Majstori su korisni, filozofi beskorisni? Kemičari potrebni, glazbenici nepotrebni? Bankari su nam vrijedni, a pjesnici bezvrijedni? Je li tome baš tako?
Talijanski spisatelj, filozof i književni kritičar Nuccio Ordine u knjizi Korisnost beskorisnog (Meandarmedia, 2019., prev. Tony Šercer) govori o oksimoronu iz naslova i izokreće značenje riječi „korist“. Humanističke discipline, sva znanja koja ne donose profit, općenito se smatraju beskorisnima, kao i pojedinci koji se odlučuju njima baviti, čudaci koji su nedorasli, razmaženi, glava im je u oblacima i tek trebaju vidjeti što je život! To su oni zanesenjaci za koje će autor lijepo ustvrditi da se njihova nezasitnost temelji na nemjerljivom nesrazmjeru između ograničenog bića i neograničenog znanja. (143)
Ordine želi odbaciti svijet korisnoga u kojem – kako piše na početku – čekić ima veću vrijednost od simfonije, nož od poezije, odvijač od slike: jer lakše je shvatiti svrhu oruđa, a sve teže razumjeti čemu mogu poslužiti glazba, književnost i umjetnost. (15-6)
On, naprotiv, korisnim smatra sve ono što nam pomaže da budemo bolji.
Taj zanimljiv stav potkrijepit će nizom primjera iz literature – citirat će poznate filozofe, pisce i znanstvenike koji su slično razmišljali, od Aristotela naovamo.
Talijanski spisatelj, filozof i književni kritičar Nuccio Ordine u knjizi Korisnost beskorisnog (Meandarmedia, 2019., prev. Tony Šercer) govori o oksimoronu iz naslova i izokreće značenje riječi „korist“. Humanističke discipline, sva znanja koja ne donose profit, općenito se smatraju beskorisnima, kao i pojedinci koji se odlučuju njima baviti, čudaci koji su nedorasli, razmaženi, glava im je u oblacima i tek trebaju vidjeti što je život! To su oni zanesenjaci za koje će autor lijepo ustvrditi da se njihova nezasitnost temelji na nemjerljivom nesrazmjeru između ograničenog bića i neograničenog znanja. (143)
Ordine želi odbaciti svijet korisnoga u kojem – kako piše na početku – čekić ima veću vrijednost od simfonije, nož od poezije, odvijač od slike: jer lakše je shvatiti svrhu oruđa, a sve teže razumjeti čemu mogu poslužiti glazba, književnost i umjetnost. (15-6)
On, naprotiv, korisnim smatra sve ono što nam pomaže da budemo bolji.
Taj zanimljiv stav potkrijepit će nizom primjera iz literature – citirat će poznate filozofe, pisce i znanstvenike koji su slično razmišljali, od Aristotela naovamo.
Ima tu sjajnih stvari, ova knjiga daje povoda za razmišljanje i poticajna je za daljnja čitanja jer citira toliko autora koje ste možda zaboravili ili ih niste ni čitali, od Platona, preko, Montaignea, Tolstoja, Lorce... Više puta sam pomislila da bi to bilo idealno štivo za lektiru, primjerice za maturante koji bi dobili povijesni presjek dobre literature o ovoj temi i možda nabasali na neke autore koji bi ih zainteresirali (ah, nije li lijepo sanjati?).
Evo kako je pisao Eugene Ionesco:
Tko ne razumije korisnost beskorisnog i beskorisnost korisnog nije u stanju razumjeti umjetnost; a zemlja gdje se ne razumije umjetnost zemlja je robova i robota, nesretnih ljudi, onih koji niti se smiju niti se smiješe; gdje nema humora ni smijeha, ničega osim gnjeva i mržnje. (84)
Može se tu naići i na radikalne stavove, kao što je onaj Theophila Gautiera koji drži da se protiv trivijalnosti ništa ne postiže mlakim pristupom, pa tvrdi:
istinski je lijepo samo ono što ničemu ne služi; sve je ružno što je korisno, jer je izraz neke stanovite potrebe, a potrebe čovjeka neplemenite su i gnusne, kakva je uostalom i njegova bijedna i krhka priroda. Najkorisnije mjesto u kući je nužnik. (69)
Knjiga Korisnost beskorisnog je jednostavna, pitka i stvarno sam uživala u čitanju, a ovdje ću izdvojiti dva momenta koji su me se posebno dojmili.
