U knjizi Izvori totalitarizma Hannah Arendt (Disput, 2015., prev. Mirjana Paić Jurić) pita se kako shvatiti neshvatljivo. Što, primjerice, znači pojam ubojstva kad se suočimo s masovnom proizvodnjom leševa? Drugim riječima, kako iskazati ono što je izvan granica ljudskog jezika? Ili: kako pojmiti da je prije osamdesetak godina postojalo društvo u kojem je jedna skupina drugu osudila na život nevrijedan življenja? Kako je do toga došlo? Možda je upravo dnevnik idealna forma za prenošenje iskustva budućim generacijama i njihov početak razumijevanja – to svakodnevno bilježenje sitnica koje zajedno, poput mozaika, mogu dati širu sliku društva i atmosfere u kojima se to moglo dogoditi.
Victor Klemperer (1881-1960) dnevnik je počeo pisati već sa 17 godina. Na početku nacističke vladavine bio je profesor filologije na Višoj tehničkoj školi i dnevničko traganje za sobom u svijetu pretvorilo se u osjećaj dužnosti da treba događaje zapisati da se ne bi zaboravili, unatoč stalnoj prijetnji da bi zapisivanje moglo stajati glave ne samo njega, već i sve koje spominje:
Strah da bi zbog svog piskaranja mogao završiti u koncentracijskom logoru. Osjećaj obveze da pišem, to je moja životna zadaća, moj poziv. Osjećaj vanitas vanitatuma, bezvrijednosti moga piskaranja. Na koncu ipak nastavljam pisati (1942).
Emotivno i analitičko
Izbor iz najzanimljivijeg dijela dnevnika, pisanog od 1933. do 1945. godine, nedavno je pod naslovom Želim svjedočiti do kraja objavljen u izdavačkoj kući Disput (prev. Damjan Lalović). O holokaustu i nacističkoj Njemačkoj snimljeno je mnogo filmova i napisano more knjiga, dostupna su brojna svjedočanstva preživjelih, no dnevnik Victora Klemperera ne zovu bez razloga najvažnijim njemačkim dnevničkim tekstom 20. stoljeća. Rijetko tko je stvarnost tada doživljavao i opisivao s jedne strane emotivno i uronjeno u trenutak, a s druge analitički odmaknuto, konstantno dešifrirajući suptilne jezične i značenjske poruke.
U Klempererovim se dnevničkim zabilješkama spajaju važni društveni i politički događaji s privatnim i intimnim problemima. Upoznajemo ga kao skeptičnog, često autoironičnog, ponešto samozadovoljnog i lagano hipohondričnog intelektualca koji je beskrajno privržen svojoj supruzi Evi i uvjeren je da bez nje ne bi preživio sve nedaće. U početku je Klemperera štitio brak s nežidovkom, a kad je sustav progresirao do toga da su i Židovi iz miješanih brakova bili u opasnosti, spasila ga je ponovno skinuvši mu u metežu bombardiranja Dresdena židovsku zvijezdu.
Taj je dnevnik vrelo svakodnevnih zanimljivosti jer prati uspon i pad nacizma i sve sitne i krupne promjene koje su se za židovski narod događale na tome putu. Proći će nas trnci od zlokobnosti nekih usputnih rečenica, recimo u ožujku 1933. godine: U dućanu s igračkama dječja lopta s kukastim križem. Nacizam je svoje pipke puštao polako, u valovima, dovoljno neprimjetno da oni koji ne obraćaju pozornost nisu te promjene trebali ni primijetiti.
Klemperer bilježi da se prvo kod građana gradio animozitet prema Židovima – 1933. godine na plakatima je pisalo Tko kupuje od Židova uništava njemačko gospodarstvo. U skladu je to s tezom Hanne Arendt da ideologija prvo mora zadobiti privrženost većine da bi se ustalio teror totalitarizma. Tonom između divljenja i gađenja, Klemperer iste godine zapisuje: Genijalno se razumiju u reklamu.
Postepeno se za Židove uvodi niz ograničavajućih zakona – u početku navečer iza osam sati trebaju biti kući, pa su im nakon nekog vremena zabranjeni radio i telefon čime su izolirani od vanjskih događaja i drugih ljudi, da bi im ubrzo uskratili pretplate na časopise, korištenje javnog prijevoza, kupovanje cigara i cvijeća, pa su za koji mjesec trebali predati sve pisaće mašine, nakon nekog vremena bicikle, pa kućne ljubimce, što će Klempererima zbog ljubljene mačke osobito teško pasti. Od 1941. teror je postao nasilniji i vidljiviji pa su pripadnici židovskog naroda trebali nositi prišivenu zvijezdu, a cijelo to vrijeme pratio ih je strah od premetačina, zlostavljanja, zatvora, koncentracijskog logora i smrti.
