Živimo u kompliciranom vremenu u kojem nas loše vijesti samo prividno približavaju jedne drugima, a zapravo smo dosta usamljeni s vlastitom anksioznošću. Kad nam zbog vlastitih briga ideja solidarnosti ostaje daleka, možemo se okrenuti knjigama koje će nas podsjetiti da nismo sami. Franz Kafka, pisac iz čijih romana i dnevnika gusto kaplju egzistencijalna tjeskoba i beznađe, ipak nam je odškrinuo jedan prozorčić napisavši da je dobra knjiga poput sjekire za zamrznuto more u nama. I ja zaista vjerujem da je vrijeme anksioznosti puno pukotina koje omogućuju promjenu, mogu nam pomoći da se more u nama odmrzne i da pogledamo druge s više topline i suosjećanja.
Recimo slikovnica Olivera Jeffersa Evo nas, tu smo: bilješke za život na planetu Zemlji (Profil, prev. Ozren Doležal, 2018.) približava nam kako izgleda Zemlja, velika kugla koja lebdi svemirom, opisuje različite ljude koji žive na njoj i navodi zašto su slični, iako dolaze u bezbroj oblika, veličina i boja. Knjiga je to koja na prisan način zahvaća općenitosti i poručuje: svi su tu, svi pripadaju ljudskoj rasi, a kad su već tu, toliko blizu jedni drugima, moraju se brinuti – i za planet, i jedni za druge.
Različite stvari nas razdvajaju – razlikujemo se po spolu, rodu, imamo ponekad i oprečne povijesti i sjećanja, mnoštvene svjetonazore, htijenja i stremljenja. No priče nas povezuju – i uvijek nas mogu povezati. Filozof Richard Kearney piše da priče naš život čine ljudskim i zaključuje da neispripovijedani život nije vrijedan življenja (O pričama, prev. Martina Čičin-Šain, Naklada jesenski i Turk, 2009.).
Zato nije čudno da je Jeffers, opet u potrazi za našim sličnostima, napisao odu pričama i pripovijedanju. Dijete knjiga Olivera Jeffersa i Sama Winstona nedavno je objavljena u Školskoj knjizi u prijevodu Ozrena Doležala. Već na naslovnici ove neobične knjige čitatelj(ic)e dočekuje iznenađenje, pogledajte dobro: iz knjige izlazi tekst koji se vidi samo djelomično! No i iz tih isprekidanih rečenica bit će vam jasno – radi se o Dorothy, Alici i onom najpoznatijem djetetu na svijetu koje nikada ne odraste. Tu se već nazire osnovna ideja slikovnice Dijete knjiga: ona je kolaž satkan od najpoznatijih svjetskih priča.
Na početku čitanja pažnju su mi zarobili predlist i zalist. Tu su gustim, sitnim fontom nabrojana najveća djela dječje svjetske književnosti, i provela sam puno vremena proučavajući ih. Koje sam pročitala, koje zaboravila, koji su mi najdraži naslovi i što iz njih pamtim? Nikada nisam zaboravila riječ neobičudno iz Alice u zemlji čudesa i rado je koristim, tata mi je čitao Doktora Dolittlea na glas, a kad pomislim na Čarobnjaka iz Oza, shvaćam da se zapravo sjećam filma, crvenih cipelica na žutoj stazi, follow the yellow brick road… Primjećujem da nisam nikad pročitala Vjetar u vrbama a i Heidi mi je bila pomalo dosadna, ne sjećam se jesam li je ikada dovršila, ali zato sam obožavala Dvadeset tisuća milja pod morem i možda još uvijek negdje imam staru pohabanu bilježnicu u koju sam iz te knjige zapisivala beskrajne citate koje sam onda ponovo i ponovo iščitavala….
Poznati švicarski pisac Peter Bichsel u svojim je predavanjima O čitanju i pripovijedanju divno napisao da Priča u sebi nosi smirivanje svijeta (MD, 2002., prev. Štefica Martić). I zaista, kad ne bismo pričali priče, život bi bio niz odvojenih događaja koji nam možda i ne imali previše smisla. Kad događaje pretvorimo u narativ, možemo sagledati svoju prošlost i zamisliti budućnost, život prestaje biti uzak, a u dijalogu s velikim svjetskim piscima i spisateljicama otvaraju se nove i još neistražene mogućnosti.
Slikovnica Dijete knjiga iz stranice u stranicu nas podsjeća koliko je pripovijedanje važno za izgradnju naše osobnosti, ali i za kolektivni osjećaj pripadanja ljudskoj rasi. Na početku upoznajemo djevojčicu – ona je dijete-od-knjiga i dolazi iz svijeta priča, doslovce pluta na splavi po moru sastavljenom od slova i tako dolazi do jednog dječaka nakon što je preplovila more riječi.
