's life (1989) tvrdi da nam trebaju ženske priče da bismo iz njih dobivali priče za vlastite živote. Jer bez uvida u prošlost – kakva će nam biti budućnost? Ako stalno počinjemo ispočetka, ponavljamo stara nerazumijevanja i predrasude, možemo li se nadati pozitivnim pomacima? Ne poučavamo li i danas u školama da su djevojčice slabije nadarene za matematiku od dječaka? Otkud u 21. stoljeću takve gluposti? Osobito ako smo svjesni da danas na tehničkim fakultetima i na matematici ima više djevojaka nego ikada, te da njih broj čak na nekim kolegijima premašuje broj muških studenata! 

U nekim privatnim oazama, primjećuje Gordana Bosanac, postoji svijet uljuđenosti i uravnoteženih odnosa u kojima feministički pogled postaje iskrivljavanje spolno-rodne harmonije njihove stvarnosti koju su sami, u tišini privatnosti vlastita svijeta, stvorili ... (21) 

Taj svijet još nije došao, i teško je ovih dana misliti pozitivno kad se čini da idemo unazad, da su slobode za žene sve manje, te da mnoge žene i muškarci ne uviđaju problem, da žive neslobodno, te da bi ih trebalo educirati, emancipirati, ponekad osloboditi od njih samih, od njihove tradicije

Čitanje Visokog čela potpuno me obuzelo, naišla sam na proširenja pitanja koja sam postavljala, ponovo otkrila svoje i tuđe razloge za feminizam. Obnovila sam svoje ženske, intelektualne, feminističke ali i ljudske baterije. I učvrstila se u uvjerenju da nam je feminizam potreban, da se treba osvrtati na antifeminizam. Zašto? Riječima Gordane Bosanac: Pa upravo zato što, unatoč uspjesima koje imaju na svim poljima ljudske djelatnosti, žene doživljavaju još silovitije napade na svoju osobnost i tjelesnost. (67) 

Ne treba postavljati nakaradno Axelosovo pitanje Hoće li žena uspjeti da misli, već ono od Simone de Beauvoir iz Drugog spola, na koje lucidno podsjeća Bosanac: Kako se u ženskim uvjetima uopće može ostvariti ljudsko biće? Društvo treba stremiti ostvarivanju žene unatoč predrasudama. Stereotipe valja ponovo promišljati, učiniti ih ništavnima i dokazati da su zastarjeli. Ženama treba olakšati egzistenciju, dati novo samopouzdanje, omogućiti ne samo da misle, nego da budu, da se ostvare u svojim punim potencijalima, intelektualnim, majčinskim, profesionalnim ili drugim – nitko osim nje same nema prava suditi što bi joj trebalo biti važnije. Tek ćemo tada govoriti o ravnopravnosti i o mogućnosti života u boljem društvu. 

Feminizam o kojem piše Gordana Bosanac nije isključiv – on je razborit, humanistički, uključuje sva ljudska bića, ne želeći izdvajati žene iz ukupne čovječnosti. Jer bolji svijet trebamo izgraditi zajedno, jer za žene i muškarce spol je slučajnost, a ne sudbina, i kao takvoga ga treba i prihvatiti. Ne stremi feminizam „ukidanju spolova“, kao da bi i mogao? Okrenut je životu u boljem svijetu, otvaranju nekim novim kanalima slobode, širenju horizonata i mogućnosti, svijetu koji još nije ali bi mogao biti. 

Doći će vrijeme kad feminizam možda zaista neće biti potreban, jer će biti sve više svjesnih ljudi koji će stremiti ravnopravnosti, pravim ljudskim odnosima utemeljenim na razumijevanju i toleranciji, pojedinaca koji će se veseliti uspjesima drugih, svojih partnera i partnerica, koji se neće bojati promjene jer će u njoj vidjeti mogućnost pozitivnih pomaka. Muški feminizam postat će sve češća pojava. U to vjeruje Gordana Bosanac, a vjerujem i ja. Knjige poput Visokog čela sigurno će toj promjeni pridonijeti. 

Ne znam je li preuzetno da ustvrdim da je ovo najbolja knjiga o feminizmu u Hrvatskoj. Meni je najbolja. U svakom slučaju s njom sam se najviše povezala. Izgleda da treba doći u neke godine i doseći neku mudrost, da bi se stekla ovakva hrabrost iznošenja vlastitih stavova. Da bi se jasno i glasno reklo da je svijet posve pogrešno postavljen, da su i u filozofiji otpočetka izrečene neke neutemeljene „bedastoće“ o ženama. Evo recimo Pitagorine: Postoji jedan dobar princip koji je stvorio red, svjetlost i muškarca, i jedan loš princip koji je stvorio kaos, mrak i ženu. Stoga nam valja krenuti ispočetka, prije svega misliti ispočetka. 

Starost danas nije u modi, zapad je okrenut brzini i vječnoj mladosti, ali na svu sreću povremeno nas zabljesnu mudrost i hrabrost poput ove iz Visokog čela. Razmišljala sam trebam li napisati da mi se čini da je starija dob Gordani Bosanac dala hrabrost i mudrost, je li to korektno – u doba posvemašnje političke korektnosti, koja nažalost često ostaje samo verbalna – ali mislim da jest. Kad ostarim, želim biti baš poput Gordane Bosanac – ostaviti mlađima toliko promišljenih, otvorenih i jasno artikuliranih stavova iz kojih se mogu dalje graditi, dalje misliti, dalje postajati ženama i ljudima. 

Bosanac, Gordana. 2010. Visoko čelo: ogled o humanističkim perspektivama feminizma. Zagreb : Centar za ženske studije.

Tekst je prvi put objavljen 6. studenog 2015. na portalu MUF.

Komentari