Suzana Marjanić o knjizi Dnevnik ustremljen nedostižnom

"Pisanje iz straha uopće" ili dnevnički transfer iz teksta u život


Recenzija knjige Marije Ott Franolić, Dnevnik ustremljen nedostižnom. Svakodnevica u ženskim zapisima, Zagreb, Disput, 2016., 330 str.

"Što učiniti s tolikim ispisanim stranicama dnevnika?! Čini se da ljudi bez dnevnika žive normalnije, zato im dnevnik i nije potreban." 

Divna Zečević, 12. svibnja 1998.

Prikaz knjige Marije Ott Franolić, prve naše interpretatorice dnevničkih zapisa Divne Zečević (Osijek, 1937 – Zagreb, 2006), kao i urednice, priređivačice njezinih odabranih dnevničkih zapisa, započet ću Divninim razmišljanjima o dnevnicima. Naslanjajući se na Gustava Renéa Hockea i njegovu knjigu o europskim dnevnicima (1963.), Divna je 19. travnja 1993. zabilježila: 

"G. R. Hocke piše da dnevnici nastaju iz straha pred javnošću. Zanimljivo. Možda je u pitanju prije svega – strah uopće, a zatim strah pred javnošću. Čini mi se uvjerljivim da je u pitanju strah pred tuđim, nečim posve tuđim – kao da se čovjek obreo u nepoznatom kraju; ili je kraj divlji i nepoznat ili obratno – čovjek je izgubljen u tom kraju kao divljak." 

Knjiga Dnevnik ustremljen nedostižnom. Svakodnevica u ženskim zapisima  prerađena je i interpretativnim zahvatima nadopunjena doktorska disertacija Marije Ott Franolić. U njoj autorica interpretira, prije svega, dnevničke zapise Divne Zečević, istaknute folkloristice koja je proučavala pučku književnost, književne povjesničarke i pjesnikinje, nekoć zaposlene u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu. Pritom, pored intelektualne dimenzije, autorica naglasak stavlja na svakodnevicu, život dnevničarke. Ono što je u godišnjim i životnim običajima teorijski određeno dihotomijom blagdan i svagdan, ovdje bi se moglo odrediti, ironijski s obzirom na sustave koje dnevničarka opisuje – i kuhača i knjiga – dakle, analiza prekriva kućanske, obiteljske obveze dnevničarke kao i njezine profesionalne interese. Stoga nije slučajno što je Marija Ott Franolić upravo za prvu radionicu iz ciklusa nazvanog Pusti je da priča: ženske čitateljske radionice u okviru Noći knjige 2018. odabrala ikonogram žutoga lonca u kojemu su jednakovrijedno smještene i kuhače i knjige, ikonogramski prizivajući vještičju slobodarsku psihonavigacijsku metlu podjednako iz usmene i pučke (popularne) književnosti. 

Kontekstualno, Divnin je dnevnik postavljen u suodnos s nekim drugim dnevnicima intelektualki – prije svega s dnevnikom Dragojle Jarnević, a navode se i dnevnički zapisi mnogih drugih autorica – npr. Sylvije Plath, Virginije Woolf, Sofije Tolstoj, Susan Sontag, Irene Vrkljan, Marine Cvetaeve, Marthe Ballard.

Čitatelje može osvojiti i autobiografska dimenzija zapisa sâme autorice u okviru Divninih dnevničkih zapisa, jer rezultate istraživanja autorica stavlja u kontekst vlastitoga života. Na taj način ona nastoji umanjiti tzv. teror teorije, demonstrirajući kako teorija itekako može biti relevantna u životnoj praksi te može postati izvor spoznaja koje bi u konačnici mogle pomoći čitateljima/čitateljicama. Tom životnošću teorije autorica je analizom dnevničkih zapisa demonstrirala "povezivanje znanosti sa stvarnim životom" (str. 268). 

