Tekstovnica

Na zadnjem susretu Kabineta čuda razgovarali smo o dnevniku Victora Klemperera, Želim svjedočiti do kraja ( Disput , prev. Damjan Lalović ). Dnevnik nam se svidio, neke je čak jako uvukao u čitanje, kao da je napeti triler... Nekolicina je rekla da im je za ovo anksiozno vrijeme knjiga bila malo preteška pa je nisu mogli čitati. Dosta smo razgovarali o formi ove knjige - to je dnevnik, mnogi nisu navikli na dnevničku formu, ali bilo im je to i osvježenje, jedan novi, osobni pogled na događaje vezane za nacističku vlast u Njemačkoj u Drugom svjetskom ratu, dakle događaje koje dobro poznajemo iz drugih romana i iz historiografije.... No ovdje se radi o jednom subjektivnom pogledu na događaje, o čovjeku koji bez ikakve patetike i često u kratkim crtama opisuje svoj život u nacističkoj Njemačkoj. Victor Klemperer (1881-1960) dnevnik je počeo pisati već sa 17 godina, a ovaj izbor obuhvaća razdoblje od 1933. do 1945. godine. Na početku nacističke vladavine Klemperer je bio profesor filolog...

Nataša Govedić je teoretičarka, beskompromisna kazališna, književna i kulturna kritičarka, autorica zanimljivog poetskog romana Kako zavoljeti morskog psa . Osobno je poznajem i kao osobu koja svemu pristupa vrlo ozbiljno, za svaki se razgovor ili tekst pomno priprema i odlična je, strastvena sugovornica o temama koje je zanimaju.   Nedavno je u Frakturi objavljena njezina prva zbirka poezije pod intrigantnim naslovom Zlice i vilice , a popraćena je grafikama Hane Lukas Midžić , s kojom je autorica i ranije kreativno surađivala - njezine se grafike nalaze i u romanu Kako zavoljeti morskog psa ( Sandorf, 2019.) Ilustracija na naslovnici: Saša Šekoranja  Nedavno je na predstavljanju svoje zbirke Nataša Govedić rekla dvije stvari koje su mi dale misliti. Istaknula je da je za nju poezija „radni prostor svih koji vole poeziju“ . Time kao da je poeziju izvadila iz njezine uobičajene definicije - prestala je biti mjesto pauze i tišine i postala nešto što omogućuje intenzivn...

Početak romana Tihi kaos talijanskog romanopisca, esejista i novinara Sandra Veronesija  (Naklada Ljevak, 2021., prev. Tatjana Peruško ) zaista je pomalo kaotičan, gotovo filmski: dva brata spašavaju dvije žene od utapanja, čitatelji ulaze u glavu glavnog protagonista Pietra Paladinija i prate njegovu osobnu dramu za vrijeme spašavanja. Ta konfuzija na početku zapravo je savršeni uvod u priču – pokazuje nam psihu jednog inteligentnog, možda pomalo nesmotrenog i svakako hrabrog lika koji se pita je li spašavajući posve nepoznatu ženu postupio ispravno  – ili glupo. Nakon što Pietro spasi ženu i vrati se kući, saznaje da se njegova supruga iznenada srušila mrtva. Ironijom sudbine – spasio je ženu ali ne onu do koje mu je bilo najviše stalo. Ostaje sam, udovac s jedanaestogodišnjom kćerkom. Prvi dan nakon suprugine smrti odvozi kći u školu i odlučuje je cijeli dan čekati ispred školske zgrade. Dani se nižu, a on se ne miče s toga mjesta – po cijele dane, sve dok joj traje nasta...

Živimo u kompliciranom vremenu u kojem nas loše vijesti samo prividno približavaju jedne drugima, a zapravo smo dosta usamljeni s vlastitom anksioznošću. Kad nam zbog vlastitih briga ideja solidarnosti ostaje daleka, možemo se okrenuti knjigama koje će nas podsjetiti da nismo sami. Franz Kafka , pisac iz čijih romana i dnevnika gusto kaplju egzistencijalna tjeskoba i beznađe, ipak nam je odškrinuo jedan prozorčić napisavši da je dobra knjiga poput sjekire za zamrznuto more u nama. I ja zaista vjerujem da je vrijeme anksioznosti puno pukotina koje omogućuju promjenu, mogu nam pomoći da se more u nama odmrzne i da pogledamo druge s više topline i suosjećanja.  Recimo slikovnica  Olivera Jeffersa   Evo nas, tu smo: bilješke za život na planetu Zemlji  (Profil, prev. Ozren Doležal , 2018.) približava nam kako izgleda Zemlja,  velika kugla koja lebdi svemirom , opisuje različite ljude koji žive na njoj i navodi zašto su slični, iako dolaze u bezbroj oblika, veličina ...

Na susretu  Kabineta čuda  krajem veljače razgovarali smo o romanu Ivana Vidaka Radio Siga (Sandorf, 2020.) Atmosfera na susretu je bila odlična, uporno se razgovorima o dobroj literaturi opiremo prirodnim i društvenim nepogodama! Većinom nam se roman svidio. Podijelili smo se na one koji za Ivana Vidaka ranije nisu ni čuli, i nekoliko čitateljica koje njegovu zbirku priča Ugljik na suncu (Sandorf, 2015.) preporučuju kao zanimljivu i pomalo pomaknutu.  Manjina se izjasnila da roman nisu mogli pročitati do kraja - uglavnom jer im je tema previše slična drugim već poznatim romanima (npr. Velika Bilježnica Agote Kristof ili Limeni bubanj Gunthera Grassa ) pa ih tekst naprosto nije vukao na daljnje čitanje.  No većini se Radio Siga svidjela kao odmak od velikog dijela domaće produkcije. Taj roman o lokalnom autsajderu - dobošaru Kalmanu Gubici u vojvođanskom mjestu Siga totalno je nepretenciozan, to je zanimljiva i pitka, suptilna priča, ispričana vrlo finim, filigra...