Francuski pisac i nobelovac J. M. G. Le Clézio, rođen početkom 1940., u autobiografskoj priči Dijete i rat (prev. Sanja Lovrenčić, Mala zvona) piše da je odrastanje u ratu nešto najgore što se djetetu može dogoditi. Kad je bio mali djeci se nije puno toga objašnjavalo. Ne samo da nije znao što je rat, nego nijednom nije ni čuo tu riječ. Osim toga, ratno stanje mu je bilo normalno jer drugu realnost nije poznavao. Pa ipak je osjećao da nije baš sve kako treba: "Nije se moglo van. Nije se moglo gledati kroz prozor. Postojala je neka prijetnja, neka zabrana, nevidljiva i prisutna i prisutna, trebalo je ostati iza zidova, u zaklonu."
I najranije sjećanje ovog pisca dosta je traumatično: u bakino je dvorište pala bomba dok se kupao. Kako se djeca mogu oporaviti od života s takvim razaranjima, pita se Le Clézio i navodi da mu se čini da ga rat nije očeličio – ali ga je učinio nasilnim:
Vjerojatno je to sudbina sve djece rođene usred nekog rata. Ne zato što gledaju prizore nekog zločina, smrti, grabeža, nego zato što instinktivno primjećuju da zakoni društva više ne postoje, da nema blagosti ni dijeljenja, te da negdje vani, na pustim ulicama, iza fasada oštećenih projektilima, na zapuštenim zemljištima punim zamki, postoji druga vrsta ljudi, moćna i opasna. (...) Svoju tadašnju nasilnost osjećam još uvijek, kao neku gorčinu, zbrkan osjećaj da su me prevarili, da sam živio usred neke sveopće laži. (44)
Danas smo okruženi sukobima, ratovima, u vlastitom kvartu možete sresti ukrajinske građane koji su se raštrkali diljem svijeta u potrazi za mirnijim, normalnijim životom, u Europu stalno pristižu migranti iz afričkih zemalja pogođenih unutrašnjim sukobima i spremni su riskirati sve što imaju - pa i vlastite živote na kopnu i na moru - ne bi li se dokopali država koje će ih primiti i zaštititi, prekinuti im krug stalnog straha i neizvjesnosti. Uz to, svakodnevno svjedočimo stravičnim snimkama izgladnjele palestinske djece velikih, unezvjerenih očiju, kao da su istovremeno prestravljeni i otupjeli. Jer mnogi se ljudi nažalost nikad neće uspjeti dokopati mirnih zemalja i boljega života.
Razmišljamo li kako se osjećaju djeca koja žive na ratnim područjima, koliko razumiju o onome što se događa oko njih? Kako se nose sa strahovima i neizvjesnošću? I što možemo učiniti da se ne pretvore u nasilne i neosjetljive osobe o kojima piše Le Clézio? Unicef je objavio preporuke za razgovor s djecom koja žive ratnu svakodnevicu u kojima ukratko navodi:
- da je važno da roditelji znaju kako se djeca osjećaju;
- da s njima budu otvoreni ali bez previše zastrašujućih detalja da ne bi postali anksiozni;
- da im u razumijevanju ratne situacije mogu pomoći crteži i slikovnice, osobito manjoj djeci;
- da odrasli djeci mogu dati do znanja da nemaju odgovor na sva pitanja, da je to normalno te da se treba informirati kod pouzdanih izvora jer postoji puno lažnih vijesti i da ne treba automatski svemu vjerovati – ali i da ih ne izlažu rijeci loših, zastrašujućih vijesti;
- da probaju izbjegavati stigmatizaciju određenih ljudi ili naroda i da im ne nameću podjelu na "nas" i "njih", već da kod njih potiču suosjećanje prema drugima;
- da ohrabruju djecu da se aktivno uključe u mirotvorne akcije – izradom plakata, organizacijom prikupljanja novca za određeni cilj ili sl.;
- da im pokušaju omogućiti dnevnu rutinu koji će im dati sigurnost;
- da paze na sebe kako bi imali više snage za brigu o djeci.
