U zadnje vrijeme razmišljam: koja forma može najbolje obuhvatiti multidimenzionalnu stvarnost koja nas okružuje? Kako je opisati, kako uopće krenuti o njoj pisati? Kojim jezikom i u kojoj formi? Koliko god čitam i pratim književne, publicističke i akademske tekstove, rijetki pogađaju ' u sridu', oni mogu biti super napisani i divno osmišljeni, ali sve više želim umjetničke tekstove/forme koji grade svjetove i mostove, a ne one koji ih samo uspješno opisuju.
Razmišljam o vječnoj nemogućnosti duha da se izbori nad materijalnim: sva ta brzina, potrošena i potrošna roba oko nas, sva ta gromoglasna a toliko nevažna događanja, svo to nakaradno nagrađivanje, patetično japajakanje, svo to jadikovanje kako je u kulturi, kako je u znanosti, kako je u feminizmu, kako je u svakodnevici, kako je sa nezaposlenošću, kako je s politikom, uh, kad bi samo ovako, kad bi samo onako, kad bi imali love, kad bi imali podrške, gdje bi nam bio kraj! S druge strane premalo je bavljenja, premalo je koncentriranog sjedenja i kritičkog mišljenja, promišljanja, vaganja argumenata, previše je žamora, žagora, kokodakanja u kojem se gubi smisao, gubi se poanta, gubi se humanost.
Kako izraziti taj kompleksni, fragmentarni svijet pun slučajnosti u kojem kao da su se izgubile vrijednosti – možda samo tako kažemo, jer uvijek se moramo pitati koje vrijednosti? Čije? Kako se osvrnuti na društvo u kojem postoje pobijeđeni i pobjednici, jaki i slabi, oni stalno prisutni i oni koji ušutkani ne uopće govore? Na društvo kojim dominiraju iracionalnosti, slučajnosti, post-istine, ishitrenost ili baš glupost? Onkraj racionalnoga, svijet je napunjen nesvjesnim, zatomljenim, potisnutim, svime onime što u nama čuči i negdje na kraju mora provaliti – pojaviti se kao krik, kao psihička bolest, kao ovisnost, pretilost, jal, jad, kao frustracija, poezija… ili kazališna predstava.
Umjetnost je najbolja kad u njoj ima strasti, kad je punokrvna pa nas pomiče s mjesta, a kazalište je od početaka zamišljeno da bude katarzično za gledatelje. Da glumci dijalozima, monolozima, pričom, ambijentom i atmosferom publiku zarobe i nakratko ih odvedu u neku drugu stvarnost, u kojoj će im također govoriti o ovoj njihovoj svakodnevnoj stvarnosti, zapravo o životu samome. O smrti. Emocijama. Izrecivome. I svakako, poželjno, o neiskazivome - onome što je teško izreći, o čemu je teško ili nemoguće razgovarati.
Predstava Razgovaranje Marine Petković Liker, nedavno izvedena u malome tavanskom prostoru Studija Chekhov u Zagrebu, progovara upravo o neizrecivome. Konačno sam se suočila s nečim što je uspjelo multiperspektivno prići stvarnosti i s njome se na umjetnički način uhvatiti u koštac. Redateljica je i inače sklona izvaninstitucionalnome kazalištu - s minimumom sredstava i podrške sa svojom organizacijom Četveroruka ispituje granice izvedbenih praksi i organizira manje, komorne predstave koje nisu interaktivne u klasičnom smislu da publika u njima aktivno sudjeluje, nego se više baziraju na emocionalnom uvlačenju gledatelja i gledateljica, nečemu što sama Marina Petković Liker naziva suosjećajnom suigrom.
Dojmovi nakon odgledane predstave bili su toliko jaki da mi ih je teško sve sažeti. Razgovaranja su me potpuno rasturila pa ponovna sastavila, onako kako to može samo umjetničko djelo. Emocionalno sam sagorjela – kad sam napustila taj tavanski prostor osjećala sam se nekako šupljom iznutra, a opet, nešto je u meni poslije tinjalo danima.