Zabrana korištenja biblioteke
Klempereru je od svih restrikcija najteže pala zabrana korištenja biblioteke jer ga je to odvojilo od onoga što mu je bilo najvažnije – intelektualnog rada. Dirljivo 1938. opisuje susret s knjižničarom koji mu je morao reći da više ne smije dolaziti:
Čovjek je bio izvan sebe od uzrujanosti, morao sam ga smirivati. Stalno mi je gladio ruku, nije mogao zadržati suze. … No ti koji suosjećaju i očajavaju rijetki su pojedinci, a i oni se boje.
Pita se također: Čemu to zapravo? Mislim: zbog straha, kako bi se prekinuo svaki doticaj naroda s kritičkim umovima.
Klemperer bilježi da Hitler spominje „kolebljivi intelektualizam“, a 1935. ministar kulture održao odgojni govor protiv „bljutavog intelektualizma“. Ljudi su u totalitarnom režimu bili sumnjivi već samo zato jer imaju sposobnost mišljenja, a osobito bi promjena mišljenja za režim mogla biti potencijalno opasna.
Klemperer je od dolaska Hitlera na vlast bio gladan, žedan, nije imao adekvatnu garderobu, više puta se selio u komunalne židovske stanove, ubijao ga je prisilni fizički rad, i to manje zbog toga što mu je u tim godinama pretežak, već ga je psihički razdirala njegova praznina, besmisao i činjenica da ga čini preumornim za pisanje ili čitanje. Ali mogućnost mišljenja i pisanja nisu mu mogli oduzeti. Za čovjeka koji se osjećao iskorijenjeno i izolirano, i koji nije imao utjehu u vjeri, pisanje je bilo čin samoodržanja, izlaska iz depresije, čuvanja zdravog razuma i mogućnost izricanja mišljenja koja mu je davala osjećaj svrhe. Zbog straha od premetačina rukopise je čuvao kod prijateljice liječnice koja nije bila Židovka.
Nemogućnost rada na fakultetu i posuđivanja knjiga osudila ga je na analizu svakodnevnih razgovora, reklamnog jezika i propagande koja će se pretvoriti u velebnu studiju LTI (Lingua Tertii Imperii), u Njemačkoj objavljenu 1947., a u Disputu prevedenu 2007. Klemperer je kao lingvist rano raskrinkao namjeru fašističke propagande – uvjeriti narod da su nepobjedivi, iako već 1933. u Hitlerovim govorima primjećuje držanje nemoćnog bijesa. Sumnja u svoju svemoć? S druge strane strah ga je reakcija naroda jer
U Njemačkom je narodu jako mnogo letargije i jako mnogo nemorala, a prije svega jako mnogo gluposti (1937).
Potresa ga neupitno vjerovanje vođi: 1945. godine ga je zabrinuo stav jednog radnika da se ništa ne može shvatiti krutim mozganjem ni zdravim razumom, mora se samo vjerovati u Führera i pobjedu, osobito stoga što mu se činilo da još uvijek mnogi ljudi imaju takav stav, osam godina nakon Hitlerova dolaska na vlast. No Klempererov dnevnik zapravo dovodi u pitanje uvriježeno mišljenje da su svi Nijemci bili gorljivi antisemiti. Iako opisuje niz okrutnosti prema sebi i drugim Židovima, u dnevniku čak prevladavaju obrnute situacije - donosi niz dirljivih susreta s ljudima koji su mu izricali svoju podršku. Ti su ga ljudi činili jačim, a da to možda nisu ni znali. Jedan mu je radnik 1944. godine u prolazu rekao: Glavu gore! Huljama se bliži kraj!, a spominje i slučaj nekoliko nežidova koji negodujući promatraju evakuaciju: Tako se ophode sa Židovima! Nakrcali su ih kao stoku! (1942). Stoga je logično da se stalno pitao koje je općenito mišljenje, na čijoj je strani narod. Narod – to je nerazrješiva zagonetka, zabilježit će u prosincu 1944.
Sam je Klemperer bio u identitetskom smislu u zanimljivom i ponešto paradoksalnom položaju. Nije se osjećao Židovom, čak se krstio u protestantskoj crkvi, osjećao se Nijemcem i imao jake patriotske osjećaje. Stoga ga je bilo sram zbog nacističkih postupaka i službene politike. Već 1933. godine zapisuje: Sve što sam smatrao nenjemačkim, brutalnost nepravednost, licemjerje, masovna sugestija do opijenosti, sve to ovdje cvjeta, a nakon jedne premetačine svoje kuće 1942. godine zapisat će: kakva nezamisliva sramota za Njemačku.