Oduvijek sam mislila da s djecom treba otvoreno razgovarati i da im zapravo nijedna tema nije preteška jer sve ovisi o tome kako im nešto predstavimo. Kad se mi bojimo, kad smo tužni ili osjećamo neizvjesnost - ne treba to od djece skrivati - jer - kao što pokazuje primjer Le Clézia, oni uvijek mogu osjetiti kad nešto nije u redu, a i ne treba ih podcjenjivati. Većina djece koja živi u mirnim uvjetima, ratu je izložena u medijima i razgovorima odraslih. Pa iako ga nisu osobno doživjeli - a nadajmo se da ni neće - s njima trebamo biti otvoreni o tome što znači biti u ratnoj zoni i što uopće znači rat.
Za dobar početak razgovora o ratu s djecom mogla bi vam poslužiti knjiga Abeceda rata Eugena i Solomije Stepanenko koju je ilustrirala Svjetlana Fesenko a prevela Dariya Pavlešen (Naklada Jesenski i Turk, 2024.) Epistolarna je to knjiga u kojoj se dopisuju otac i kći. Počeli su pisati pisma 2014. kad je Solomija bila mala i još nije znala dobro ni pisati, a otac je bio na frontu u Dombasu. Knjigu su sastavili i objavili tek u proljeće 2022., nakon početka ruske invazije, i to od kombinacije pisama, poruka i snimki s mobitela.
Solomija je obična djevojčica koja živi u izvanrednim uvjetima. Knjiga počinje njezinim pitanjem "A kad će se završiti rat i kad ćeš se vratiti kući?" Kako dopisivanje odmiče, Solomija će ocu postavljati različita pitanja o ratu - što jedu vojnici na ratištu? Zašto su na fronti svi isto obučeni i zašto žive pod zemljom? Tko su pravi heroji, što je to sloboda, a što Pirova pobjeda? Strah je važan - napisat će joj tata - jer nas štiti od nepromišljenosti. Djeci će biti aktualno i njihovo pitanje zašto na ratištu (a ni inače!) ne treba previše zuriti u mobitel i koje mogu biti posljedice činjenice da nam je glava zbog mobitela "u oblacima". Dotaknut će i veliku temu smrti, postaviti pitanje zašto ljudi u ratu umiru.
Svidjelo mi se kako je Solomijin otac definirao rat kao gubitak osobnog prostora. Napisao joj je:
Djeca u ratu – to je besmislica, isto kao i vrući snijeg. Ali ta besmislica postoji, jer postoji i sam rat, nešto neizbježno; nešto što se događa ne s nama, ali ipak nama; nešto što se nikada nije smjelo dogoditi, ali se dogodilo. Ono što se na početku činilo kao noćna mora, kao strašan dječji san, ispostavilo se da je naš život, postalo je naša stvarnost. Kada se razbije igračka, djetetu se raspadne cijeli svijet i ono gorko plače zbog izgubljene sreće i malenog, osobnog prostora koji je upravo zauvijek nestao. Rat je razbio taj osobni prostor, učinio ga javnim, i raznio tu dječju igračku-snove na stotine tisuća krhotina duž cijele linije fronte. (… ) Djeca u ratnoj zoni nisu birala rat. Oni su u njemu rođeni, krenuli u vrtić ili školu, završili školu i krenuli na fakultet. (34)
Uz ratne teme koje Solomiji i Eugenu diktiraju neposredne okolnosti, u pismima se paralelno pojavljuje normalna svakodnevica većine djevojčica, pa i onih koje nikada nisu bile u ratu. Solomija tati piše o igranju s barbikama, sudjelovanju na natjecanjima, maltretiranju drugačije djece u razredu, a žali mu se i da u školi ima previše matematike koja joj je posve nepotrebna.
Ta istovremenost ratne i uobičajene svakodnevice dobro se vidi i na ilustracijama Svjetlane Fesenko. Prizori iz Solomijinog života su u boji, a ratni prizori su u crnim, žutim i plavim tonovima, i te se dvije vizualne koncepcije stalno susreću i nadopunjavaju. Crne boje rata s fronta nadopunjene su plavom i žutom koje se nalaze na ukrajinskoj zastavi, čime podcrtavaju činjenicu da je za vrijeme rata važno domoljublje, koje se često - osobito u vrijeme ratnih sukoba - prelijeva u nacionalizam.