Dobila sam želju čitati tekst This Is Water Davida Fostera Wallacea. To je zapravo transkript motivacijskog govora koji je ovaj pisac održao studentima 2005. nakon što su diplomirali. Započeo je s kratkom pričom koja sjajno oslikava ulogu i funkciju kulture:
Dvije mlade ribe plivaju kadli uoče neku stariju ribu koja im ide ususret, ova im kimne i u prolazu dobaci: „Bok dečki. Kakva je voda?“ Malo zatim, dvije mlade ribe zastanu, zagledaju se pa jedna od njih kaže drugoj: „Što je to dovraga voda?“
I zaista, nije li najteže shvatiti baš ono sveprisutno, najočitije i najvažnije, rekli bismo narodski, „ono što nam je pred nosom“? Mi smo baš poput tih riba i nije nam uvijek jasno što je ta voda u koju smo od početka uronjeni. Nedovoljno smo svjesni, ustvrdio je Ordine, da književnost i humanističke discipline, uz kulturu i obrazovanje, tvore idealnu amnionsku tekućinu u kojoj ideje o demokraciji, slobodi, pravdi, sekularizmu, jednakosti, pravu na kritiku, toleranciji, solidarnosti i općem dobru mogu pronaći plodno tlo za svoj daljnji razvoj. (39)
Kandinski: Na bijelom, izvor Wiki
Iz knjige mi se urezao i govor koji je Victor Hugo 1848. (!) održao u Skupštini kako bi se osvrnuo na smanjenje proračuna za kulturu. Sve je zastrašujuće aktualno, samo se nižu rečenice koje bismo danas mogli samo bespomoćno ponoviti.
Riječ je o smiješnoj uštedi za državu, ustvrdio je Hugo, ali svoti pogubnoj za opstanak knjižnica, muzeja, državnih arhiva, konzervatorija, škola i dr. Još ga je više zasmetalo što se to događa u vrijeme krize, a to je, njegovim riječima, upravo trenutak kad bi država trebala poduprijeti kulturne aktivnosti i javno obrazovanje:
Kakav li ste to trenutak odabrali? Tu, po mom mišljenju, leži teška politička pogreška na koju sam vam ukazao na početku: kakav li ste to trenutak odabrali da odjednom dovedete u pitanje sve te institucije? Trenutak u kojem su nam potrebnije nego ikada prije, trenutak u kojem ih se ne bi trebalo ograničavati, već im pomoći da se razvijaju i rastu. (97)
Jer, nastavlja Hugo:
… koja je velika opasnost sadašnjice? Neznanje. Neznanje čak više negoli siromaštvo. (…) I upravo u ovom pogubnom času, suočeni s takvom prijetnjom, mi razmišljamo o tome da napadnemo, osakatimo, uzdrmamo sve te institucije koje imaju vrlo jasan cilj, a to je da progone neznanje, bore se protiv njega i istrijebe ga. (…) Trebalo bi povećati broj škola, katedri, knjižnica, muzeja, kazališta, knjižara. Trebalo bi povećati broj učionica za djecu, čitaonica za odrasle, svih organizacija, svih institucija u kojima čovjek promišlja, u kojima se obrazuje, u kojima gradi svoj duh, u kojima nauči nešto novo i postaje bolji; riječju, trebalo bi sa svih strana unositi svjetlost u um naroda, jer upravo zbog tame on skreće s puta. (99)
Drugi dio knjige donosi opis stanja na sveučilištima koja su zadnjih godina nažalost postala poput poduzeća i prestala biti mjesta za poticanje na filozofiranje i kritičko mišljenje. Ništa nije bolji ni obrazovni sustav koji često od učenika na određena pitanja očekuje točno određeni odgovor, jedan odgovor, proizvodeći tako u svijetu koji se stalno mijenja pojedince koji na nikakvu promjenu i fleksibilnost nisu spremni. Nisu naučeni misliti jer ih se na mišljenje jednostavno nije poticalo.