Razgovaranja su fragmentarno ispričana priča koju osjećamo negdje duboko u trbuhu. Cijelu predstavu šest žena (Lada Bonacci, Slavica Jukić, Jasna Palić Picukarić, Barbara Prpić, Urša Raukar, Dijana Vidušin) sjedi za stolom i razgovara, ponekad se zamijene za mjesta, i razgovaraju, i razgovaraju, i sjećaju se, i plaču se i smiju, viču i šapću, a sve skupa djeluje spontano, opušteno, domaće, ni po čemu ne postoji dojam kazališta. Forma predstave je olabavljena, nema pozornice ni zastora, izvedba je u malom prostoru Studija Chekhov izbrisala granice između publike i glumica, između naše i njihove priče, između društvenog i privatnog, između umjetnosti i života, i između važnog i nevažnog - a opet, sve je nekako važno. Nema ni jasnog početka i kraja predstave, to je sve fluidno i čeka gledatelje i gledateljice da se ukrcaju na njihov vlak, da se uključe u priču koja počinje nejasno, fragmentirano, ocrtavaju joj se samo određeni obrisi, rečenice su nedovršene, odmah je jasno da se radi o nečem disfunkcionalnom, jedna će se protagonistkinja uhvatiti za grlo, prošaptati: tu mi se skupe riječi, ali… Glumice su prirodne, nema onih patetičnih hrvatskih naglasaka i simptomatičnog kazališnog preglumljavanja koje od obične, svakodnevne situacije stvara hiper-teatralizam, imate osjećaj da sjedite u sobi u kojoj neke nepoznate a opet bliske vam žene razgovaraju.
Sadržaj na početku ostaje nejasan – tko su te žene, kako su povezane, koje su njihove priče? Kako se radnja zahuktava, shvaćamo da tu postoji majka, da su neke mlađe žene njezine kćeri, ali nekima je i teta, one su se okupile na ručku, možda na večeri, mogao bi biti vikend, i pričaju, nadiru im sjećanja. One su iz manjeg slavonskog mjesta u koje su se vratile nakon rata, doživjele su traume o kojima sada razgovaraju, koliko mogu, ispresijecajući ih svakodnevnim pitanjima, što ćemo sutra kuhati ili kakvu si ti tada imala frizuru. Kako priča odmiče, postaje jasno da se radi o baranjskome mjestu Darda, iako to glumice neće izgovoriti nego publika to može naslutiti iz snimaka intervjua koji povremeno prekidaju tijek predstave. Jer glavna radnja ispresijecana je stvarnim intervjuima koje je Marina Petković Liker snimala sa ženama koje žive na području Darde.
U pokušaju da bolje obuhvati našu poslijeratnu stvarnost, osobito one prešućene, potisnute priče koje nam kolektivno, kao društvu ne daju da se odmaknemo dalje u budućnost, redateljica Marina Petković Liker krenula je u potragu za stvarnim pričama, kao što je objasnila u intervjuu: shvatila sam da se moram odmaknuti od okoline u kojoj živim, da moram pogledati u stvarnost koja je na nekom drugom mjestu, pogledati kako žive ljudi od kojih sam udaljena, što je u korijenima atmosfere u kojoj živimo. Taj dokumentarni dio, snimljeni dijelovi intervjua sa stvarnim ženama u Slavoniji predstavi daje vjerodostojnost, gledatelji/ce postaju svjesne da je to nešto što se stvarno dogodilo i katarza postaje potpuna.
Snimljene žene nekako previše pomireno govore da je život kratak pa se ne treba previše vraćati u prošlost – jer ionako su osuđene na taj prostor. S jedne strane shvaćamo da se radi o starijim, vjerojatno trpećim ženama koje su u patrijarhatu ionako navikle da ništa ne bude po njihovom, da je prilagodba najbolji, ako ne i jedini način preživljavanja. One ponavljaju fraze kao što su bilo pa prošlo ili treba se pomiriti s nekim stvarima, no povremeno će iz njihovih skuta bljesnuti mač, neće ga upotrijebiti nego samo pokazati, ipak verbalizirati te trpke nakupine očaja u rečenicama: ne mrzim ali ne mogu zaboraviti a jedna će poentirati: nek' oprosti tko hoće, nek' zaboravi tko može. Ja ni jedno ni drugo. Govore o ljudima koji su u ratu zauzeli njihove kuće, zatvarali njihovu djecu u logore, o tome kako je sada to sve zaboravljeno. Najviše me potreslo kad je žena na vrpci mirno konstatirala: kraj tih ljudi prođem, i dobar dan, dobar dan. Što su joj ti ljudi učinili, ne znamo, ali svakako ćemo protrnuti. Najviše zbog te mirnoće koju je teško prispodobiti: život ide dalje, on klija bez obzira na sve što je bilo.
