John Williams: Stoner - slojevito štivo o običnom životu

Jako preporučujem roman Stoner Johna Williamsa (Fraktura 2000., prev. Patricia Horvat) o kojem se raspravljalo na čitateljskom klubu Kabinet čuda u studenom 2024.

Stoner je napisan 1965., ali u početku je prolazio nezapaženo. Unazad nekoliko desetljeća postao je pravi hit. Imala sam i mali otpor prema njemu jer su ga svi čitali i preporučivali. No kad sam ga počela čitati - nisam ga mogla ispustiti iz ruke. Roman donosi priču o cijelom životu jednog nevjerojatnog lika - Williama Stonera - o tome kako se mijenjao kroz život, na koji je način prihvaćao životne okolnosti ili se pak borio protiv njih. O životu na američkom sveučilištu, odnosu sa studentima, kolegama, ljubavi prema književnosti koja mu je promijenila čitav tijek života, o odnosu sa suprugom u disfunkcionalnom braku, pokušaju odgoja kćeri u nezdravom okruženju - i jednoj pomirenosti sa životom. O jednom običnom životu bez ikakvih senzacija u kojem se zrcale sva važna pitanja: sreća, obitelj, profesija, moral, ljubav, da, da, jako puno ljubavi.

Gužva na susretu o Stoneru!

Rasprava je bila odlična i u Frakturinom smo podrumu jedva našli dovoljno stolaca za sve koji su željeli sudjelovati u raspravi!

Pogledajte preporuku za čitanje: https://www.youtube.com/watch?v=Fw9MLM4yz1k&t=194s

Kabinet čuda sam organizirala iz svoje potrebe da s drugima razgovaram o kvalitetnim knjigama. Administrativno ga podržava udruga Blaberon u suradnji s Knjižarom Fraktura, a financijski ga podupire Grad Zagreb. Više o Kabinetu čuda pročitajte na Modernim vremenima: https://mvinfo.hr/clanak/citateljska-radionica-kao-mjesto-poticanja-citanja-i-preporucivanja-dobre-literature

--- Marija Ott Franolić ---

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Wisława Szymborska - Svijet koji nije od ovoga svijeta

Jako mi se svidjelo što je na inauguraciji novog američkog predsjednika mlada pjesnikinja Amanda Gorman gorljivo recitirala svoju poeziju. To je nešto posebno, da poezija ima veliku ulogu na ovako velikom događaju kojeg prati cijeli svijet. Podsjetilo me to na činjenicu da poezija može biti - i trebala bi biti - upotrebljiva. Mislim da je na to mislila Divna Zečević kad je 1973. u dnevnik zapisala: Pjesme volim objavljivati u dnevnim ili tjednim novinama ali nikako ne u časopisima. Želim da pjesma stigne do onoga kome je namijenjena i ne volim pomisao da mi pjesma leži u časopisu izložena kao u vitrini do koje će doći, ako dođu, rijetki posjetioci. Ne volim vidjeti svoju pjesmu u književnom časopisu pritisnutu kao leptira ili kao biljku u herbariju. Mnogo više volim da se pjesma na novinskom papiru povlači pod nogama ili da se njome zamotaju cipele koje se nose na popravak. Ipak ima u tom slučaju više nade da će nekome pogled zapeti ako ništa barem na naslovu – pa da pomisli ak...

Čitateljska radionica Kabinet čuda

Cijeli život čitam i volim s drugima razgovarati o pročitanim knjigama. Zato nije čudno da me zanimaju programi za poticanje čitanja. Zato sam osmislila čitateljsku radionicu Kabinet čuda - neku vrstu čitateljskog kluba. Sastajemo se jednom mjesečno u knjižari Fraktura i raspravljamo o unaprijed dogovorenoj knjizi. Prvi sastanak je bio u siječnju 2021. Za vrijeme nepovoljne epidemiološke situacije sastanci su se odvijali preko zooma. Književna djela koja čitamo u programu biram po njihovim umjetničkim karakteristikama ali zanima me i njihova društvena relevantnost. Radionice nam svima nude ugodno provedeno vrijeme, ali i više od toga. Vjerujem da se društveni i politički potencijal književnosti ostvaruje kroz aktivno, kritičko čitanje i živu raspravu. Zbog različitih mišljenja o tekstu počinjemo šire razmišljati i zajedno osvještavamo utopijski potencijal književnosti – neke nas knjige doslovno pomiču s mjesta , potiču nas na mišljenje o stvarima o kojima bez tih tekst...

Antun Šoljan o dječjoj književnosti

Što se više bavim dječjom književnošću i što više pratim nove dječje autore i autorice, sve mi je više jasno da je dobra dječja književnost privlačna i odraslima - a ona koja je plitka i bezvezna, ona zapravo nije ni za odrasle ni za djecu. Veliki pisci za djecu, poput Mauricea Sendaka, govorili su o tome da ne pišu ciljano za djecu - nego da nešto napišu, a onda netko drugi naknadno zaključi da je to za djecu. Opetovano je naglašavao da djecu ne treba podcjenjivati simplificiranim sadržajima jer da mali ljudi ionako sve razumiju i da ih ne treba štititi od stvarnosti. Danas je došlo drugo vrijeme, kad je većina djece izložena sadržajima koji su označeni baš kao dječji. Čini mi se da za to postoje barem dva razloga. Prvo, skloni smo djecu previše štititi od svega što je strašno kako se ne bi emocionalno uznemirili ( ranije sam pisala o tome zašto je strah dobar za djecu ) i ne želimo im dati ništa nerazumljivo (računajući vjerojatno s time da će se djeca bolje osjećati ako se osje...

Tekstovnica

Pretraži ovaj blog