Čitateljska radionica Kabinet čuda ide dalje! Novu sezonu počeli smo krajem siječnja, raspravom o knjizi Rat nema žensko lice nobelovke Svetlane Aleksijevič. Susreti su planirani u knjižari Fraktura, ali još uvijek se nalazimo preko zooma. Bilo nas je dosta, atmosfera je bila odlična, i zaista se veselim budućim ovogodišnjim susretima.
Za knjigu Rat nema žensko lice (prev. Kristijan Poklečki, Edicije Božičević, 2019.) Svetlana Aleksijevič intervjuirala je razne žene koje su sudjelovale u Drugom svj. ratu. i od njihovih iskaza sastavila neku vrstu emocionalnog kolaža. Razgovore je snimala od 1978. do 2004., dakle gotovo četrdeset godina nakon rata. Tu govore vojnikinje, medicinske sestre, telegrafistice, partizanke, vojne kirurginje, avijatičarke, protutenkovske inženjerke i druge, a njihove su priče fascinantne.
Svima nam se više-manje svidjela knjiga, nekima je bila teška za čitanje zbog stila na koji nisu navikli, nekima je sadržajno bila preteška, neki su toliko uživali u čitanju da su čak rekli da je to knjiga koja bi trebala biti na popisu "najvažnije knjige koje morate pročitati za vrijeme života". Govorili smo tome kako su ove žene preživjele pre-strašne ratne uvjete nakon kojih su se vraćale u tzv. normalu i na nju se jako teško navikavale, a drugi ih nisu baš ni jako dobro prihvatili nakon povratka (jer tko zna što su na frontu radile??).
Složili smo se da bi ova knjiga trebala biti u lektiri, da ima puno upečatljivih scena koje možemo dugo pamtiti - netko je rekao da tekst teče nekako prirodno, da se ne može ispustiti iz ruke, a lijepo je rečeno i da su neke priče "kao pjesme u prozi".
Govorili smo o autoričinoj namjeri da zadrži emocije i ispriča tzv. "obične" priče malih ljudi koje situacija ponekad čini velikima, priče koje su obično skrivene u univerzalnoj, "muškoj" povijesti, da pokuša očovječiti ratno iskustvo, približiti ga budućim generacijama. Ona istovremeno pokušava odgovoriti na pitanje koje je postavio Dostojevski: "kako sačuvati čovjeka u sebi u ekstremnim uvjetima?". Sve to daje jako puno materijala za razmišljanje za vrijeme čitanja.
Spominjali smo da je "muški" rat više o činjenicama i brojkama, dok je ženska perspektiva možda emotivnija. Mislim da to nije posve crno-bijelo, treba paziti da ne upadnemo u stereotip po kojem su žene emotivne a muškarci racionalni, to nam je dosta civilizacijski naštetilo i sad se tek čupamo van - uostalom i iz ovih se kazivanja vidi da žene u ratu ogrubljuju, pa nema razloga da muškarci ne bi mogli ovako emotivno govoriti o svom sudjelovanju u ratu - no složili smo se da je veliko pitanje je li ta generacija muškaraca bila uopće sposobna progovoriti o intimnim stvarima ili su bili previše zakočeni patrijarhalnim odgojem u kojem su morali biti "pravi muškarci".
 |
| Svetlana Aleksijevič, izvor |
Spominjali smo i druge naslove Svetlane Aleksijevič i pitali se koja je to književna vrsta. Njezin je tekst zapravo hibrid, sastoji se od brojnih kazivanja zbog kojih ima dokumentaristički stil, ali čudesno natopljen emocijama. Radi se o novom žanru pisanja / pripovijedanja, čak bi se moglo reći - o promjeni paradigme. Svi smo odrasli s određenim očekivanjima o tome što bi trebalo biti književno djelo, što bi trebao biti roman, i upravo je fantastično kad se pojavi netko tko je veći od kanona, širi od uobičajenih uzusa, tko se ne drži kalupa nego se prelijeva na sve strane. Općenito se može reći da se kanon počeo prelijevati kad su žene počele pisati u značajnijim brojevima. One su naprosto donijele neke druge perspektive, osvježile su vječne narative i načine pisanja, a osobito to vrijedi za spisateljice koje ne dolaze iz anglosaksonskih zemalja. Takva je jedna inovatorica i moja ljubljena Olga Tokarczuk, i tko je nije čitao, jako je preporučam. O njoj sam lani pisala za Moderna vremena.
Uglavnom, čitajte Svetlanu Aleksijevič, fascinantna je i njezina knjiga Černobilska molitva (kronika budućnosti) koju su na hrvatski preveli Dariya Pavlešen i Domagoj Kliček. Svatko može sam procijeniti je li zaslužila Nobela, ali po meni je pun pogodak nagrađivati različitost, osobito kad je ovoliko kvalitetna, kad u sebi nosi toliko ljudskosti da nas dotiče tako da smo nakon čitanja promijenjeni tekstom. Miljenko Jergović je negdje napisao da je "Nobel pomalo nagrađen Svetlanom Aleksijevič", ne bih se mogla više složiti!
Pisala sam kritiku knjige Rat nema žensko lice za Moderna vremena dok još hrvatsko izdanje nije izašlo: https://mvinfo.hr/clanak/preporuka-za-prijevod-svetlana-aleksievic-rat-nema-zensko-lice
Kabinet čuda sam ja osmislila, a odvija se u suradnji udruge Blaberon i knjižare Fraktura - još uvijek preko zooma.
Financira ga Grad Zagreb.
---- Marija ----
Primjedbe
Objavi komentar