Kao kozmopolit i humanist, židovstvo doživljava kao nešto usko i jednako je anti-nacist kao i anti-cionist. Izjednačit će i nacizam i komunizam, jer oba su materijalistička i tiranska, oba preziru i negiraju slobodu duha i individue (1933). Paradoksalno, zapisat će:
Kako god ispalo u političkom smislu, iznutra sam neopozivo promijenjen. Nitko mi neće uzeti moje njemstvo, ali moj nacionalizam i patriotizam zauvijek su gotovi. Moje mišljenje sada je skroz-naskroz volterovski kozmopolitsko. Svako nacionalno ograđivanje čini mi se kao barbarizam (1938).
Ponekad kao da ne može vjerovati što se događa, ali nažalost ako godine prolaze, sve je rezigniraniji, i to je pokazatelj da i misleći ljudi otpor mogu pružati samo do neke mjere iscrpljenosti: ...živim u stanovitom otupjelom miru (1942).
Klempererov dnevnik otkriva i odgovor na vječno pitanje koliko su „obični“ Nijemci znali o holokaustu i tretiranju Židova. Iako nije smio imati radio i teško dolazio do novina, već 1942. godine spominje Auschwitz (koji je otvoren 1941.), plinske komore spominje 1944. godine, a bio je upoznat i s pokoljima Židova u drugim zemljama. S druge strane zanimljivo je da se susreće s brojnim nežidovima, od kojih su neki čak i državni službenici, a da uopće ne znaju za ograničenja s kojima se kao Židov susreće.
Strašna je to priča, žalosna i potresna s jedne strane, ali ironična i životna s druge. Zapisi se ponekad pretvaraju u filmske opise – fascinantni su kadrovi gorućih kuća i ranjenika koje vidimo pred sobom dok s autorom kročimo razrušenim Dresdenom. Čitatelji mogu i znati da će sve dobro završiti i da će Klemperer umrijeti od starosti, ali činjenica da on ne zna kako će završiti, i da mu se često čini da je kraj blizu, ovaj dnevnik počesto pretvara iz autobiografskog teksta u napeti triler.
Nismo mudriji
Danas kada su desni pokreti diljem svijeta u porastu, ovaj bi dnevnik – ili barem njegovi dijelovi – trebao biti dijelom obavezne školske i fakultetske lektire. Idealan je to tekst da mladim ljudima predoči kako zlo može doći na mala vrata, uz potporu nemisleće i otupjele većine, postepeno se uvlačiti ljudima u život a da to ni ne moraju primijetiti jer im postane normalnim. Na sprovodu jednom Židovu 1943. godine Klemperer piše:
Židovi ravnodušni i otupjeli. No već i sasvim ropski naviknuti. Čovjekova smrt već im se gotovo činila kao pravedna stvar: morao je znati da privilegirani čija su djeca u inozemstvu odnedavno moraju nositi zvijezdu. Dakle bio je kriv!
Kad je prolazio pored škole potreslo ga je što su ga manja djeca pljuvala i vrijeđala, dok ga je donekle utješilo što su starija bila pristojnija, iz čega zaključuje da ih nisu uspjeli posve indoktrinirati.
Povjesničar Timothy Snyder u knjizi O tiraniji (Naklada Ljevak, 2017., prev. Damir Biličić) upozorava da nam valja vjerovati u istinu jer ako ništa nije istina onda je sve samo predstava, a osim toga post-istina je pred-fašizam. Tvrdi da danas nismo mudriji od onih koji su svjedočili uzmicanju demokracije pred nacizmom, ali možemo učiti iz njihovih iskustava. Zato je važno uvijek misliti, čitati, informirati se iz provjerenih izvora, nikad slijepo vjerovati, ne navikavati se na zlo i držati se istine. Iako živimo u demokraciji, ne trebaju svi stavovi biti jednaki. Zemlja je okrugla, svi ljudi trebaju imati temeljna ljudska prava, holokaust je postojao i treba učiniti sve da se ne ponovi.
Hannah Arendt plodnim tlom za razvijanje masovnih totalitarnih pokreta drži atomizaciju i krajnju individualizaciju – a nisu li one danas sveprisutne? Kad se ne možemo okrenuti ljudskim odnosima, najlakše je prigrliti ideologiju koja nam daje brze odgovore na pitanje tko smo. Stoga nam dužnošću ostaje stvarati zajednice temeljene na općeljudskim vrijednostima i iznad svega razmišljati, a to znači: ne samo ponavljati naučena znanja, nego mišljenjem stalno nadilaziti vlastite okolnosti i poboljšavati okolnosti drugih. Čitajte Klemperera, povijest se ponavlja pa ga čitajte kao upozorenje, i razmišljajte o humanizmu, slobodi i zajedništvu.
--- Marija Ott Franolić
Tekst je izvorno objavljen 1. veljače 2018. u Magazinu Gradske knjižnice Rijeka
Primjedbe
Objavi komentar