Objektivnost ne postoji, jer sve je obojeno nečijim viđenjem, no ženska je usmena povijest predstavu obogatila i dala joj dašak univerzalnosti, uz stvarne se razgovore prestalo raditi isključivo o redateljičinoj subjektivnosti – pokušala je obuhvatiti i shvatiti opće, shvatiti čovjeka i njegovu posttraumatsku situaciju. Umjetnost je postala sredstvo da se kaže nešto o realitetu, ali i da mu se pokuša vratiti ljudskost. Bosanskohercegovački pisac, pjesnik i režiser Darko Cvijetić je ustvrdio da bi zadatak književnosti trebao biti očovječivanje, i da se razoreni svijet nanovo može stvoriti samo riječima: kao što on svojim tekstovima zaista i gradi svjetove. Njegove priče Schindlerov lift potresno progovaraju o poslijeratnom suživotu susjeda raznih nacionalnosti u neboderu u Prijedoru, o ljudima koji i dugo nakon rata pokušavaju nekako preživjeti sve ono što su proživjeli. Spojem umjetničkog, poetskog i dokumentarnog jezika Cvijetić na površinu iznosi zastrašujuće ljudske sudbine, i to jezgrovito, nizom svakodnevnih sitnica koje čine život u neboderu. Upravo ih ta uobičajenost, ta svakodnevnost čini jezivima. Neizrecivo postaje iskazivo, dokučivo, kao i u njegovoj poeziji Snijeg je dobro pazio da ne padne. To su tekstovi u kojima odzvanja sam život, s njegovom jekom živimo i dišemo još dugo, dugo nakon čitanja. Isto to – uz dramaturginju Maju Sviben – čini Marina Petković Liker predstavom Razgovaranja: nešto ranjeno, razoreno, prešućivano i marginalizirano, a samo naoko marginalno, nizom glasova nanovo gradi na sceni – i još važnije, u gledateljima/cama samima, proizvodeći i prenoseći dojmove i osjećaje koje onda još dugo u nama titraju.
O pre-strašnome je teško govoriti. Postoji li jezik koji obuhvaća ono što je onkraj monstruoznoga, čudovišnoga, nezamislivoga, a opet proživljenoga? Što kad u rodnome gradu pozdravljaš svoga krvnika, krvnika svoje djece? Kako se zove ta situacija, postoji li za nju riječ, za tu atmosferu? Ili bi jezik trebalo nekako proširiti? Oni koji su preživjeli neku traumu o njoj ne mogu govoriti, a oni koji je nisu doživjeli, o njoj ne znaju govoriti. Traume se u ovoj predstavi prenose kroz nepouzdana sjećanja – protagonistkinje jedna drugu ispravljaju, navode neke druge detalje događaja, jer sjećanje je nepouzdano, ali zapravo je poanta jasna: nema veze je li se silovanje, odvođenje u logor ili ubojstvo dogodilo 4., 7. ili 16. travnja, nema veze je li bilo 12 sati ili pola dva – jer sjećanja su možda varljiva ali traume s njima povezane perzistiraju, formiraju nas kao pojedince, s njima se nosimo. Ili se ne uspijevamo nositi. Drugi je način prenošenja trauma u predstavi neverbalni – one su pokazane pokretima, glumice u trenutku opisivanja događaja – u najupečatljivijem trenutku na vrhuncu predstave – napuštaju riječi i zgrčenim pokretima, koji ponekad nalikuju nekontroliranim trzajima, a ponekad apatičnim jedva-pokretanjima uvode nas u svijet onkraj jezika, svijet koji taj linearni i patrijarhalizirani jezični svemir nije u stanju obuhvatiti. Osim toga, iako je fokus predstave na ženskoj svakodnevici, gledajući Razgovaranja mislila sam i na one kojih za tim stolom nije bilo, ali su implicitno u razgovorima itekako bili prisutni – očeve, braću, djedove – gdje su? Možda su ratovali, možda su bili prestari, možda su (na vrijeme) umrli, ali njihovi životi svakako još trepere u tim ženama, u njihovim sjećanjima.
