Olga Tokarczuk: Bjeguni

Na prvom ovogodišnjem susretu Kabineta čuda u Knjižari Fraktura razgovarale smo o knjizi Bjeguni poljske nobelovke Olge Tokarczuk (prev. Mladen Martić, Fraktura, 2020).

U govoru povodom primanja Nobelove nagrade za književnost, Olga Tokarczuk je ustvrdila da nam danas nedostaju novi načini pripovijedanja o svijetu. Živimo brzo i počeli smo svijet doživljavati preko aplikacija, pa nam postaje nerealan i dvodimenzionalan - a književnost je jedno od malo područja koja nas pokušavaju zadržati uz konkretnost svijeta. Osim toga, njezinim riječima - priča uvijek kruži oko smisla.

I zaista, umjetnost nam oduvijek pomaže da nađemo smisao, ili barem da počnemo za njime ozbiljnije tragati. Ali i više je od toga - zna to Olga Tokarczuk - umjetnost opisuje i istovremeno očuđuje, tj., nemoguće čini mogućim, šireći nam svjetonazor i pomažući nam da budemo spremniji na promjenu mišljenja - pa i na druge vrste promjena.

Ovu spisateljicu treba čitati jer je mudra i tankoćutna - uzmite njezine romane Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju (prev. Mladen Martić, Naklada Ljevak / Fraktura), Pravijek i druga vremena (prev. Pero Mioč, NZMH), Knjige Jakubove (prev. Mladen Martić, Fraktura), a svakako zavirite i u njezinu slikovnicu Izgubljena duša s ilustracijama Joanne Concejo (prev. Milica Markić, Beograd, Službeni glasnik) o kojoj sam pisala ovdje https://mvinfo.hr/clanak/citajte-djeci-slikovnice-i-knjige-s-dusom

I ja se slažem s time da nam nedostaje novih, drugačijih narativa o svijetu (a žene su, čini mi se, tim inovacijama uvelike pridonijele - već od Virginije Woolf, pa preko Svetlane Aleksijevič i Eimear McBride i mnogih, mnogih drugih). U ove inovativne spisateljice svakako spada i Olga Tokarczuk. Zaključila je da su realistični narativi posve neprikladni ubrzanom i isprekidanom vremenu u kojem živimo, pa je Bjegune osmislila kao rasuti teret. To je niz međusobno nepovezanih pričica - labavo povezana mješavina fikcije, dnevnika, eseja, snova, putopisa, te minijaturnih a vrlo ozbiljnih kapsula filozofije - koji uz tu žanrovsku raznorodnost vrlo spretno i eruditno spaja znanost, umjetnost i filozofiju.

Sama je autorica ovu knjigu nazvala "konstelacijski roman" - i objašnjava da je, kad čovjek sa zemlje gleda zvijezde, svjestan da u svemiru vlada kaos, ali naš mozak u tom kaosu pronalazi neki red i slaže različite zvijezde u sazviježđa. Jer koliko god je svijet rascjepkan i fragmentaran - čovjek uvijek ima potrebu za redom.

Olgfa Tokarczuk, © Jacek Kołodziejski

Kratki tekstovi u Bjegunima govore o raznorodnim temama, ali njihova je osnovna tema nestalnost, protjecanje, rascjepkanost. Sve se u ovoj knjizi opire cjelini - formom i sadržajem. Neke priče govore o suvremenom putovanju koje je - smatra autorica - postalo skokovito, jer više ne putujemo linearno, polako s jednog mjesta na drugo, nego u jednoj zemlji uđemo u avion i samo "preskočimo" do neke udaljene destinacije, relativno brzo i lako. Ali i inače u svijetu nema reda ni stalnosti - pa tako ova knjiga na fragmentaran način zahvaća fragmentarnost naše egzistencije:

Život? Tako nešto ne postoji; vidim linije, plohe i tijela, i njihove mijene u vremenu. Vrijeme se pak otkriva kao običan alat za mjerenje sitnih promjena, školsko ravnalo s pojednostavljenom skalom – to su jedva tri točke: bilo je, jest i bit će.

Putovanje se u ovoj knjizi može shvatiti doslovno, kao bilo koje prostorno putovanje, ali Olga Tokarczuk provodi nas i kroz vrijeme - a u prošlosti je odlučila osvijetliti i razne čudne, zaturene, pa ponekad i odvratne stvari - opisuje primjerice vrijeme kad su bili popularni tzv. "kabineti čuda", (njem. Wunderkammeri), u kojima su kolekcionari sakupljali rijetka čudesa: tu se mogu naći salamander s dva repa u ovalnoj staklenci, dupinov bubreg u formalinu, jabuke neobičnih oblika iz 1848., uspavane u špiritu, jer:

netko je očito odlučio da ti ekscesi prirode zaslužuju besmrtnost i da će opstati samo to što je drugačije.