Djevojčica uzima dječaka za ruku i vodi ga na put, želi se zajedno s njim uspinjati planinama mašte. To nije uvijek lako, ponekad se čini kao da će se slova osipati pod njihovim nogama pa će ostati bez oslonca, da možda neće uspjeti svoj život staviti na kup i razumjeti – kao što se nama posljednjih dana čini da živimo neki rasap razuma i smisla – no oni hrabro grabe dalje – baš kao što ćemo i mi. S planina slova kreću u tunel sastavljen od rečenica i riječi, dolaze do bajkovite šume čije su grane sastavljene od rečenica, a tu su i ljestve koje će ih prebaciti do oblaka prepunih pjesama na kojima se mogu odmoriti. Divno je to smirivanje pjesmama na oblacima – s time se mogu poistovjetiti.
Nakon slušanja loših vijesti, rastrzane svakodnevice, otvaram zbirku pjesama Asmietrija i pravi život Adama Zagajewskog (prev. Đurđica Čilić, V.B.Z., 2021.), tu me dočekuje jedna pjesma koju poželim čitati naglas:
Poema u cvatu
Svaka pjesma, čak i najkraća,
može se pretvoriti u poemu u cvatu,
čini se da bi čak mogla eksplodirati,
jer se posvuda kriju neizmjerne
rezerve čudesnosti i okrutnosti i strpljivo
čekaju naš pogled, koji ih može osloboditi
i rastvoriti, kao što se rastvara mašna puteva ljeti –
samo ne znamo što će prevagnuti i hoće li naša dosjetljivost
držati korak s tako bogatom stvarnošću;
upravo zato svaka pjesma mora govoriti
o cjelini svijeta; nažalost nismo
dovoljno pažljivi, naša usta su
stisnuta i cijede slike
kao Molièreov škrtac.
Zamišljam da u slikovnici Dijete knjiga dječak i djevojčica uživaju u svijetu koji smo izgradili od priča, u tom domu domišljatosti, kao ja u ovoj pjesmi Zagajewskog. Jedan od posljednjih dvolista u knjizi Dijete priča zorno a vrlo jednostavno pokazuje kako nam priče i umjetnost općenito osvjetljavaju život, kako pretvaraju pjesmu u poemu u cvatu.
Dodir s umjetnošću na prvi pogled realnost ostavlja istom, nepromijenjenom, ali zapravo ona ju suštinski mijenja, dodaje joj boje, okuse, mirise, stvarajući je iznova, opet ponovo, postavljajući nova pitanja, nudeći nove smislove i otvorenije načine gledanja… Pogledajte samo ove kuće u nizu. Kuća u boji – to je možda čovjek koji je puno čitao, kojem su priče osvijetlile svijet. A možda su sve te kuće zapravo u boji, samo to ne možemo vidjeti dok nismo senzibilizirani umjetnošću? Ili ta kućica u boji predstavlja autsajdere, introverte koji radije gledaju u knjigu ili sviraju nego da se druže s ljudima, a baš su oni zaslužni za velike inovacije i promjene, jer gledaju iste stvari iz drugog ugla? Ili ta kuća predstavlja jedan trenutak spoznaje, kad nam u mozgu nešto zasvijetli, kad shvatimo koliko smo povezani s drugima – pa kad druge kuće to shvate, možda će sve biti u boji?
I kakav bi uopće bio taj svijet da u jednom trenutku nismo počeli pričati priče jedni drugima, da ih potom nismo počeli zapisivati, da ih nismo mogli slušati u djetinjstvu, da nismo razvili senzibilitet za razne umjetnosti, da neki ljudi nisu slikali, svirali, neumorno se odmicali od konkretnosti i ponavljajuće strukture svakodnevice koja nas može ugušiti svojom rutinom, svojim sivilom, često i svojom agresijom.
Slikovnica Dijete knjiga sastavljena je od priča, baš kao i mi sami. Čitate li je s malo većom djecom, možete zajedno tragati za pričama kojima pripadaju odvojene riječi, prekinute rečenice koje je Jeffers ostavio da plutaju ovim stranicama. Dijete knjiga je priča koja ponire u druge priče, one se raslojavaju, multipliciraju, baš kao i naši životi, naši smislovi – svijet nije crno-bijel i gdje god zagrebemo ima još jedan smisao, još jedno pitanje.
Kao što nas slikovnica Ovo je pjesma koja liječi ribe Jeana Pierrea Simeona i Oliviera Talleca podsjeća da je svakodnevica puna metaforike, tako nam i Dijete knjiga poručuje – priče su svuda oko nas, samo ih treba primijetiti, osmišljavati, pričati dalje… i naš će se život iz obične pjesme prometnuti u poemu u cvatu.
--- Marija ----
Primjedbe
Objavi komentar