Na zadnjem susretu Kabineta čuda razgovarali smo o dnevniku Victora Klemperera, Želim svjedočiti do kraja (Disput, prev. Damjan Lalović).
Dnevnik nam se svidio, neke je čak jako uvukao u čitanje, kao da je napeti triler... Nekolicina je rekla da im je za ovo anksiozno vrijeme knjiga bila malo preteška pa je nisu mogli čitati. Dosta smo razgovarali o formi ove knjige - to je dnevnik, mnogi nisu navikli na dnevničku formu, ali bilo im je to i osvježenje, jedan novi, osobni pogled na događaje vezane za nacističku vlast u Njemačkoj u Drugom svjetskom ratu, dakle događaje koje dobro poznajemo iz drugih romana i iz historiografije.... No ovdje se radi o jednom subjektivnom pogledu na događaje, o čovjeku koji bez ikakve patetike i često u kratkim crtama opisuje svoj život u nacističkoj Njemačkoj.
Victor Klemperer (1881-1960) dnevnik je počeo pisati već sa 17 godina, a ovaj izbor obuhvaća razdoblje od 1933. do 1945. godine. Na početku nacističke vladavine Klemperer je bio profesor filologije na Višoj tehničkoj školi i kad su počele promjene u njegovom svakodnevnom životu zbog toga što je bio Židov, njegovo se dnevničko traganje za sobom u svijetu pretvorilo u osjećaj dužnosti da treba događaje zapisati da se ne bi zaboravili.
Iz teksta njegova dnevnika dobro se vidi kako je fašizam polako puštao svoje pipce. Prvo se kod građana gradio animozitet prema Židovima, a postepeno se za Židove uvodio niz ograničavajućih zakona – u početku navečer iza osam sati trebaju biti kući, pa su im zabranjeni radio i telefon, da bi im ubrzo uskratili pretplate na časopise, korištenje javnog prijevoza, kupovanje cigara i cvijeća, pa su za koji mjesec trebali predati sve pisaće mašine, nakon nekog vremena bicikle, pa kućne ljubimce, a od 1941. nosili su prišivenu zvijezdu.
Ovaj je dnevnik kombinacija privatnog i javnog - autor istovremeno bilježi društvene promjene i privatne sitnice, svoja razmišljanja o brojnim važnim temama. Iz svega toga dobro se vidi kakav je bio čovjek. Skeptični, autoironični karakter, pozorni promatrač, dobar analitičar, lingvist koji savršeno može analizirati nacističke medijske poruke, a bilo je u njemu i nešto kontradiktorno - kao i u svima nama. Bio je jako odlučan zapisivati događaje (iako je to stavljalo njegov život i život njegove supruge u opasnost), a istovremeno je u nekim stvarima bio nepraktičan, nespretan, hipohondar, i slab.
U Hrvatskoj je prevedena i u Disputu objavljena i Klempererova filološka knjiga LTI: Bilježnica filologa. Tu je iz dnevničkih zapisa izvukao dijelove koji se odnose na svakodnevnu jezičnu praksu i govorne propagandne instrumente nacističkog režima kojima je ideologizirano mišljenje i ponašanje.
S obzirom na to da je Klemperer kao Židov u nacističkoj Njemačkoj proživio razne strahote - pitali smo se zašto je ostao u Njemačkoj, kako to da nije otišao van iz zemlje, kao mnogi njegovi prijatelji, članovi obitelji i kolege? Je li bio toliko naivan da nije shvaćao ozbiljnost situacije u kojoj se našao? Zaključili smo da to nije razlog - ostao je jer je kao lingvist pripadao njemačkom jeziku i kulturi, a možda i zato što mu je, kako je vrijeme odmicalo, bilo sve teže otići. U ovom je dnevniku zanimljivo i pitanje identiteta - Klemperer je Nijemac, patriot koji voli svoje nijemstvo i zato se srami postupaka nacista, postupanje prema Židovima za njega je "sramota za Njemačku". Zato je imao još jedan motiv za ostati - želio je da ta zemlja jednom postane vrijedna življenja - i u tome je želio sudjelovati.
Dnevnik mu je bio silno važan, puno je zbog njega riskirao, spomenuli smo i Viktora Frankla koji u knjizi Čovjekovo traganje za smislom (prev. Suzana Keleković, Planetopija) piše da su logor lakše preživjeli oni koji su imali neki cilj za "poslije", za period u kojem će se vratiti normalnost. Dnevnik je Klempereru možda bio ta nada, to sidro koje ga je držalo i davalo mu dodatni optimizam.
Događaje u Klempererovom dnevniku povezivali smo sa sadašnjim ratom (neke je podsjetio na njihovo iskustvo Domovinskog rata), citirali smo dijelove dnevnika u kojima se on pita što je to napredak:
A svakog dana iznova i svakog dana sve jače pogađa me trivijalna antiteza: stvaraju se tako silne stvari, radio, zrakoplov, zvučni film, a ne mogu se iskorijeniti najbezumnija glupost, primitivnost i bestijalnost – sve izumljivanje svodi se na ubijanje i rat. 31. siječnja 1938.
Zastrašujuće je da ova pitanja možemo postaviti i danas, usred smo još jednog rata, a tehnološki napredak sve je veći i veći...
Zaključili smo da bi svi trebali pročitati Klempererov dnevnik, ta knjiga bi trebala biti u srednjoškolskoj lektiri, jer vrlo dobro pokazuje običnog čovjeka koji se nađe usred strašnih, neljudskih okolnosti. Pitali smo se mogu li nas ovakve knjige sve nagnati na mišljenje o drugima, mogu li nas opametiti... Netko je lijepo rekao: Nepoćudnost je konstantna, samo se mijenjaju kriteriji po kojima je netko nepoćudan.
Čitajte pametnog i senzibilnog Victora Klemperera, razmišljajte zajedno s njim o tome kako se društvo odnosi prema pojedincu, o tome koja je povezanost jezika i mišljenja, i u što se naša normalnost preko noći može pretvoriti. Treba ga čitati i zato jer je to tekst u kojem se dobro vidi da čovjek i u najgorim uvjetima može naći zrnca ljepote i ljudskosti.
Kad je dnevnik tek izašao, pisala sam kritiku koja se može pročitati ovdje: https://marijaottfranolic.blogspot.com/2019/02/fascinantni-dnevnicki-zapisi-victora.html
Osim toga, dnevnik Victora Klemperera objavljen je u meni dragoj i značajnoj biblioteci "Svagdan" u kojoj je izašao i moj izbor iz dnevnika Divne Zečević (o kojem je pisala Anda Bukvić Pažin ), zatim, u Svagdanu je izašao i divni dnevnik Benna Meyera Wehlacka o kojem sam pisala https://gkr.hr/Magazin/Prikazi/Hodanja-ceznje-berlinsko-zagrebacki-dnevnik-1970-1977.-knjiga-za-mirnu-plovidbu-kroz-poplavu-samohvale-povrsnosti-i-buke
Kabinet čuda sam ja osmislila, a odvija se u suradnji udruge Blaberon i knjižare Fraktura.
Financira ga Grad Zagreb.
--- Marija ---
Primjedbe
Objavi komentar