Godinama sam ambivalentna prema društvenim mrežama, i koristim samo Facebook.
Kad sam ga prvi puta pogledala prije dosta godina, dok još nisam imala svoj profil, gledala sam sva ta događanja, svu tu „komunikaciju“ koju uopće nisam razumjela i osjećala se preplavljeno, moja je prva reakcija bila neka vrsta zapanjenosti: ajme, koliko informacija, slika, koliko lica, ljudi, tekstova! Nikad neću zaboraviti taj loš osjećaj: kao da plivam u moru i prema meni nadolazi ono smeće koje dolazi s plimom – veliki komadi poput plastičnih vrećica koje možeš izbjeći, ali i one mikro-čestice koje možda i ne vidiš ali jednostavno znaš da ti ih je organizam sada pun, i da se tu baš ništa ne da učiniti.
Shvatila sam s vremenom da Facebook treba znati koristiti i da on ima i dobru stranu – to je idealno mjesto za prikupljanje i dijeljenje informacija. U početku sam ga koristila da bih oglasila kulturne tribine ili razgovore koje sam vodila ili u kojima sam sudjelovala, a s vremenom sam na svom profilu počela dijeliti tekstove koje pišem ili one koje smatram zanimljivima, vrijednima čitanja i razmatranja. No Facebook je za mene zauvijek ostao nešto javno, mjesto na kojem ne objavljujem ništa privatno – jer postojanje vlastite privatnosti na takvom mediju uopće ne mogu zamisliti.
U vrijeme kad je teško i sve teže doći do književnih i drugih kulturnih časopisa (a mnogi su se i ugasili) – upravo na Facebooku najčešće saznajem za nove knjige, prijevode, izdanja ili autore, događaje, kulturne organizacije, tribine ili inicijative za koje inače ne bih čula. To je također mjesto za upoznavanje zanimljivih ljudi. Ne znam je li to baš klasično 'upoznavanje', ali tu sam naišla na brojne ljude koji prate zanimljive tekstove i teme, postavljaju intrigantna pitanja. Tu su naravno i oni drugi koji Facebook koriste da bi sipali svoje negativne osjećaje, ispisivali frustracije, javno pokazivali svoje slabosti, izvikivali svoju nemoć – s mnogima od njih suosjećam, i pitam se je li im nakon tih objava lakše, no istovremeno me i umaraju.
Prema Facebooku sam ambivalentna, ali i on je sam za mene višeznačan.
Doživljavam ga poput jako napučenog, užurbanog grada u kojem automobili neprestano trube, ljudi jure, guraju se, fizički tiskaju, izvikuju, stvari se ruše, djeca vrište, roditelji su nervozni, puno je nemira i histerije, autobusi vam zatvaraju vrata pred nosom, prodavači frkću, u daljini se čuje vlak, a pozadinsku buku čine iritantni visoki tonovi zvonjave mobitela … Ali s druge strane on je za mene i pustinja: svatko je odvojen u svome odjeljku, komunikacija postoji ali je otuđena, svi ti dijalozi kao da vape za boljom komunikacijom. Svaka je rečenica na Facebooku u svojoj zatvorenoj kućici, svaka je za sebe i uvijek ostaje za sebe, tako iščašena, tako usamljena i neadekvatna za priopćavanje, kao da se nikad neće ni moći sresti s drugim rečenicama, drugim komentarima. Nije li to kao da urlamo, vičemo iz petnih žila, a sugovornik ili sugovornica se hvataju za uho ne bi li bolje čuli, uvjerili se da su zaista dobro razumjeli? Puno je tu mjesta za nesporazume, buke u komunikacijskom kanalu, nedorečenosti su stalne, polu-rečenosti, teško je u kratkoj pisanoj formi procijeniti emociju, uhvatiti ironiju, uspostaviti odnos… Beckett i Ionesco imali bi o tome sigurno puno za reći.
Društvene mreže omogućile su nam da tekstovi brzo dopru do publike, da se svačiji glas čuje. Mreže su neselektivne – to je istovremeno njihova najbolja i najgora strana. Manfred Spitzer je ustvrdio da je Internet idealno mjesto za ponavljanje glagolskih konjugacija, ali da teško može zamisliti današnje tinejdžere da ga u tu svrhu koriste! To je sjajna metafora. Na internetu je sve. Kant u originalu, predavanja i tekstovi najvećih mislioca današnjice, prekrasni umjetnički filmovi i crtići, najljepša poezija, fantastični inovativni i kreativni projekti, ali tu su i fotografije domaćih kolača koje bi samo kuharova majka probala, grozomorno netalentirane nemušte amaterske slike i crteži, pa tako i sramotno traljavi klišeizirani prvi pjesnički pokušaji – oni u čijim stihovima sunce sja a trava je zelena. Ukratko, društvene mreže su mnogim amaterima omogućile da se doživljavaju dobrim piscima ili pjesnicima jer su svojim tekstovima prepunim kiča i općih mjesta sakupili puno lajkova i komentara, i to ih ohrabruje da taj svoj kič i dalje proizvode i dijele.
