Tekstovnica

Godinama sam ambivalentna prema društvenim mrežama, i koristim samo Facebook.  Kad sam ga prvi puta pogledala prije dosta godina, dok još nisam imala svoj profil, gledala sam sva ta događanja, svu tu „komunikaciju“ koju uopće nisam razumjela i osjećala se preplavljeno, moja je prva reakcija bila neka vrsta zapanjenosti: ajme, koliko informacija, slika, koliko lica, ljudi, tekstova! Nikad neću zaboraviti taj loš osjećaj: kao da plivam u moru i prema meni nadolazi ono smeće koje dolazi s plimom – veliki komadi poput plastičnih vrećica koje možeš izbjeći, ali i one mikro-čestice koje možda i ne vidiš ali jednostavno znaš da ti ih je organizam sada pun, i da se tu baš ništa ne da učiniti.  Shvatila sam s vremenom da Facebook treba znati koristiti i da on ima i dobru stranu – to je idealno mjesto za prikupljanje i dijeljenje informacija. U početku sam ga koristila da bih oglasila kulturne tribine ili razgovore koje sam vodila ili u kojima sam sudjelovala, a s vremenom sam na svom p...

Majstori su korisni, filozofi beskorisni? Kemičari potrebni, glazbenici nepotrebni? Bankari su nam vrijedni, a pjesnici bezvrijedni? Je li tome baš tako? Talijanski spisatelj, filozof i književni kritičar Nuccio Ordine u knjizi Korisnost beskorisnog (Meandarmedia, 2019., prev. Tony Šercer) govori o oksimoronu iz naslova i izokreće značenje riječi „korist“. Humanističke discipline, sva znanja koja ne donose profit, općenito se smatraju beskorisnima, kao i pojedinci koji se odlučuju njima baviti, čudaci koji su nedorasli, razmaženi, glava im je u oblacima i tek trebaju vidjeti što je život! To su oni zanesenjaci za koje će autor lijepo ustvrditi da se njihova nezasitnost temelji na nemjerljivom nesrazmjeru između ograničenog bića i neograničenog znanja . (143)  Ordine želi odbaciti svijet korisnoga u kojem – kako piše na početku – čekić ima veću vrijednost od simfonije, nož od poezije, odvijač od slike: jer lakše je shvatiti svrhu oruđa, a sve teže razumjeti čemu mogu poslužit...

U zadnje vrijeme razmišljam: koja forma može najbolje obuhvatiti multidimenzionalnu stvarnost koja nas okružuje? Kako je opisati, kako uopće krenuti o njoj pisati? Kojim jezikom i u kojoj formi? Koliko god čitam i pratim književne, publicističke i akademske tekstove, rijetki pogađaju ' u sridu', oni mogu biti super napisani i divno osmišljeni, ali sve više želim umjetničke tekstove/forme koji grade svjetove i mostove, a ne one koji ih samo uspješno opisuju.  Razmišljam o vječnoj nemogućnosti duha da se izbori nad materijalnim: sva ta brzina, potrošena i potrošna roba oko nas, sva ta gromoglasna a toliko nevažna događanja, svo to nakaradno nagrađivanje, patetično japajakanje, svo to jadikovanje kako je u kulturi, kako je u znanosti, kako je u feminizmu, kako je u svakodnevici, kako je sa nezaposlenošću, kako je s politikom, uh, kad bi samo ovako, kad bi samo onako, kad bi imali love, kad bi imali podrške, gdje bi nam bio kraj! S druge strane premalo je bavljenja, premalo ...

Djeci treba čitati svaki dan, treba ih voditi u knjižnicu, knjižaru, poticati ih da sami biraju slikovnice koje ih vesele i razgovarati s njima o tome što smo im pročitali. Uz to što djeca trebaju biti svjesna mogućnosti da sami biraju, dobro je da roditelji odmalena obrate pozornost na izbor kvalitetnih sadržaja. Kako nam se bliži Interliber, izabrala sam popis najboljih slikovnica koje smo čitali u sklopu KA2 Erasmus projekta Listen, talk, spell, act (2017.-19.). Projekt je vodio Dječji vrtić Medveščak a uključivao je tri strana vrtića - turski, talijanski i litavski vrtić, udrugu Blaberon, slovensku udrugu Divja misel te Odsjek za lingvistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Cilj projekta bio je međusektorsko povezivanje i razmjena dobrih praksi na području ranog čitanja. U sve je vrtiće uvedena svakodnevna praksa petnaestominutnog čitanja.  U sklopu projekta vodila sam aktivnosti udruge Blaberon, između ostaloga sam birala kvalitetne slikovnice. U sklopu projekta s ...