Ova je knjiga idealna prilika da s djecom razgovarate o razlici između domoljublja i nacionalizma. Čini mi se da tu razliku ne razumiju ni mnogi odrasli. Jedna je stvar voljeti svoju zemlju, dakle biti domoljub (domoljubica? domoljubka?), a posve je nešto drugo kad je toliko "volimo" da krenemo omalovažavati sve druge u uvjerenju da smo najbolji. Nažalost, činjenica je da se domoljublje često pretvara u isključivanje svih koji iz bilo kojeg razloga ne pripadaju "nama". Važno je da djeca razumiju koliko je opasno potenciranje razlike između "nas" i "njih" - jer upravo tom razlikom počinju svi sukobi. Možda vas na tu raspravu potakne i Eugenova rečenica iz jednog pisma: "ljubav gradi, a mržnja uništava".
Tata Solomiji piše i da je "rat najgori način rješavanja nesuglasica među ljudima". Podsjetilo me to na odličan dječji roman Male šanse nizozemske spisateljice Marjolijn Hof (prev. Gioia-Ana Urlich Knežević, Lector). Jedna od njegovih prvih rečenica je: "Kad pođeš u rat, zapravo si krenuo u krivome smjeru." Otac glavne junakinje Kike je liječnik koji odlazi raditi u ratne zone, a ona ostaje s majkom i brine za njega. Boji se da su njegova putovanja "pomalo nalik na uže za preskakanje: dugo vremena ti ide dobro, ali ne zauvijek. Jednom ipak krivo preskočiš." (7)
Često zamišlja nesreće koje bi se tati mogle dogoditi - dok se ne dosjeti da će biti manja vjerojatnost da otac pogine ako joj umre kućni ljubimac i počinje smišljati razne načine kako bi mogla nabaviti ljubimca koji će brzo umrijeti... Čitava se priča gradi na toj pomalo neobičnoj i politički nekorektnoj premisi. Roman uopće nije strašan, ni za djecu ni za odrasle, i sve će na kraju dobro završiti, ali - u vrijeme kad nas preplavljuju korektni, ispravni ali isprazni sadržaji za djecu - ova je knjiga pravo osvježenje.
Kao što je Solomija ocu napisala da tate i kćeri trebaju uvijek biti iskreni jedni prema drugima, čak i kad su istine koje dijele neugodne, tako bi i Kika odahnula svaki put kad bi kod odraslih osjetila da su autentični i iskreni, a da ne govore neke ublažene istine u želji da je zaštite. Dapače, ona želi da joj majka sve kaže o očevim nevoljama u dalekim zemljama. Kad osjeti da joj nešto prešućuje, sama počne zamišljati najgore scenarije koji su se mogli dogoditi. I psiholozi kažu da je u kriznim situacijama važno da djeca imaju osjećaj kontrole - da im treba omogućiti da razumiju o čemu je riječ.
Istražujući temu djece i rata, naišla sam i na vrlo dobar roman S. F. Saida Tiguar (prev. Vita Hrgetić, Naklada Ljevak) koji ne govori konkretno o ratu nego o isključivanju drugačijih. Dječak Adam živi u bliskoj budućnosti u Londonu koji je podijeljen na dva dijela - demokratski i autokratski. Bijelci žive demokratskim, slobodnim načinom života, a Adam je muslimanskog porijekla pa živi u strogo kontroliranom dijelu grada koji je pun zabrana. Ne smije slikati jer je umjetnost opasna, ne smije se slobodno kretati i roditelji mu savjetuju da svuda ide pognute glave i da se ničim ne ističe, misleći da će ga tako najbolje zaštititi.
No, zalazeći zbog obiteljske trgovine u slobodni dio grada, Adam susreće pojedince koji pružaju otpor takvom načinu života i počinje se pitati treba li se stvarno stalno skrivati i biti poslušan, ili život možda može i drugačije izgledati. Sve će se zahuktati kad Adam susretne Tiguar, mitsku životinju koja će mu pokazati da svatko posjeduje brojne moći kojih nije ni svjestan i time mu otvoriti vrata u paralelne svjetove i potpuno ga promijeniti kao osobu.