Ukoliko je, kao što nas je ovih dana podsjetio Vlado Martek u emisiji Što je klasik? o Rimbaudu, zadaća umjetnosti da prikaže cjelovitog čovjeka, predstava Razgovaranja u tome je u potpunosti uspjela. Svojom je fragmentarnošću i naoko nepovezanim dijelovima ženskih života, spojem banalnosti i strašnih trauma, pokazala život sa svim njegovim nesvjesnim, traumatičnim, neizrecivim, sa svim monstruoznim, a poetskim i nježnim. Jer u svom tom svađanju, povišenim tonovima za stolom, u svom tom nepouzdanom sjećanju i ranjivosti tih žena, u toj polifoniji ženskih glasova zapravo čuči nevjerojatna količina empatije, razumijevanja za drugu i ljubavi prema samome životu.
Što se sadržaja tiče, bila sam rezervirana jer je priča o ratu, prvo sam pomislila pa stalno slušamo o ratu, i strašno je i neočovječeno reći da u društvu postoji zamor i zazor od ratnih narativa, ali on postoji, ali čini se da je to zato jer nikad ne slušamo kako treba, tj. ne čujemo prave priče. Naime o ratu postoji javni, politički, državni diskurs, ali što je s privatnim? Što je s onima koji su ga preživjeli i možda ga još pokušaju preživjeti, a nitko ih ne čuje jer se naprosto iz dana u dan pokušavaju nositi sa svojim životom? Ova je predstava uspjela doprijeti do tih skrivenih ljudi, potisnutih emocija, i to nepretenciozno i prirodno, i s puno, puno poezije, neke simbolike koja je poetska a nije jeftina, nije stereotipna, nije kićerska niti ide na prvu loptu. Poetsko je već i samo nastojanje da se iskaže neizrecivo.
Stoga nije važno ako racionalno ne 'shvatimo' cijeli sadržaj Razgovaranja, ako sami ne možemo nadopuniti njezine pukotine i prazna mjesta, baš sve prepričati, dragocjeno je da je pokrenuta ova vrsta dijaloga. A to je polifonični dijalog koji vrvi životom, praktičnošću, čak brutalnošću, ali i ranjivošću i poezijom. Mnoga su pitanja ostavljena otvorenima, ima toliko materijala za razmišljanje, prazna nas i nedorečena mjesta podsjećaju na krhkost sjećanja, ali i same ljudske egzistencije, i na važnost razumijevanja drugih, druge. Osim toga, rat je obično muška priča. Muškarci ratuju i njeguju muške ratne narative (isto samo one poželjne i društveno prihvatljive!), a ženske ratne priče kao da ne postoje. One kuhaju, brinu, pospremaju, šmrcaju krišom da svoje sinove/muževe/braću ne bi uznemiravale. Možda nisu bile na ratištima, ali snose posljedice. Ogromne posljedice. I o njima treba govoriti, treba ih pokušati razumjeti, početi vidati te duboke rane.
Na početku predstave zvučna kulisa je žamor ženskih glasova ispremiješan sa zvukovima iz prirode i treba se jako upinjati da bi se razaznale riječi, da bi se shvatio kontekst govora. Glumice tada s velikim slušalicama slušaju stvarne intervjue s područja Darde, jedna drugoj dodaju slušalice, skidaju ih i stavljaju, pokušavaju čuti i razaznati povremeno nerazumljive, zamagljene, zamuljane ili progutane, ispuštene riječi. Na kraju predstave ta simbolična gesta postaje jasna: trebamo odbaciti službene narative o vlastitim životima, žene u patrijarhatu moraju slušati jedna drugu, slušati te priče i pokušati ih prihvatiti, podržati. Svijet će se promijeniti, ili početi mijenjati, međusobnim slušanjem, dijeljenjem iskustava, razgovaranjem. Iz njih bi se moglo izroditi neko zajedništvo, koje će onda rezultirati i nekim novim ne-linearnim, ne-patrijarhalnim formama kojima će biti moguće obuhvatiti život. Predstava Razgovaranje Marine Petković Liker savršeni je korak u tom smjeru – govoreći o sitnom, svakodnevnom, naoko nevažnom i efemernom, ukazala je na velika i općeljudska pitanja – od problema međuljudske komunikacije, pa sve do kraja, do života i smrti.
Fotografije: NINA ĐURĐEVIĆ
--- Marija Ott Franolić
Dodatak: S Marinom Petković Liker razgovarala sam krajem 2020. na tribini u Kulturno-informativnom centru. Bilo je nekih tehničkih poteškoća, ali snimka se ipak može pogledati:
Primjedbe
Objavi komentar