Analizu Divnina dnevnika Marija Ott Franolić određuje kao otvorenu priču o njezinu životu, svojevrstan prijelaz iz autoreferencijalnog u referencijalno, ukratko – iz teksta u život. Pisanje u prvom licu autorica je riješila obrazloženjem da se uporabom prvog lica približava feminističkoj objektivnosti, "koja je, naravno, posve subjektivna, moja" (str. 238). Kao što nadalje autorica ističe: 

"(…) umjesto pitanja – zašto u znanosti izražavam osobni stav, emocije i svakodnevicu zanima me – zašto znanosti ne pristupati osobno? Što me u tome priječi? Je li nelagoda povezana s izražavanjem svojega ja u znanosti neka vrsta opresije, kao što misli Kate Zambreno (…)"? (str. 237) 

Upravo to skrivanje osobnoga, želeći biti navodno vjerni idealu objektivne znanosti, moram priznati nedavno me i samu zaprepastilo kada mi je vraćen tekst, članak na doradu jer nije pisan u 3. licu množine, majestetičkom znanstvenom stilu, dakle, navodno neutralno, kao da se time postiže neka navodna objektivna, Vječna, pneumatska misao o tome "da smo pisali", "da smo zaključili" – kao da ne smijem "sama pisati", "sama zaključiti", ili pak kada mi je isto tako nedavno vraćen tekst, članak na doradu s napomenom da ne smijem izražavati vlastiti angažman, a cijeli je tekst pisan iz niše angažirane antropologije, etičke niše o kojoj je već Krleža 1939. godine pisao u Dijalektičkom antibarbarusu – o tome kako treba pisati tendenciozno ali bez tendenciozne fraze. Divna bi vrlo otvoreno zaključila s apotropejskom psovkom – "jebi ga… došla su neka druga vremena". 

Autorica ističe kako dnevnik Divne Zečević nije čitala kronološki, s obzirom da je mislila da je 1978. godina početna godina pisanja, no, naknadno je pronašla kutije sa starijim dnevnicima iz 1963. godine kada je završila čitanje dnevnika od 1987. do 2006. godine. Tako je prvo dobro upoznala stariju Divnu Zečević, kako navodi, bolesnu i nemoćnu (Parkinsonova bolest). Doznavši da oboljeli od Parkinsonove bolesti umiru polako i bolno, navedenu bol dnevničarka komentira mišlju na smrt: 

"Pomišljala sam uvijek da će moja smrt biti nagla i oštra kao mač… Znači – bit će sve slično porodu koji je dugo trajao i na kraju – bio je masakr, elementarna sila koja me zgnječila…"
(dnevnički zapis 17. ožujka 1998., str. 218). 

Autorica tematski razvrstava dnevničke zapise na sljedeće topoe: "malograđanska očekivanja koja okolina postavlja pred žene; položaj umjetnica u društvu; ženska starost i bolest te načini na koje ih društvo tretira", odnosno riječ je o osnovnim temama: "književni i znanstveni rad, brak i odnos kćerkom, emocionalnost, potraga za vlastitim identitetom, tekstualno oblikovanje svakodnevnice te starost i bolest" (str. 113). Nakon tematske analize  autorica je dnevnik Divne Zečević povezala sa ženskom poviješću kao i vlastitim razlozima pisanja o njoj. Ukratko, riječ je o iznimnoj studiji koja nam je razotkrila jednu drugu Divnu Zečević (uostalom kao i njezin dnevnik), koja se inače bavila Dnevnikom Dragojle Jarnević (kao i sâma Marija Ott Franolić), koju smo poznavali uglavnom preko njezinih knjiga o pučkoj književnosti i poetskih svjetovima. 

Središnji, treći dio knjige, posvećen je (tada) neobjavljenim dnevničkim zapisima Divne Zečević, koji obasižu više od 6 tisuća stranica (tintom ispisane stranice). Nastajali su od 1961. do 2006. godine, a objavljeni su 2017. godine. Izbor je to iz dnevničkih zapisa objavljenih godinu dana nakon izlaska njezine knjige u istoj izdavačkoj kući, u uredništvu Marije Ott Franolić. Naime, Divna Zečević, pisala je dnevnik 45 godina, od 1961. do 2006. godine. Disputovo izdanje, naslovljeno Život kao voda hlapi. Izbor iz dnevnika 1961-2006., sa 648 stranica većeg formata, izbor je iz 6288 stranica koje je Divna Zečević ispisala u dva rokovnika, 36 bilježnica, na 63 arka papira i u jednom bloku (usp. autoričin uvodnik u izboru iz dnevnika). Na taj način, kao prvi rezultat susreta s dnevnicima Divne Zečević nastaje knjiga Marije Ott Franolić Dnevnik ustremljen nedostižnom. Svakodnevica u ženskim zapisima (2016.) u izdanju Disputa, da bi godinu dana kasnije isti izdavač objavio i navedeni izbor iz dnevničkih zapisa, tako da je i u ovom izdavačkom poduhvatu ostvarena autoričina transgresija iz teksta u život. 

