Tekstovnica

Prije nekoliko godina razmišljala sam o knjigama iz djetinjstva, starim knjigama koje su nas oblikovale, a koje smo danas zaboravili jer se više ne mogu nabaviti - ili ih jednostavno više nitko ne traži. Za Moderna vremena sam napisala tekst o dobrim dječjim knjigama kojima bismo se trebali vratiti . U tom traganju za starim naslovima naišla sam na čudesnu zbirku priča za djecu  Antuna Šoljana "Ovo i druga mora" koja je 1975. objavljena u Školskoj knjizi. Mislila sam da ću je samo prelistati da vidim je li to nešto za preporučiti - a na kraju sam je zatravljeno čitala, zgotovila je u dahu. Te čudesne priče o čežnji za nepoznatim morskim prostranstvima i neotkrivenom kopnu, o karizmatičnim mornarima, sudbinama starih brodova i mističnim geografskim kartama podsjetile su me na što mislimo kad kažemo da je književnost novi pogled na jezik.  Kako kaže pisac Jan Parandovski u knjizi Alhemija reči (1956):  Osvježavanje reči svakodnevne upotrebe – to je svakako jedan od najve...

Što se više bavim dječjom književnošću i što više pratim nove dječje autore i autorice, sve mi je više jasno da je dobra dječja književnost privlačna i odraslima - a ona koja je plitka i bezvezna, ona zapravo nije ni za odrasle ni za djecu. Veliki pisci za djecu, poput Mauricea Sendaka, govorili su o tome da ne pišu ciljano za djecu - nego da nešto napišu, a onda netko drugi naknadno zaključi da je to za djecu. Opetovano je naglašavao da djecu ne treba podcjenjivati simplificiranim sadržajima jer da mali ljudi ionako sve razumiju i da ih ne treba štititi od stvarnosti. Danas je došlo drugo vrijeme, kad je većina djece izložena sadržajima koji su označeni baš kao dječji. Čini mi se da za to postoje barem dva razloga.  Prvo, skloni smo djecu previše štititi od svega što je strašno kako se ne bi emocionalno uznemirili ( ranije sam pisala o tome zašto je strah dobar za djecu ) i ne želimo im dati ništa nerazumljivo (računajući vjerojatno s time da će se djeca bolje osjećati ako se osje...

Dok sam pisala doktorat, sin mi je bio mali, živjeli smo u malom stanu i nisam imala vlastitu sobu u kojoj bih mogla zatvoriti vrata, koncentrirati se i raditi. Zato sam vječno zahvalna ljudima koji su mi tada omogućili prostor za rad. Tako je i mnogim ženama koje poznajem - bježe u knjižnice, čitaonice, pišu po kafićima ili klupama u parku... Jer da bi nastao neki znanstveni rad ili neko književno djelo - potreban nam je mir, tišina, neometanost, uron u svijet duha koji je toliko različit od onih svakodnevnih, bučnih, rascjepkanih načina bivanja koje svi uglavnom živimo.  Zato nije čudno da sam nekoliko puta u raznim fazama života čitala esej Virginije Woolf Vlastita soba (objavljen 2003. u  Centru za ženske studije  u prijevodu  Ive Grgić ).   O tom tekstu smo u siječnju razgovarali na čitateljskoj radionici  Kabinet čuda  koja se odvija u  Knjižari Fraktura  a financira je  Grad Zagreb. Vlastita soba  je prvi put objavljena ...

U moru hiperprodukcije, u vrijeme kad su pogledi medija, pa i mnogih kritičara, usmjereni na književne nagrade sumnjive kvalitete i osrednje tekstove, kad smo potpuno okrenuti anglosaksonskim tekstovima i autori(ca)ma - može se dogoditi da nam vrhunska književnost na nekom manjem jeziku potpuno promakne, čak i kad nam je vrlo blizak. Nedavno sam otkrila makedonskog pisca Vladu Uroševića . On je makedonski klasik, njegova su sabrana djela objavljena u deset knjiga, pisao je poeziju, kratke priče, romane, putopise, kritike, knjige o slikarstvu i fantastici.... Pravi pisac, erudit pun duha koji nas podsjeća da je književnost uvijek jezik i stil, da je nejasna, ne-do-kraja objašnjiva, da se u istom tekstu može opetovano i opetovano uživati.... Prvo sam čitala njegove priče Brod Skoplje koje je odabrao i odlično preveo Borislav Pavlovski , a objavio Tim press .  Prvu zbirku priča Urošević je objavio 1969., a zadnju 2023., i u ovom se izboru Borislava Pavlovskog vidi kako mu se kroz go...

