Radio Siga Ivana Vidaka - dobrodošli odmak od domaće produkcije

Na susretu Kabineta čuda krajem veljače razgovarali smo o romanu Ivana Vidaka Radio Siga (Sandorf, 2020.)

Atmosfera na susretu je bila odlična, uporno se razgovorima o dobroj literaturi opiremo prirodnim i društvenim nepogodama! Većinom nam se roman svidio. Podijelili smo se na one koji za Ivana Vidaka ranije nisu ni čuli, i nekoliko čitateljica koje njegovu zbirku priča Ugljik na suncu (Sandorf, 2015.) preporučuju kao zanimljivu i pomalo pomaknutu. 

Manjina se izjasnila da roman nisu mogli pročitati do kraja - uglavnom jer im je tema previše slična drugim već poznatim romanima (npr. Velika Bilježnica Agote Kristof ili Limeni bubanj Gunthera Grassa) pa ih tekst naprosto nije vukao na daljnje čitanje. 

No većini se Radio Siga svidjela kao odmak od velikog dijela domaće produkcije. Taj roman o lokalnom autsajderu - dobošaru Kalmanu Gubici u vojvođanskom mjestu Siga totalno je nepretenciozan, to je zanimljiva i pitka, suptilna priča, ispričana vrlo finim, filigranskim stilom. Autor spretno kombinira vojvođansku povijest, dojmljivu atmosferičnost i magijski realizam u romanu – vrlo rijedak u domaćoj književnosti. Toliko nam se svidio da smo gotovo svi poželjeli da je magijskog realizma u romanu bilo i više, i mnogi su se složili da je roman najslabiji upravo u srednjem, najrealističnijem dijelu. Nekoliko se puta moglo čuti da dijelovi koji sadrže magijski realizam podsjećaju na slike Marca Chagala. 

Komentirali smo odličnu i upečatljivu naslovnicu knjige koju je dizajnirao Zvonimir Haramija, a bilo je riječi i o podnaslovu romana Radio Siga: deklinacija. Nekima je mijenjanje poglavlja po padežima bio odličan pokazatelj dublje transformacije lika i svijeta. Govorili smo o vrlo dobro opisanom prostoru vojvođanskog mjesta Siga – o tom mikrolokalitetu koji uspješno zrcali mala kontinentalna mjesta i njihovu dinamiku. Netko je primijetio da autor koristi mnogo lokalnih izraza kojima radnju romana učvršćuje na tom geografskom prostoru, a bilo je riječi i o tome da upečatljivo opisuje nestajanje starih zanata kao što su ledar, dobošar ili kurtlaš, obuhvaćajući s druge strane pojavu radija ili struje koje posve mijenjaju atmosferu toga malog mjesta i ustaljeni život stanovnika.  

Marc Chagall: The Dream, izvor

Puno smo komentirali lik Kalmana Gubice. On je glavni lik, možda i jedini cjeloviti lik ovoga romana, jer drugi kao da služe tome da bi samo malo bolje osvijetlili njegov karakter, kao na pozornici. Tog čudesnog individualca pisac je iskoristio da bi kroz njegovu sudbinu prikazao predratnu, ratnu i poratnu situaciju u jednom bačkom mjestu. 

Kalmana život nije mazio, rano je ostao bez ikoga svog, a preživio je i čudesni udar munje koja mu je ostavila nevjerojatne i magične posljedice. Počeo je u glavi čuti Glas oca – govorili smo o tome da se možda u tom Glasu ispoljava čežnja za ocem, želja da ga netko voli, da netko obrati pažnju na njega. Druga posljedica je pojačana seksualna moć zbog koje je postao meta seoskih žena. 

Govorili smo i o patrijarhalnosti tog malog mjesta - o tome da bi se književnost trebala čitati onkraj doslovnog značenja, pa priče ne moraju nužno biti emancipacijske da bismo razmišljali o ženama i njihovim životima - te nam uvide mogu omogućiti i patrijarhalne priče (najbolji je primjer ovaj roman koji ne donosi nijedan snažni ženski lik).                                                   

Za vrijeme čitanja srodili smo se s Kalmanom Gubicom, pitali smo se je li nam simpatičan, kao osoba  koja ima moć transformirati se kroz povijesne i društvene promjene. On sve uspijeva preživjeti, uvijek se nekako snaći jer je - kako je netko rekao - „pomirljiva ravničarska duša“, ali nikad se ne može posve uklopiti, niti može biti sretan. Rođen pod nesretnom zvijezdom, ovaj vječito napušteni autodestruktivac za kojeg se u jednom trenutku čini da mu se nasmiješila sreća – tu situaciju brzo mijenja, opet ostaje nesretan i sam – ili je možda sretan, jer je ta radikalna usamljenost jedino stanje koje poznaje, jedino koje može živjeti? 

Prva zbirka priča Ivana Vidaka

Govorili smo o tome da Kalman nije mjesna „luda“ iako se tako može činiti na prvi pogled, on je lik koji teško uspostavlja kontakte s ljudima, uspostavlja ih na neki svoj način, ali raste, razvija se, to se vidi i iz njegovog odnosa prema psima u kojem se puno više predaje nego u odnosu s ljudima. 

Bilo je riječi o Vojvodini kao prostoru „manjinskog zajedništva“ koji političke promjene nisu uspjele uništiti, o multikulturalnosti ove priče, a osobito o njezinoj ambijentalnosti – o ambijentu priče, ali i unutarnjem psihološkom ambijentu koji Kalman Gubica emanira kao lik. Netko je divno primijetio da se ovaj roman događa na relativno uskom prostoru i u određenom vremenu – da je Kalman lik koji je iz tog prostora u i tom vremenu izrastao, ali je s njegovim nestankom – s dolaskom velikih promjena industrijske revolucije – i sam nestao. 

Na kraju je postavljeno pitanje možemo li Kalmana Gubicu voljeti? Kakav je naš kapacitet za voljeti nesavršenost? Ako možemo, zapravo dokazujemo da imamo kapacitet za ljubav. Moramo ga voljeti, trebamo ga pokušati razumjeti – dodao je netko – jer on „širi prostore duše“, a nije baš spretan to pokazati na van. 

Upravo takvog nesavršenog upoznat ćete ga u ovom romanu – upoznati, i nikad ga nećete zaboraviti – bit će jedan od onih likova koji su zauvijek upisani u vašu osobnost. Zato čitajte Radio Sigu!

Pogledajte i razgovor koji je s Ivanom Vidakom vodila Sanja Baković:

Kabinet čuda sam ja osmislila, a odvija se u suradnji udruge Blaberon i knjižare Fraktura - još uvijek preko zooma. 

Financira ga Grad Zagreb.