Tekstovnica

Za vrijeme studija oduševljavala me knjiga Uskrsnuće riječi ruskog teoretičara Viktora Šklovskog . Danas kad su akademski tekstovi uglavnom suhi, uniformni i citiraju do besvijesti, teško je zamisliti da bi netko teorijsku knjigu započeo kao Šklovski - ovakvom prvom rečenicom: Nikada ne znaš kako da počneš knjigu. Možda sam već tada slutila da će mi pisanje kritika služiti razmišljanju i postavljanju pitanja, umjesto da u tekstovima nudim neke gotove odgovore? Viktor Šklovski (1893. - 1984.) je bio jedna nevjerojatna pojava - svestran, pomalo ekscentričan, pripadnik ruskih formalista. Ta je škola - sa svojim fokusom na formu, na jezik, dakle na pitanje kako je nešto napisano - jako utjecala na moj cjelokupni doživljaj književnosti. Uvijek me više zanima kako je knjiga napisana nego o čemu govori. Važan mi je i termin očuđenja koji je skovao upravo Šklovski - naime, književnost nam često omogućuje da nešto obično, sto puta viđeno, doživimo s neke druge strane, i da zbog toga o norma...

Statistike nam kazuju da je u Hrvatskoj u osnovnim školama maltretirano čak 30% učenika, a u srednjima "samo" 13%. Takvi su podaci dovoljni da se zabrinemo i pokušamo bolje razumjeti vršnjačko nasilje - ne bismo li ga lakše spriječili. Pa iako književnost možda ne rješava direktno ovakve probleme, svakako nam može pomoći da o njima suvislije razmišljamo. Zato jako preporučujem roman "Heaven" japanske spisateljice Mieko Kawakami (prev.  Vojo Šindolić , Vuković & Runjić 2023.) o kojem se raspravljalo na čitateljskoj radionici Kabinet čuda u travnju 2025.  "Heaven" je roman o odrastanju dvoje četrnaestogodišnjaka koje maltretiraju učenici iz razreda. Osim teme nasilja, roman govori i o prijateljstvu, osjećaju pripadanja koje je u pubertetu toliko važno, o odnosu s roditeljima i o onome što nas čini jedinstvenima.  U preporuci spominjem i knjigu Nataše Govedić "Pohvala odriješenim rukama: odvažna čitanja i kritičke pedagogije" ( Naklada Ljevak ...

Možete li zamisliti svijet bez pisane riječi? Bez književnosti? Možete li zamisliti da slova ipak postoje, ali vi ste nepismeni pa pored svega napisanoga samo prolazite, ne razumijevajući te čudesne male mrave kao neki čudan i važan kod koji nam već tisućljećima služi sporazumijevanju i mijenja cjelokupni način bivanja i mišljenja? S tim pitanjima počinje čudesna, intrigantna knjiga puna nevjerojatnih podataka i zanimljivosti Pisani svijet: kako pripovijesti oblikuju ljude, povijest i civilizaciju  Martina Puchnera koju na hrvatskom čitamo zahvaljujući sjajnom prijevodu Snježane Husić  i u izdanju Naklade Ljevak.  Jako je lijepo uređena, divan je prijelom i ima vrlo pregledan indeks. Martin Puchner predaje englesku i komparativnu književnost na Harvardu i autor je antologije svjetske književnosti u šest svezaka Norton Anthology of World Literature. Ova knjiga nije akademski suhoparna nego je pisana vrlo popularno i zanimljivo, jedna od onih koje te svakom stranicom vuku d...