                                          Foto: Božo Radić, izvor

Valja spomenuti da su neki dnevnički zapisi prethodno već bili objavljeni. Tako je 1962. Zečević ponudila dnevničke fragmente Republici, no tajnik časopisa odgovorio joj je da "dnevnička proza – nije dobra". Nadalje, u Odjeku 1978. objavljuje izbor zapisa pod naslovom "Listići", ali pod pseudonimom, koristeći se imenom bake Marije Ružić. Godine 1979. Danijel Dragojević u emisiji "Poezija naglas" objavljuje izbor iz dnevničkih zapisa. Četrdesetak godina kasnije, 2017. godine, izbor iz njezina dnevnika tiskan je u sklopu Disputove biblioteke "Svagdan". U komentaru Asje Bakić proglašen je jednim od "najvećih uzbuđenja recentnije hrvatske književnosti" (usp. "Zečević: Ja sam malograđanka koja jedino ne želi da ostane malograđanka". Express 9/398, 2018., str. 80-83 te prikaz Maše Grdešić u časopisu Narodna umjetnost, Vol. 55, No. 1, 2018.). 

U posljednjem poglavlju knjige, naslovljenom "Otkrivam nešto što već postoji u meni", Ott Franolić piše "zajedničku žensku biografiju", odnosno sim-gine-grafiju, u koju uključuje, prije svega, Dragojlinu, Divninu i svoju priču (pri čemu postavlja odrednicu žene baveće se duhom) (str. 272). Pojam sim-gine-grafija oblikovan je po uzoru na termine sim/bio/grafija čileanske aktivistkinje i pjesnikinje Consuelo Rivera-Fuentes te autoginografija feminističke teoretičarke Domne C. Stanton i označava čitanje životnih priča drugih žena usporedno s vlastitom (str. 239). Baš kao što ni Divnin dnevnik nije čitala kronološki tako je i sim-gine-grafiju o Dragojli, Divni i sebi samoj" (Mariji Ott Franolić) ispisala nekronološki (str. 241). 

Nakon uvoda "Pronaći sebe u drugoj" slijede četiri cjeline. U prvoj cjelini pod nazivom "Pisati o sebi: voditi kakvo-takvo knjigovodstvo života" autorica predstavlja osnovne postavke teorijske literature o dnevnicima gdje ističe istraživanja Domne C. Stanton koja je postavila pitanje o tome što ženske autobiografije (pritom koristi termin autoginografija) čini ženskima. Stanton važnim obilježjem autoginografije drži i njezinu terapeutsku vrijednost – konstituiranje i otimanje zaboravu ženskog subjekta (str. 61). Navedenu cjelinu autorica završava poglavljem pod nazivom "Tajna komode u Prečkom" u kojemu dokumentira kako je slučajno sa Divnim suprugom Petrom Zdunićem pri jednom od dolaska u njegov stan u Prečkom (nakon Divnine smrti) otkrila kutiju uvezanih araka dnevnika, i to od 1962. do 1978. godine, čime joj se građa time udvostručila. 

U drugoj cjelini knjige "Prisloniti uho na tekst i osluškivati topot života" autorica se zadržava na transgresiji iz teksta u život, odnosno na dilemi u kojoj je  pred sobom imala tekst, a željela je zapravo analizirati Divnin život (str. 71). Navedeni tekst/poglavlje tematizira poznatu Rimbaudovu postavku iz tzv. Pisma vidovnjaka "Ja, to je netko drugi", u kojem francuski pjesnik proglašava potrebu za objektivnim pjesništvom. Autobiografski tekst, dakako, nikada ne može biti posve dokumentaran i historiografski, jer svaki tekst, čim je zapisan, nužno postaje fikcijom. Stoga je aurtorica dnevniku Divne Zečević odlučila pristupiti kao nefikcionalnom tekstu, povijesnom izvoru iz kojega je moguće dobiti djelomičan uvid u svakodnevni život dnevničarke. Navedeno poglavlje završava izuzetno zanimljivom apoftegmom o suodnosu teksta i života, odnosno autoričinim riječima:

"Pri analizi i interpretaciji života Divne Zečević na temelju njezina teksta nesuglasice oko iščitavanja života iz njega pomirit ću ovako: Divna je u dnevniku izabrala fotografije iz svoga života. U njezinu je izboru fikcija, a u fotografijama stvarnost. (str. 102). 

