Tekstovnica

Pri davnom čitanju Divnog novog svijeta Aldousa Huxleyja (tad je još bio Vrli !), nisam bila oduševljena. Činio mi se neuvjerljivim, više mi se sviđala 1984. Georgea Orwella . Međutim, nedavno sam se vratila ovom Huxleyjevom romanu iz 1932. i njegova me relevantnost zatekla. Za razliku od Orwellove distopije sa stanjem trajnog rata, straha i destrukcije, stanovnici Huxleyjeva romana su površni potrošači, toliko zabavljeni ispraznim sadržajima da se nikad ne bave sobom. U romanu 1984. jezik se sužava kako bi bilo teže suvislo misliti, što znači da je razmišljanje još uvijek realna i opasna mogućnost. U Divnom novom svijetu mogućnost individualnog mišljenja više ni ne postoji!  U današnjem ekstrovertiranom, nabrijanom društvu lažnih spektakala, degradiranih vrijednosti i surovog materijalizma, u kojem prostore mira i tišine treba tražiti svijećom, u kojem često spominjemo sreću ali malo kad je osjetimo, u kojem se individualizam svodi na glasno i sebično japajakanje bez moralne odg...

Uvijek malo zazirem od knjiga koje su nagrađivani hitovi i koje svi čitaju. Ali roman prvijenac mladog norveškog autora Olivera Lovrenskog  "Kad smo bili mlađi" ( OceanMore , 2024., prev. Mišo Grundler ) zaista je književna senzacija, tekst koji se čita u dahu, što zbog aktualne i suvremene teme, što zbog modernog, neobično dinamičnog, razgovornog stila kojim je napisan.  O Lovrenskom smo u studenom raspravljali na čitateljskoj radionici   Kabinet čuda   koja se odvija u   knjižari Fraktura , a financira je   Grad Zagreb . Roman govori o grupi tinejdžera koji odrastaju u Oslu, to su "burazi": Somalac, Indijac i dva Norvežana od kojih je jedan hrvatskih korijena, svi dolaze iz siromašnih uvjeta i disfunkcionalnih obitelji, a s vremenom se počinju drogirati, pa dilati, pa se nižu razne tragedije....  Ova je knjiga idealna za srednjoškolsku lektiru - učenicima će tema biti bliska (nekad smo u srednjoj školi gutali Mi djeca s kolodvora Zoo ), a svidjet će ...

Nađete li se u knjižnici i knjižari - i ne znate što biste čitali - slobodno možete posegnuti za Disputovom bibliotekom Na tragu klasika . Puno sam razmišljala i čitala o klasicima - zašto su mi toliko privlačni i zašto im se imam potrebu vraćati? George Steiner kaže da su klasici "knjige koje čitaju nas" a Italo Calvino da su to knjige čije se značenje nikad ne iscrpljuje do kraja, pa ih možemo vidjeti u novom svjetlu svaki put kad ih čitamo, a sviđa mi se i duhovita definicija Umberta Eca koja kaže da su klasici knjige koje svi mrze jer su ih morali čitati u školi! Pa iako su sve te definicije točne, trebali bismo pitati švedske srednjoškolce što misle o naslovu koji ovdje kanim preporučiti - nadam se da ga ipak baš ne mrze, jer u njemu svakako mogu pronaći puno intrigantnih tema.  Doktor Glas  Hjalmara Söderberga   (prev. Željka Černok , Disput , 2013.) prvi put je objavljen 1905. godine. Lijepo je napisan i vrlo je aktualan - glavni lik, liječnik Tyko Gabriel Glas, ...