Tiguar ne govori direktno o ratu, ali dobro je napisan i nudi puno tema za razgovor s djecom. To je priča o tome koliko se potlačeni lako naviknu na nametnuta ograničenja, o važnosti zajedništva i povjerenja u druge, ali i vjerovanja u sebe, a govori i o moći i važnosti knjiga - jer rješenje problema Adam će pronaći upravo u jednoj davno zaboravljenoj knjižnici....
Ovo su sve dobre knjige koje će mladim čitatelji(ca)ma omogućiti da suosjećaju s djecom koja su na razne načine pogođena ratom ili nepravdama - ali su me ponukale da se zapitam - gdje su knjige o miru? Okružuju nas verbalni sukobi u javnom prostoru, osobito agresivni na društvenim mrežama, mobbing po raznim uredima i službama, različite vrste nasilja i isključivanja u školama (uključujući i pucnjave koje smo "uvezli" iz Amerike), ratovi koji traju ili oni koji bi se tek mogli zahuktati, udžbenici povijesti uzdižu vojnike i diktatore kao važne i uspješne osobe, razgovara se o uvođenju vojnog roka, naoružavanje je opet podivljalo, slave se nacionalizmi i održavaju pompozne vojne parade... Djeca svemu ovome svakodnevno svjedoče - pa zašto onda nema više pacifističkih sadržaja - za djecu i za odrasle?
Ako dakle znamo da je nacionalizam opasan, zavodljiv i mnogima neodoljiv jer se bolje osjećaju kad su dio skupine - zašto tome ne nudimo neku protutežu? Zašto ispraznom nacionalističkom kič-sadržaju osnaženom nametnutim vjeronaukom u školama ne suprotstavimo priče i radionice o solidarnosti, zajedništvu, ranjivosti, kreativnosti, nesigurnosti i sličnim pojmovima? Zašto djeci ne poručujemo da je normalno da se ne slažemo u svemu i da ne trebamo izvaditi toljagu svaki put kad sretnemo nekog s drugačijim mišljenjem, nego da možemo o svemu razgovarati i različitim mišljenjima proširivati svoje horizonte? Zašto se djeci ne nude kontinuirane edukacije o miru i nenasilnom rješavanju konflikata? Je li to zato što to nikome nije važno ili je možda teško prenositi pacifističke poruke - čine nam li se one samorazumljivima?
Kad danas kažemo "mir", "pravda", "istina" - jesu li ti pojmovi izgubili na oštrini jer smo ih toliko profanirali da su ostali prazni označitelji bez stvarnog sadržaja, utemeljenog na nekom djelovanju? Ili je možda teško govoriti o miru jer je to stanje o kojem kao da se nema ništa posebno za ispričati - jer je to naprosto ne-rat? Kao što ima više distopija nego utopija i u književnosti i na filmu - utopije bi nam možda bile dosadne, bez konflikta, akcije, a književnost još od Aristotela počiva na konfliktu.
Kad počnete malo kopati o mirovnim inicijativama i praktičnim radionicama, naići ćete na knjige Maje Uzelac koja je godinama vodila projekte mirovne edukacije i obrazovanja za ljudska prava i demokratsko građanstvo. Napisala je knjigu 111 koraka prema demokraciji i ljudskim pravima: priručnik građanske i političke kulture za mlade i odrasle (Mali korak, 2005.) te radioničke priručnike pune praktičnih primjera za edukator(ic)e i roditelj(ic)e Budimo prijatelji: 33 pedagoške radionice: priručnik odgoja za nenasilje i suradnju (Slon, 1994.) u kojem su koautori Ladislav Bognar i Aida Bagić, zatim Za Svemire: priručnik miroljubivog rješavanja sukoba u osnovnoj i srednjoj školi (Mali korak, 2000.), Za Damire i Nemire: vrata prema nenasilju: priručnik miroljubivog rješavanja problema u školi i ublažavanja trauma (Mali korak, 2004.), te Za roditelje: radionice za rad s roditeljima (Mali korak, 2008.). Ove radioničke knjige nude ideje za poticanje osjetljivosti na nasilje, predrasude, nejednakosti, kršenje prava i diskriminaciju i idealne su za nastavnike u osnovnim i srednjim školama.