Treća cjelina knjige "Dnevnik života ustremljena k nedostižnom" (naslovljena prema Divninom zapisu "Uvijek je u pitanju dnevnik života ustremljena k nedostižnom" iz 18. prosinca 1979.) posvećena je Divninu dnevniku u kojem izdvaja sljedeću misao: "Uvijek nejasni strah da nisam kao drugi ili da to neću biti". Ističući važnu temu njezina – pitanje normalnosti, nesrazmjer između vlastitoga ponašanja i onoga koji se smatra društveno prihvatljivim - Ott Franolić detektira autoričin strah od malograđanštine koju ona prepoznaje i u monogamiji. Jednako su tu i njezini bjegovi od obitelji, u mladenačkim danima, gdje je bilo vidljivo da nije trpjela Majčinu (riječi Mama i Tata Divna je pisala velikim početnim slovom) zapovjedničku narav (str. 149). 

                                                      Divna Zečević u Institutu 1997.

Pored pitanja o osobnom identitetu, Divna također promišlja i svoj o nacionalni identitet u vrijeme Domovinskog rata. Kao Srpkinja pravoslavne vjere koja je živjela u Hrvatskoj/Zagrebu našla se, kako navodi Marija Ott Franolić, između dvije vatre, i prema njezinu mišljenju, to je najproturječniji dio dnevnika. I dok je u mladosti odbacivala nacionalizam, kao zaposlenica u Muzeju Srba u Hrvatskoj kada je prikupljala podatke o Srbima zaslužnima za rad Matice hrvatske, među ostalim, kritički je zapisala – "Kakav idiotizam! Srbi koji žive i rade u Hrvatskoj – koji se ovdje rode i školuju hoće da se izdvoje kao nacionalna manjina! Gdje su granice ovoj gluposti?" (22. lipnja 1962., str. 172).

No, kako su tenzije Srba i Hrvata jačale, shvatila je da ipak želi ostati vjerna pravoslavnom identitetu (str. 173). Tako je u dnevniku pod datumom 17. kolovoza 1991. među ostalim zapisala: "Sve su češći slučajevi ubijenih, masakriranih tijela (iz Lovinca, Dalja…) užasi koji pokazuju da kršćanstvo dvije hiljade godina nije ni za dlaku promijenilo krvoločnu ćud čovjeka. (…) Pričaju neki da se vodi osvetnički rat! Osvete nema. Postoje samo ubojice i žrtve" (str. 465). 

I nadalje 6. studenoga 1991. godine bilježi kako je za Vjesnik 31. kolovoza iste godine napisala tekst Vrijeme vukodlaka, i to na poziv za izjašnjavanje o agresiji Srbije na Hrvatsku gdje je istaknula da je problem položaja Srba u Hrvatskoj iskorišten za osvajački rat. Josip Pandurić, u pogovoru dnevnika, zaključio je da je Divna Zečević o političkome rasuđivala kao "politička Hrvatica" da je Hrvatsku osjećala svojom zemljom te da je "imala apsolutno pravo (i građansku dužnost) svojoj Hrvatskoj u dnevniku prigovoriti mnoštvo onoga što ju je vrijeđalo, mučilo, žalostilo, ali i strašilo". 

I posljednja cjelina knjige pod naslovom "Otkrivam nešto što već postoji u meni" upućuje da je pitanje objave dnevnika Divne Zečević zaista kompleksno. Stoga Marija Ott Franolić navodi kako bi bilo najbolje objaviti integralni dio teksta dnevnika, no kako zbog njezine obitelji i brojnih poznanika/ica i kolega/ica koji se spominju u dnevniku, a čija bi intima time mogla biti narušena, s objavom integralne verzije ipak treba pričekati. No kako je riječ o izuzetno otvorenoj spisateljici, bez dlake na jeziku, moglo bi se reći da je nekima ta intima već narušena. Završno, autorica pored svoga teksta čitanja iz teksta u život nudi i druge smjernice analize koje bi trebalo napraviti, podastirući pozive na daljnja istraživanja pored apela za objavljivanje integralne verzije dnevnika. 

Mogu i možemo reći kako je objavljivanje dnevnika Divne Zečević zaista događaj godine, a navedena knjiga Marije Ott Franolić nesvakidašnje je djelo našega maloga kulturog kruga u najboljem smislu te riječi. S pravom tvrdi Renata Jambrešić Kirin, inače zaposlenica Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu i kolegica Divne Zečević, da je to prva studija kod nas koja dosljedno slijedi princip standpoint feminizma o transgeneracijskom iskustvu žena intelektualki. Ili kako to bilježi Maša Grdešić, kao druga recenzentica knjige Marije Ott Franolić, da je knjiga Dnevnik ustremljen nedostižnom. Svakodnevica u ženskim zapisima jedinstven poduhvat u hrvatskoj znanosti u književnosti. Istina, da nije bilo Marije Ott Franolić tko zna što bi se dogodilo s dnevnicima Divne Zečević. 