Tu naravno ima i vrhunske književnosti, dobrih pjesnika i pisaca koji često objavljuju. Na mrežama možete pratiti eseje Miljenka Jergovića, pjesme Darka Cvijetića, platformu Odvalimo se poezijom koju je pokrenula pjesnikinja Sanja Baković. To je mjesto koje ja volim, koje posjećujem, na kojem me iznenadi dobra pjesma. Taj moment neočekivanosti mi se sviđa, osobito volim to popratiti u rano jutro, kad mi dobra pjesma obasja čitav dan! Od književnih sadržaja redovito pratim Moderna vremena, blog o književnosti i umjetnosti Brain Pickings, stranice Literary hub i NYT Books. Za povezanost znanosti, filozofije i aktualnih tema odlazim na Aeon ili na stranicu Ideje.hr za koju i pišem.
Da se mijenja i način na koji čitamo, o tome vjerojatno svatko od nas svjedoči za sebe. Istraživanja nam kazuju da nam je fokus sve manji i manji, da zbog fragmentiranosti i brzine interneta podnosimo sve kraće i banalnije sadržaje (osobito pogubno to može biti za mlađe generacije), ali moje iskustvo pokazuje nešto drugo. Još donedavno nisam imala sape čitati dugačke, ozbiljne članke na internetu, voljela sam ih printati i čitati na papiru, jer mi je to omogućavalo i pocrtavanje i direktniju komunikaciju s tekstom. To se promijenilo – bez problema na ekranu čitam velike analize, pa i teže teorijske tekstove. Mislim da sam se jednostavno naviknula, kao i na e-knjigu, digitalni medij mi je vjerojatno postao prihvatljiviji i bliži.
Ne pišem književnost nego kritike, tekstove o književnosti. Volim pisati o onome što sam pročitala, o onome što me potiče na razmišljanje, volim to podijeliti s drugima. Stavljam ono što napišem na Facebook i onda o tim svojim tekstovima baš i ne komuniciram s drugima. Ali drago mi je kad su tekstovi čitani. Jer potpuno idealistično vjerujem da nas književnost može mijenjati kao osobe, da nas umjetnost intimno može spasiti od ispraznosti i okrutnosti života. I istovremeno nas s njime bolje upoznati. Zato objavljivanje svojih, ali i tuđih tekstova na Facebooku vidim kao poziv drugima na mišljenje.
I zato su te mreže, sa svim svojim niskim i visokim sadržajima, sa svim svojim glupostima, ispraznostima i bedastoćama, zapravo zanimljiv, živahan i životan fenomen. Mjesto na kojem supostoje nebuloze vašeg prvog susjeda s divnim i pametnim sentencama velikih pisaca, filozofa i pjesnika punima duha. Ispreplitanje teksta i života. Buke i smisla. Misli i bezumlja. Baš kao i sam život.
Ljutim se na sebe kad na Facebooku provedem previše vremena, jer mi se čini da je to vrijeme ukradeno, izgubljeno. Od čega? Ne znam točno, ali uvijek imam osjećaj da sam ga mogla i bolje, smislenije, potrošiti. Jer to umrežavanje, socijalno uživanje u stvarima za mene je u suprotnosti s tišinom i mirom potrebnima za pisanje, za čitanje i mišljenje. Puno komuniciranja na mrežama sa sobom može nositi negativnu energiju, neku prazninu, sličnu onim praznim i očekivanim razgovorima za šankovima ili u velikim grupama ljudi u kojima nema mjesta partikularnim i ozbiljnijim pitanjima pa se komunikacija svede na vrijeme, politiku, pse i djecu.
Zato doziram vrijeme posvećeno društvenim mrežama. No itekako sam svjesna njihove važnosti i dalekosežnosti, osobito sada kada sjedimo u karanteni. Paradoksalno, u ovom vremenu u kojem se ne smijemo zagrliti ni rukovati, kad općenito malo izlazimo među ljude, društvene su nam mreže, i općenito internetski sadržaji, omogućili kontakt. S drugim ljudima, ali i s umjetnošću – približile su nas kazališnim predstavama, poeziji, slikovnicama, koncertima i beskonačnim izvorima za čitanje. I to nam život čini itekako lakšim i podnošljivijim. U teškim vremenima valja nam zapamtiti da je i generacijama prije nas bilo teško, da nismo prvi koji se s ovakvim krizama suočavamo, i da će nas od problema spasiti solidarnost, vjera u znanost, kreativnost i umjetnost. A ona trenutno na društvenim mrežama cvate, i to je divno za vidjeti.
ps. tekst je za vrijeme karantene objavljen u časopisu TEMA, nagovorili su me Sanja Baković i Branko Čegec, napisala sam ga za tematski broj siječanj-travanj 2020. I drago mi je da sam ga napisala jer sam si bolje posložila misli o ovoj temi ....
--- Marija Ott Franolić
Primjedbe
Objavi komentar