Najviše volim knjige i pisce koji o poznatim temama uspiju progovoriti na posve neobičan i uzbudljiv način, jer tim neočekivanim jezikom i načinom osvjetljavaju i pomiču nešto u meni čega do tada nisam bila svjesna. Takav je roman irske spisateljice Eimear McBride Manji smo boemi (prev. Anda Bukvić Pažin , Fraktura ) o kojem smo u rujnu raspravljali na čitateljskoj radionici Kabinet čuda koja se odvija u knjižari Fraktura, a financira je Grad Zagreb. Radnja romana Manji smo boemi prilično je jednostavna - mlada djevojka dolazi iz malog irskog mjesta u veliki i uzbudljivi London studirati glumu, tu želi odrasti, osloboditi se patrijarhalnog odgoja, i započinje turbulentni ljubavni odnos sa starijim glumcem. Toliko koliko je radnja jednostavna, toliko je stil neobičan, privlačan, inovativan - takav da roman od prve stranice ne možete ispustiti iz ruke. Istina, treba neko vrijeme da se na njega naviknete - kao da noću čitate s malom lampicom koja vam ne osvjetljava čitav tekst nego samo...

Francuski pisac i nobelovac  J. M. G. Le Clézio , rođen početkom 1940., u autobiografskoj priči Dijete i rat (prev. Sanja Lovrenčić , Mala zvona ) piše da je odrastanje u ratu nešto najgore što se djetetu može dogoditi. Kad je bio mali djeci se nije puno toga objašnjavalo. Ne samo da nije znao što je rat, nego nijednom nije ni čuo tu riječ. Osim toga, ratno stanje mu je bilo normalno jer drugu realnost nije poznavao. Pa ipak je osjećao da nije baš sve kako treba: "Nije se moglo van. Nije se moglo gledati kroz prozor. Postojala je neka prijetnja, neka zabrana, nevidljiva i prisutna i prisutna, trebalo je ostati iza zidova, u zaklonu." I najranije sjećanje ovog pisca dosta je traumatično: u bakino je dvorište pala bomba dok se kupao. Kako se djeca mogu oporaviti od života s takvim razaranjima, pita se Le Clézio i navodi da mu se čini da ga rat nije očeličio – ali ga je učinio nasilnim: Vjerojatno je to sudbina sve djece rođene usred nekog rata. Ne zato što gledaju prizore nekog...

Epistolarni roman Ulica Charing Cross 84 američke spisateljice Helene Hanff  čitala sam nekoliko puta na engleskom, nedavno opet na hrvatskom i svaki put me osvoji svojim šarmom. Ova knjiga s puno duha i humora govori o odnosu starog londonskog antikvara i jedne ekscentrične njujorške scenaristice. Prvo izdanje objavljeno je 1970., a kod je objavljena tek 2022. u Petrinim knjigama u prijevodu Ire Martinović .  Scenaristica Helene Hanff i knjižar Frank Doel počinju se dopisivati krajem 40-ih. Njezina pisma stižu iz New Yorka u London - u antikvarijat koji se nalazi na Charing Cross Roadu. U početku se tu radi samo o knjigama - glavna junakinja od Franka Doela naručuje rijetke, lijepe i stare knjige, a s vremenom se među njima razvija vrlo dinamičan prijateljski odnos. Ovo je kratka knjižica napisana prema istinitim događajima, sadrži mnoštvo zanimljivih i pamtljivih detalja, idealna je za sve ljude koji vole čitati i koji često zalaze u knjižnice i knjižare.  Zato smo o ...

Za vrijeme studija oduševljavala me knjiga Uskrsnuće riječi ruskog teoretičara Viktora Šklovskog . Danas kad su akademski tekstovi uglavnom suhi, uniformni i citiraju do besvijesti, teško je zamisliti da bi netko teorijsku knjigu započeo kao Šklovski - ovakvom prvom rečenicom: Nikada ne znaš kako da počneš knjigu. Možda sam već tada slutila da će mi pisanje kritika služiti razmišljanju i postavljanju pitanja, umjesto da u tekstovima nudim neke gotove odgovore? Viktor Šklovski (1893. - 1984.) je bio jedna nevjerojatna pojava - svestran, pomalo ekscentričan, pripadnik ruskih formalista. Ta je škola - sa svojim fokusom na formu, na jezik, dakle na pitanje kako je nešto napisano - jako utjecala na moj cjelokupni doživljaj književnosti. Uvijek me više zanima kako je knjiga napisana nego o čemu govori. Važan mi je i termin očuđenja koji je skovao upravo Šklovski - naime, književnost nam često omogućuje da nešto obično, sto puta viđeno, doživimo s neke druge strane, i da zbog toga o norma...