S obzirom da sam ovaj prikaz otvorila Divninim dnevničkim zapisom, dakle, materijalom ovdje iznesene analize Marije Ott Franolić, završavam Divninim fragmentom iz 15. travnja 1997. godine koji svjedoči o tom trajnom osjećaju stigmatizacije: 

"(…) Djeluje sve besmisleno. U književnosti također – nitko me ne priznaje kao pjesnikinju kao da bi količina broja pjesama i broja zbirki pjesama – mogla ili trebala popraviti moj položaj. Jasno – da me ni u toj većoj produkciji ne bi priznali: nitko me ni ranije nije uvrštavao u preglede poezije, a kamo li tek sada nakon rata kad više ne spadam nigdje!!! (…)" 

No, posthumno, kako to već kod nas biva, zahvaljujući uredničkim, interpretativnim i prijateljskim, zašto ne reći i feministički – sestrinskim, zahvatima Marije Ott Franolić, činjenica je da nijedna povijest dnevničkih zapisa u hrvatskoj književnosti (u Hockeovu stilu) neće moći zaobići Divnin dnevnik i noćnik, kako bi to zapisala Andrea Zlatar. Istina, svi koji smo je poznavali možemo samo strepiti kako nas je doživjela i dnevnički "utefterila". Završno, rekla bih da je to dnevnik neprestanoga osjećanja nepripadanja, osjećanja o tome što znači biti nepriznat/a, osjećaja izazivanja sukoba, kako je to zabilježila u prethodno zabilježenom dnevničkom zapisu. Jer kao što je to novinarski promoćurno, taktički zamijetio Miroslav Artić na Arteistu: 

"Dnevnički zapisi Divne Zečević otkrivaju puno više, zadiru dublje i otvaraju paralelni svijet manje vidljiv, uglavnom nepoželjan, svijet u sjeni o kojem se nerado govori i često se prešućuje." 

Da, zaista, na brojnim stranicama Divnina dnevnika/noćnika izvire ono što se željelo gurnuti pod tepih, misleći (ili vjerujući) da će tako ostati nedostižno.

Krleža je, obarajući se na vlastitu mladenačku praksu pisanja pjesama i na čitavu "tu glupu pisaniju koja traje", pod dnevničkim datumom Davnih dana 24. III. 1916. autoironijski i aforistički dijagnosticirao da je "čovjek opsjednut dusima nečistijem kada misli da upisujući stvari u svoje glupe teftere zaustavlja neku pojavu prolaznosti". 

Pri samom bih kraju dodala dva vlastita mikro-sjećanja na Divnu: jedno mikro-sjećanje – Divna je divno pušila dugačke cigarete – elegantno, eterično, baš kao što je Filip Latinovicz zamijetio za Bobočku da puši kao čovjek, krvavo. I drugo mikro-sjećanje veže me uz jednu pauzu u Institutu za etnologiju i folkloristiku, na staroj adresi u Zvonimirovoj. Inače, Divna je rijetko izlazila iz svoje sobe – izlazila bi samo po tursku kavu u "kuhinjicu", kako smo svi zvali malu kuhinju "dva na dva" ili po knjige u knjižnicu Instituta. Tom prilikom mi je rekla – a pričale smo o dodijeljenim nam ženskim ulogama – kako ne zna ni sama koliko je tona krumpira ogulila… 

Eto, mnoge interpretativne zahvate dnevnika ustremljenoga nedostižnom nam je njezina prva interpretatorica, urednica i priređivačica Marija Ott Franolić rastvorila. Neke poput traumatičnih krasta a neke kao knjigovodstvo života. Hvala na iznimnom trudu i ljubavi u toj feminističko-sestrinskoj interpretativnoj teoriji i praksi o strahu pred životom. Zaključit ću riječima Gastona Bachelarda: "Strah ne poznaje prošlost, strah poznaje samo sadašnjost…" Baš tako, i divno i strašno, dnevnički govoraše Divna Zečević. 

Suzana Marjanić, Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb

Tekst je prvotno objavljen u časopisu TRAGOVI (god 1, br. 1, 2018., str. 246-253)