U medijima često čujemo termine poput "migrantska kriza", gledamo brodove pretrpane očajnim ljudima na Mediteranu - i znamo da su njihove priče strašne, ali ne možemo ih zapravo osjetiti , sve je to previše apstraktno da bismo s migrantima mogli zaista i suosjećati. Zato čitamo - da bi nam književnost približila različite pojedince i njihove individualne sudbine.  Dobra književnost fikcionalne likove pretvara u naše bliske poznanike o kojima možemo razmišljati, s kojima možemo suosjećati. Jako preporučujem roman Nepravilni glagoli njemačke spisateljice Jenny Erpenbeck koji je u prijevodu Andyja Jelčića objavljen u Nakladi Ljevak . O njemu smo u ožujku raspravljali na čitateljskoj radionici Kabinet čuda koja se odvija u Knjižari Fraktura , a financira je Grad Zagreb . U Nepravilnim glagolima umirovljeni sveučilišni profesor klasične filologije odlučuje intervjuirati grupu migranata u centru Berlina - ne bi li saznao više o njima - otkuda su tu došli i zašto, koje su njihov...

Prije nekoliko godina razmišljala sam o knjigama iz djetinjstva, starim knjigama koje su nas oblikovale, a koje smo danas zaboravili jer se više ne mogu nabaviti - ili ih jednostavno više nitko ne traži. Za Moderna vremena sam napisala tekst o dobrim dječjim knjigama kojima bismo se trebali vratiti . U tom traganju za starim naslovima naišla sam na čudesnu zbirku priča za djecu  Antuna Šoljana "Ovo i druga mora" koja je 1975. objavljena u Školskoj knjizi. Mislila sam da ću je samo prelistati da vidim je li to nešto za preporučiti - a na kraju sam je zatravljeno čitala, zgotovila je u dahu. Te čudesne priče o čežnji za nepoznatim morskim prostranstvima i neotkrivenom kopnu, o karizmatičnim mornarima, sudbinama starih brodova i mističnim geografskim kartama podsjetile su me na što mislimo kad kažemo da je književnost novi pogled na jezik.  Kako kaže pisac Jan Parandovski u knjizi Alhemija reči (1956):  Osvježavanje reči svakodnevne upotrebe – to je svakako jedan od najve...

Što se više bavim dječjom književnošću i što više pratim nove dječje autore i autorice, sve mi je više jasno da je dobra dječja književnost privlačna i odraslima - a ona koja je plitka i bezvezna, ona zapravo nije ni za odrasle ni za djecu. Veliki pisci za djecu, poput Mauricea Sendaka, govorili su o tome da ne pišu ciljano za djecu - nego da nešto napišu, a onda netko drugi naknadno zaključi da je to za djecu. Opetovano je naglašavao da djecu ne treba podcjenjivati simplificiranim sadržajima jer da mali ljudi ionako sve razumiju i da ih ne treba štititi od stvarnosti. Danas je došlo drugo vrijeme, kad je većina djece izložena sadržajima koji su označeni baš kao dječji. Čini mi se da za to postoje barem dva razloga.  Prvo, skloni smo djecu previše štititi od svega što je strašno kako se ne bi emocionalno uznemirili ( ranije sam pisala o tome zašto je strah dobar za djecu ) i ne želimo im dati ništa nerazumljivo (računajući vjerojatno s time da će se djeca bolje osjećati ako se osje...

Dok sam pisala doktorat, sin mi je bio mali, živjeli smo u malom stanu i nisam imala vlastitu sobu u kojoj bih mogla zatvoriti vrata, koncentrirati se i raditi. Zato sam vječno zahvalna ljudima koji su mi tada omogućili prostor za rad. Tako je i mnogim ženama koje poznajem - bježe u knjižnice, čitaonice, pišu po kafićima ili klupama u parku... Jer da bi nastao neki znanstveni rad ili neko književno djelo - potreban nam je mir, tišina, neometanost, uron u svijet duha koji je toliko različit od onih svakodnevnih, bučnih, rascjepkanih načina bivanja koje svi uglavnom živimo.  Zato nije čudno da sam nekoliko puta u raznim fazama života čitala esej Virginije Woolf Vlastita soba (objavljen 2003. u  Centru za ženske studije  u prijevodu  Ive Grgić ).   O tom tekstu smo u siječnju razgovarali na čitateljskoj radionici  Kabinet čuda   koja se odvija u  Knjižari Fraktura  a financira je  Grad Zagreb. Vlastita soba  je prvi put objavljena...