Nemišljenje je pogubno jer donosi isključivost, i to u svim sferama života i djelatnostima, ustvrđuje Ordine i posebno napominje:
Poput filozofije, i religija mora postati stvar životnog izbora i načina življenja. Tada nijedna religija i nijedna filozofija nikad neće moći tvrditi da posjeduje apsolutnu istinu koja bi vrijedila za sva ljudska bića. Jer onaj tko vjeruje da posjeduje jednu valjanu istinu osjeća dužnost nametnuti je drugima, pa makar i silom, a sve radi tobožnje dobrobiti čovječanstva. Dogmatizam rađa netrpeljivost u svakoj sferi ljudskog znanja: u etici, religiji, politici, filozofiji, znanosti. Držeći vlastitu istinu jedinom mogućom, negiramo svaku potragu za istinom. Naime, onaj tko je uvjeren da posjeduje istinu ne osjeća više potrebu da je traži, ne osjeća potrebu da se upusti u dijalog, da posluša drugoga, da u dobroj vjeri pristupi raznolikosti. Samo onaj tko ljubi istinu može za njom neumorno tragati. Prema tome, sumnja nije protivnik istine, već stalan poticaj da za njome tragamo. ... Bez negiranja apsolutne istine nema mjesta toleranciji. (148)
W. Kandinsky: Points, izvor Wiki
Ne postoji jedna istina. Potpuno je demotivirajuće da to trebamo stalno ponavljati – ali je možda i logično, poput one vode s početka o kojoj je govorio Foster Wallace, možda jednostavno ne vidimo što nam je pred nosom? I tako već godinama, stoljećima, tisućljećima. Upiknut će nas ova istina u oko, da, ta jedna istina – da nema jedne istine. Jer je važno razmišljati, ne tvrditi. Jer postoji velika razlika između razmišljanja i okamenjena znanja koje nam najčešće nude obrazovne institucije.
U vrijeme post-istine i drugih novih i opasnih dogmi, valjda nam se složiti s Ordineom:
Oni koji negiraju apsolutnu istinu ne mogu se smatrati nihilistima: na pola puta između dogmatika (koji vjeruju da posjeduju apsolutnu istinu) i nihilista (koji negiraju postojanje istine) nalaze se oni koji toliko ljube istinu da za njom neprestano tragaju. … u ime pluralizma ostvarujemo svoje pravo na kritiku, njegujući potrebu za dijalogom s onima koji se bore za drugačije vrijednosti od naših. (149)
Stoga na kraju mogu reći – čitajte Ordinea, njegova mi je knjiga u svoj svojoj beskorisnosti baš bila korisna! Zabavila me u karanteni, podsjetila me koliko volim jednostavne knjige pune duha, sakupila je na jednom mjestu puno mislećih ljudi i njihovih razmišljanja i napunila me jednim dobrim osjećajem. Da, ono što radim cijeli život čini se posve beskorisnim. A zapravo nam je svima nasušno potrebno.
Jer, kao što je u eseju na kraju knjige ustvrdio obrazovni reformator Abraham Flexner (r. 1866):
Svijet je oduvijek bio otužno i nesređeno mjesto, no ipak, pjesnici, umjetnici i znanstvenici nikada se nisu ograničavali tom zbiljom koja bi ih, da je krenu promišljati, ukopala u mjestu.
--- Marija Ott Franolić
Primjedbe
Objavi komentar