Na početku knjige Budimo prijatelji: 33 pedagoške radionice: priručnik odgoja za nenasilje i suradnju autori postavljaju ključno pitanje: može li u ratu itko pobijediti? Je li ijedan problem riješen ratom? I nije li život na ovim prostorima najbolji primjer da svaki rat donosi samo nove probleme? Ali - da nastavim ovaj niz odličnih pitanja - koliko često to govorimo djeci i mladima? Kada s njima raspravljamo o tome je li ići u rat glupost i nepromišljenost u kojoj svi gube, ili je to pak neminovna dužnost i čast? Kako nešto tako krvavo, opasno i bezumno kao što je rat uopće može biti moralno i časno? I kako će djeca postati dovoljno svjesna niza pogubnih posljedica rata ako s njima o tome nikad ne razgovaramo?
Pročitajte cijeli intervju s Majom Uzelac u kojem ona između ostaloga govori
Djeca su (kako ranije, tako i danas) izložena onim obrascima ponašanja koji se temelje na uzajamnom nepovjerenju, neprijateljstvu, netolerantnosti, optuživanju i okrivljavanju drugih, otvorenom laganju, častohleplju i jagmi za položajima i novcem. To je prihvaćeno kao 'normalno', a zapravo je to zidanje strukturalnog i kulturalnog nasilja.
Ali znamo je čovjek jednako sposoban za destruktivnost i najnevjerojatnije suosjećanje, suradnju i nježnost, zašto smo toliko izloženi ovome prvome? Zašto u 21. stoljeću još uvijek živimo maksimu da je čovjek čovjeku vuk? I zašto imam osjećaj da gotovo nikad ne postavljamo ova pitanja? U knjizi Odgoj za mir Marije Montessori (prev. Lea Hlad, Salesiana) sakupljena su predavanja koja je ova važna reformatorica obrazovanja držala od 1932. do 1939. Mir nije htjela razmatrati s negativnog stajališta, kao "izbjegavanje rata", nego kao "pobjedu pravde i ljubavi među ljudima, bolji svijet u kojem vlada sklad". Njezini su stavovi o odgoju za mir nevjerojatno relevantni: piše da je društvo postiglo veliki tehnološki napredak (što bi tek danas rekla?), ali veliki problem vidi u tome da ljudi žive odvojeni jedni od drugih, usmjereni na vlastite interese i vlastiti probitak. Novom društvu treba nova vrsta morala, govorila je ona - a ključ je u novoj vrsti odgoja.
Maria Montessori drži da se rat svako malo ponavlja jer u odgoju iz generacije u generaciju ponavljamo iste greške: odgoj i obrazovanje svode se na kompetitivnost koja je u korijenu svakog rata. Djeci stalno nešto propisujemo i naređujemo - a što ih više kontroliramo, to se oni prije počnu pretvarati, sakrivati svoje sposobnosti i prilagođavati prosudbama odraslih. A skrivanjem svoje osobnosti mladi se ljudi pridružuju "pogreškama svijeta." Zato neće biti odgoja za mir dok ne uvedemo odgoj za solidarnost i suradnju. Djeci treba omogućiti prostor za duhovni razvoj, pa će oni pokazati ljubav prema redu i radu te razvijati inteligenciju. To im sve treba da bi bili samostalni i prestali drugima prepuštati donošenje odluka. Jer mladi ljudi koje stalno korimo razvijaju nepovjerenje u sebe, postaju sramežljivi, kasnije i obeshrabreni i pokorni, nesposobni za pružanje moralnog otpora, pa stoga nije čudno da se počinju pokoravati i slijepo vjerovati autoritetima poput oca i učitelja – i tako disciplina postaje sinonim za ropstvo.
 |
| Maria Montessori |
Porazno je da je Maria Montessori predavanja o odgoju za mir držala tridesetih godina, baš prije Drugog svjetskog rata. I zapravo se ništa nije promijenilo do danas. U školi djeca još uvijek štrebetaju gomilu podataka napamet, vrlo malo trebaju pisati i kritički razmišljati, premalo ih pitamo što sami misle i kako zaključuju, još uvijek im serviramo po jedan odgovor na jedno pitanje, samo se u međuvremenu sve dodatno zakompliciralo pojavom mobilnih telefona, društvenih mreža, umjetne inteligencije, da ni ne spominjem klimatske promjene, ali i sve sofisticiranijeg naoružanja koje ugrožava opstanak ljudske vrste na Zemlji. Već je i Maria Montessori napisala da je "odgoj ostao na razini gađanja lukom i strijelom u odnosu na današnje ratno naoružanje".
I zaista, čemu sva ta inteligencija, sav taj znanstveni napredak, sve te supersofisticirane tehnologije kojima liječimo tumore, izumljujemo cjepiva, letimo u svemir - kad opet toliku energiju trošimo na sukobe i inzistiranje na podjelama - od ponašanja u razredu i na ulici pa sve do međudržavnih odnosa? I hoćemo li nešto učiniti da to promijenimo? Postoji li politička volja za građanski odgoj, humanističke radionice, mirovni odgoj, poticanje čitanja raznolikih tekstova koji nas mogu potaknuti na razmišljanje o ovim pitanjima? Hoćemo li svoju volju, inteligenciju, svoje obrazovanje i kreativnost iskoristiti za to da konačno preuzmemo odgovornost za svijet? Da inzistiramo na odgoju slobodnih i mislećih pojedinaca koji će smoći snage i naći načina da pokrenu mirenje umjesto sukobljavanja, dijalog umjesto svađa i uvrijeđenosti, participativnost umjesto pasivnog slušanja i povlađivanja autoritetima? Ili ćemo i dalje odmahivati rukom i govoriti da se ništa ne može učiniti, da je to sve prirodno, jer je ratova uvijek bilo i bit će ih?
Pogledajte i dokumentarni film Mirotvorac Ivana Ramljaka o tome kako je na početku Domovinskog rata stradao tadašnji načelnik Osječke policije Josip Reihl-Kir, samo zato jer je želio učiniti sve što je u njegovoj moći da do ratnog sukoba ni ne dođe. Njegova je maksima bila da je bolje pet godina pregovarati, nego pet minuta ratovati. Kao da nitko nije čuo ili razumio tu rečenicu. Možda je za nju bilo i kasno jer je već krenulo - kako je u filmu rekao jedan sugovornik iz Kirova vremena - "loženje ratnih okolnosti". I zaista - nikako da počnemo gasiti te iskre koje stalno tinjaju, nego ih dapače iz generacije u generaciju dodatno potpirujemo. Nakon gledanja tog filma čovjek se mora zapitati ima li u ovom svijetu punom agresije, samoljublja, častohleplja i neizmjerne nepromišljenosti, da ne kažem gluposti, uopće mjesta za mir?
Ja vjerujem da ima puno mjesta i konkretnih mogućnosti za mir, čak i kad moramo posegnuti duboko, duboko u svoj rezervoar nade da bismo ta mjesta napipali. Dužni smo mlađim generacijama osigurati život u mirnijem i stabilnijem svijetu. I čini mi se da ne činimo dovoljno. Ovo je velika tema, prevelika za jedan ovakav tekst i trebalo bi je dublje istražiti, samo sam zagrebala po površini, ponudila niz pitanja za daljnja razmišljanja.
Završit ću s deset humanističkih načela koje je 1976. formulirao Ivan Supek za dubrovačko-philadelphijsku deklaraciju koju je u knjizi Trinitas: filozofija - znanost - umjetnost" (Profil, 2010.) nazvao "najdosljednijim i najobuhvatnijim proglasom mirotvornih pokreta".
1. čuvati život i uvažavati dosadašnja postignuća
2. zaštititi prirodu od uništenja
3. afirmirati ljudsku jednakost i slobodu
4. proširiti sućut i solidarnost na sve ljude
5. tražiti istinu
6. primjenjivati istraživanja na opću blagodat
7. njegovati ljepotu i umjetnost
8. prenositi humanistička načela u legalne norme
9. promicati svjetski sporazum, suradnju i mir
10. biti dobar
Zvuči jednostavno i lako.
Zašto je onda tako teško dostižno?
--- Marija ---
Primjedbe
Objavi komentar