Ako želimo da sve ostane kako jest, treba sve da se promijeni, reći će nećak knezu od Saline u velebnom talijanskom romanu Gepard Giuseppea Tomasija de Lampeduse (Liber, 1982., prev. M. Maras).
Roman je to o propadanju talijanske aristokracije, o deziluzioniranom knezu koji sredinom 19. st. svjedoči promjeni starog poretka i ujedinjavanju Italije koje predvodi Giuseppe Garibaldi. No to nije politički roman. To je priča o životu, o velikim pitanjima poput prolaznosti, smrti, promjeni društvenog poretka, lojalnosti, utopiji mladih i rezignaciji starih… Klasik u kojem je pisac izgradio čitav jedan svijet, svijet starih i novih. Stare utjelovljuje knez od Saline – oni su plemstvo koje stoljećima gradi tradiciju, prenoseći znanja, duh, manire, ali u tome im kržlja životnost. Novi su prodorniji, životniji u svojim postupcima, više im je stalo do uspjeha, danas bismo rekli da se „laktare“, i njih predstavlja don Ciccio, čovjek koji se brzo obogatio ali se nije stigao jednako brzo uljuditi:
onako lišen stotine smetnji što ih poštenje, pristojnost pa i dobar odgoj nameću postupcima mnogih drugih ljudi, on je prolazio kroz šumu života s pouzdanošću slona koji, čupajući stabla i gnječeći jazbine, napreduje ravnom crtom ne zamjećujući ni ogrebotine trnja ni jauke pregaženih. (133)
G. Tomasi di Lampedusa, izvor fotografije
Lampedusa je majstor nijansi i detalja, pa za vrijeme čitanja možemo osjetiti okus, i posebno atmosferu, tih večera koje se odvijaju u formaliziranom ozračju – jer zna se kada treba doći na objed i tko i kada može govoriti za stolom. Čak će nam se učiniti da čujemo cvrčke koji cvrče u vrelim besposlenim sicilijanskim popodnevima. Divno je kako je autor obuhvatio sicilijanski duh koji je istovremeno ponos i zaostalost, nešto što nam je na ovim prostorima itekako poznato:
Sicilijanci se nikada neće htjeti poboljšati zbog jednostavnog razloga što misle da su savršeni; njihova taština je jača od njihove bijede; svako miješanje tuđinaca, bilo po podrijetlu bilo po (ako su Sicilijanci) duhovnoj nezavisnosti, remeti njihovo tlapljenje o dostignutom savršenstvu, izlaže se opasnosti da pomuti njihovo ugodno očekivanje ništavila; premda ih je gazilo desetak različitih naroda, oni vjeruju da imaju carsku prošlost koja im daje pravo na veličanstvene pogrebe. … osjećaj nadmoćnosti što blješti u svakom sicilijanskom oku, koji mi nazivamo gordošću, a zapravo je sljepilo. (175)
Pričom defiliraju likovi koji nam se urezuju u pamćenje čak i kad su posve sporedni, poput vjernog mjesnog upravitelja jednog od kneževih imanja, don Onofrija za kojeg se pričalo da je godinu dana ostavio nepopijenu čašicu kneginjine rozolije, jer ni sićušan dio kneževe baštine ne smije se rasipati!
Osim živopisnih likova, roman nudi niz upečatljivih slika, istovremeno poetskih i žarko vizualnih, podsjećajući zbog toga na nešto umjetničko izvan književnosti, zamišljam da bi to mogla biti velebna draperija, tako da nije čudo da je Visconti 1963. snimio film Il Gattopardo s Claudiom Cardinale i Burtom Lancasterom u glavnim ulogama. Nije li slika koja slijedi nešto poput malog umjetničkog djela za sebe?
Kočijaši su polagano vodali konje ukrug da ih osvježe prije pojenja, sobari su prostirali stolnjake po slami što ostade iza vršidbe u pravokutnoj sjeni zgrade. Kraj uslužna bunara poče ručak. Uokolo su se talasala žalobna polja, žuta od strni, crna od sažgana osja: tužaljka cvrčaka ispunjavala je nebo; bila je poput hropca zapaljene Sicilije koja pod konac kolovoza uzalud čeka kišu.(53)
Izvor: klik
Ponijela me očaranost Gepardom, taj svijet u kojem još uvijek prebivam nakon čitanja, no zapravo nisam mislila pisati recenziju romana, nego danima već razmišljam o prvoj rečenici koju sam citirala - da se stvari trebaju promijeniti ako želimo da sve ostane kako jest.
Ona djeluje paradoksalno, poput kakve mozgalice ili skrivene pitalice, no nije li duboko, čak potresno istinita? Prvo mi pada na pamet lektira – ne trebamo li djeci danas dati da čitaju neke druge, nove knjige koje su u skladu s njihovim generacijama i iskustvom, da bi sve ostalo isto – da bismo očuvali želju za čitanjem, ali i generalnije gledano, da bismo spasili načine prenošenja poruka, komunikaciju i pismenost kakvu već stoljećima poznajemo. Dakle, ne trebamo li posve promijeniti obaveznu lektiru da bismo kao pismena vrsta preživjeli?
Ne svjedoči li istinitosti te rečenice i slučaj mlade Šveđanke Grete Thunberg koja hrabro i beskompromisno upozorava da sve, ali baš sve trebamo promijeniti samo da bi se Zemlja i dalje okretala?
Čitajte Geparda, uživajte u pravoj književnosti, u umjetnosti. Pronađite i druge takve rijetke knjige koje nas prebacuju u svijet individualizma i stilizacije. Jer može nas spasiti samo individualizam, različitost, autsajderski izvanjski zor, samo inzistiranje na osobnosti može donijeti neke promjene a ne očekivanje kolektivizma, birokratiziranog projektnog udruživanja, štrebetanja i ispravnih odgovora.
Gretu Thunberg su pitali kako je njezin Aspergerov sindrom utjecao na njezin način razmišljanja, a ona je rekla da je to za nju ključno – jer da nema Asperger bila bi zabavljena socijalizacijom kao i svi ostali! I naravno da bi. Nisu li i inače promjene u društvu uvijek nastajale zbog jedne osobe koja je imala viziju? Pojedinca koji se usudio misliti, iskoračiti? Kao što je primijetio Neil Gaiman u knjizi Art matters koja uskoro izlazi u Školskoj knjizi:
Najlakše se pretvarati da nitko ne može ništa promijeniti, jer društvo je golemo a pojedinac je nitko i ništa. Ali istina je da upravo pojedinci stvaraju budućnost, i to zamišljanjem da se stvari mogu promijeniti.
Shvaćao je to i knez od Saline, znao je da se svijet mijenja i da to možda nije nužno loše, čak i ako te promjene na njega kao plemića budu loše utjecale.
Stoga uživajte u umjetnosti, ali ne zaboravite razmišljati o tome što sve treba promijeniti da bi stvari ostale iste!
--- Marija Ott Franolić
Primjedbe
Objavi komentar