Kad sam s Andom Bukvić Pažin pisala knjigu Velika važnost malih priča: zašto i kako čitati djeci , često smo s raznim ljudima razgovarale o tome što i kako čitaju svojoj djeci. Mnogi su nas pitali kakav je naš stav o čitanju bajki - treba li ih čitati s obzirom na nove zaštitničke tendencije u odgoju. Mislimo da djeci danas svakako treba čitati bajke, i to onako kako su napisane, bez ikakve cenzure. To smo u knjizi pojasnile ovako: Čitanje i pričanje bajki djeci danas je svojevrsna subverzija, bunt protiv ideologije helikopter-roditeljstva, rizik u svijetu vatiranog ranog djetinjstva, kritičko čitanje ideja koje donosi sveprisutna kultura otpisivanja umjesto njihova neselektivnog prihvaćanja. U duboko podijeljenom svijetu gdje jedan pol diskriminira sve drugo i drukčije, a drugi je bez kriterija i radi političke korektnosti uronio u ideološke sadržaje koji promiču različitosti – ne zato što je to dobro, već samo zato što je drukčije – čitanje bajki je transgresija, opasan teritorij iz...

Postoje neke neobične knjige koje je teško definirati, klasificirati, koje ne možemo do kraja objasniti. Takva je ilustrirana knjiga Dugog putovanja cilj Michaela Endea (prev. Anja Bastašić , Mala zvona ). Originalno objavljena kao kratka priča u zbirci Das Gefängnis der Freiheit (1992.), kod nas je nadopunjena ilustracijama Dominika Vukovića , pa se na prvu doima poput romana. Riječ je o divnoj knjizi, koja nije bez razloga 2019. ušla u konkurenciju na natječaju za najljepše oblikovane hrvatske knjige u toj godini.  O knjizi  Dugog putovanja cilj  raspravljali smo u prosincu na čitateljskoj radionici Kabinet čuda . Iako je Ende najpoznatiji kao pisac za djecu - ovo je neka vrsta bajke za odrasle. Priča je to o bogatom dječaku koji se zbog nedostatka brige i normalnih odnosa s drugim ljudima pretvara u sebičnu, razmaženu osobu, toliko opsjednutu svojim težnjama da mu nijedna žrtva nije važna. Dijelovi priče su fantastični, teško objašnjivi, glavni lik nije baš simpa...

Talijanski pisac Antonio Scurati , autor romana  Najbolje doba našeg života  i dva romana o Mussoliniju :  M. Dijete svojega vremena i M. Dijete providnosti , napisao je kratku knjižicu o odnosu Mussolinijeva fašizma i današnjih populizama.  Knjiga Fašizam i populizam objavljena je ove godine u Frakturi u prijevodu Ane Badurine , koja je na hrvatski prevela sve njegove knjige. Scurati u ovoj knjizi opisuje kako je kao dvadesetogodišnjak na jednom tulumu krajičkom oka na televiziji vidio kako se ruši Berlinski zid - bilo mu je tada važnije tulumariti nego obraćati pozornost na politiku, i to mu se danas s odmakom čini logičnim jer je rođen 1969. pa je pripadao prvoj poslijeratnoj generaciji koja je živjela u uvjerenju da je demokracija pobijedila, da nema više ratova i neprijatelja, da je blagostanje u Europi više-manje sveprisutno - i da više nema potrebe boriti se niti obraćati pozornost na politiku. I bilo je tako lagodno - uljuljkati se u tu laž.  Danas, 35...