Dakle u Wunderkammerima opstaje samo ono što je drugačije... Nije li to zanimljivo - kad pomislimo da je cjelokupna svjetska književnost napučena drugačijima, autsajderima koji su se otisnuli na neko golemo putovanje poput Odiseja ili Don Kihota, ili su pak proživjeli neku unutarnju patnju koja ih je promijenila poput Werthera ili Ane Karenjine, ili se njihovo putovanje pak sastojalo od nestašluka ili izazivanja sudbine - poput Pipi Duge Čarape...

Osim putovanja, druga velika tema ove knjige je ljudsko tijelo - njegova fragilnost, slabost, nestalnost, prolaznost - i vječita ljudska potraga za načinima kako se ono može sačuvati. Olga Tokarczuk kao da nam želi poručiti - izvanjski svijet tako dobro poznajemo, a svoju fizičku unutrašnjost - tako slabo. Jedna od brojnih zanimljivosti u ovoj knjizi je činjenica da su se iste godine, 1542., pojavile slike unutarnjeg i vanjskog svijeta - Kopernikov De revolutionibus orbium coelestium i Vezalov De humani corporis fabrica. Ovakve će vas cvebe u Bjegunima nagnati da guglate, tražite detalje i imena koji se u ovom tekstu pojavljuju (od sekte bjeguna do nizozemskog patologa Philipa Verheyena).

Nekima je u početku bilo teško čitati Bjegune zbog njihove fragmentarnosti. To je zaista tekst na koji se treba naviknuti, treba ga pustiti da ide svojim tokom (koji teče, i teče, i teče....), i ubrzo se srodite s njim - a da možda tu granicu ni ne primijetite. Ne treba ga čitati po redu - jer samo se neki od fragmenata nastavljaju jedni na druge. Upravo zbog njegove fluidnosti, svatko ga može čitati i doživjeti na neki svoj način. Knjiga je nastanjena čudesnim ljudima i događajima, i svatko će zapamtiti nešto drugo - mene je dirnula žena koja želi napisati knjigu o svim okrutnostima prema životinjama, druga koja leti na drugi kraj svijeta ne bi li bivšem ljubavniku pomogla da umre, ali i vlak kojim putuju svi oni koji se boje aviona...

Jako mi se svidjela jedna rečenica koja se ponavlja: Najsnažniji mišić ljudskog tijela je jezik.

Razgovarale smo i o tome da je književni stil Olge Tokarczuk toliko autentičan i originalan da ju je teško uspoređivati s drugim piscima. Ali nije li uvijek tako kad se radi o pravoj umjetnosti? Šablonu je lako opisati, ali kad je nešto originalno i kad nam je novo - onda tragamo za riječima kojima bismo to opisali. Naime, ono s čime smo se suočili želimo si opisati i učiniti mrvicu jasnijim - ne bismo li nešto što je bilo fluidno i nestalno, nešto što je bilo divlje, što nam je izmicalo - konačno "priboli", prisvojili, pripitomili. Taj proces opisivanja stvari možemo promatrati i drugačije - recimo, Olga Tokarczuk u Bjegunima napisala da se opisano "troši"

Opisivanje je poput upotrebe – uništava; brišu se boje, uglovi se savijaju, na kraju opisano počinje blijedjeti, nestajati. (66)

Točno je da je Olga Tokarczuk jako originalna, ali mene po svojoj tendenciji da neživim predmetima daje žive osobine malo podsjeća na Dućane cimetne boje Brune Schulza (prev. Dalibor Blažina, Litteris, 2005.) To je divna knjiga koju jako preporučam za čitanje.

U kaotičnosti svijeta Olga Tokarczuk uspijeva iz fragmenata prizvati univerzalnost, progovoriti o čovjekovoj smrtnosti, težnji znanju, pisanju i umjetnosti. Njezini su tekstovi lijepo napisani i nekako utješni - utišavaju buku, žamor svijeta, čine nas fokusiranijima, zadovoljnijima. Povezuje nas istovremeno sa sobom i s drugima, pa i šire, sa svijetom. Postajemo budniji, svjesniji svojih predaka i njihovih nastojanja, ali pomišljamo i na one koji će doći poslije nas. Znamo da smo smrtni, ali ono što ostavljamo za sobom jednom će nekome biti značajno - onome ili onoj koja zna razmišljati, ali i gledati - jer, kako je Olga Tokarczuk nekoliko puta napisala u Bjegunima: vidjeti znači znati.

Prije par godina pisala sam kritički tekst o Olgi Tokarczuk za Moderna vremena:

https://mvinfo.hr/clanak/kabinet-cuda-olge-tokarczuk

Snimila sam i video-preporuku: