Zlice i vilice Nataše Govedić - poziv na mišljenje i suosjećanje

Nataša Govedić je teoretičarka, beskompromisna kazališna, književna i kulturna kritičarka, autorica zanimljivog poetskog romana Kako zavoljeti morskog psa. Osobno je poznajem i kao osobu koja svemu pristupa vrlo ozbiljno, za svaki se razgovor ili tekst pomno priprema i odlična je, strastvena sugovornica o temama koje je zanimaju.  

Nedavno je u Frakturi objavljena njezina prva zbirka poezije pod intrigantnim naslovom Zlice i vilice, a popraćena je grafikama Hane Lukas Midžić, s kojom je autorica i ranije kreativno surađivala - njezine se grafike nalaze i u romanu Kako zavoljeti morskog psa (Sandorf, 2019.)

Ilustracija na naslovnici: Saša Šekoranja

 Nedavno je na predstavljanju svoje zbirke Nataša Govedić rekla dvije stvari koje su mi dale misliti.

Istaknula je da je za nju poezija „radni prostor svih koji vole poeziju“. Time kao da je poeziju izvadila iz njezine uobičajene definicije - prestala je biti mjesto pauze i tišine i postala nešto što omogućuje intenzivni kontakt, što traži brzu reakciju, vlastiti odgovor na tekst. I zaista, ova je zbirka napučena drugim ljudima koji pišu. Tu su T. S. Eliot, Marko Pogačar, Monika Herceg, Vesna Parun, A. G. Matoš, Ivan  Slamnig, Danijel Dragojević, Miroslav Kirin, Olja Savičević Ivančević... 

Za našu je sredinu važno i autoričino priznanje da poeziju piše cijeli život, ali da neke stvari trebaju ostati u ladici. I zaista, koliko puta držimo knjigu u ruci i pitamo se zašto autor ili autorica nisu na njoj još radili, zašto su je prebrzo objavili kao polu-proizvod, a trebalo joj je samo još malo vremena da prodiše punim plućima?

Nataša Govedić, Foto: Robert Anic/PIXSELL


Dobra poezija uvijek je događaj u jeziku. Jezik se u ovoj zbirci pojavljuje kao sredstvo za mišljenje, on se proširuje da bi se moglo bolje misliti, a tome književnost i služi, kao što je autorica primijetila u pjesmi D'efektnost: u jeziku mora biti više mjesta / više primaprostora, više protoprostora / nego u svim / našim / glavuskocima. 

Općenito bi se moglo reći da je cijela zbirka Zlice i vilice poziv na mišljenje, poziv da nam se prošire ti glavouskoci – eksplicirala je to u u pjesmi Tri čiste u kojoj piše da moramo misliti jer Ništa više od toga ionako nije moguće.

Nataša Govedić je idealna sugovornica za proširivanje čitateljičinih obzora (ona je protiv trdoglavljenja koje je zapravo strmoglavljenje), no svojim nas pjesmama i hrabri, nudeći nam borbenost i nadu u budućnost koja možda nije posve optimistična. Poručuje da nam se valja zauzeti za drugoga i ne zaboraviti ga, no ipak joj je jasno da ništa nije crno bijelo, da u čovjeku postoji samo zlobro, nema konačnih odgovora a i sve je prolazno (jer sve osim oblaka / gruba je krivotvorina).

Zlobro


što vam spikeri nikad neće otkriti
koliko god redovito pratite vijesti?

nešto ništi
ništa nešti

nema ni zlata
ni sredine

zlobri smo
i dokazano dli

ono ruživo
već je u ružama

ono raspadnuto
već nas je napojilo

nema ni dalje
ni bliže od

kule
nule

koliko nereda
toliko i svjetla

koliko rasvjete,
toliko i opeklina

nikad, ama baš
ni u kojoj situaciji

nismo
iznad

rajklene
zlobrote

Ove nas pjesme zovu na aktivizam, na akciju, ali one nisu ideologizirane i aktivističke, kao dobar dio suvremene hrvatske ženske poezije. 



Nataša Govedić poziva nas da razmislimo o ranjivosti, o drugima, da se zapitamo što smo za njih učinili.



Čini mi se da ilustracije Hane Lukas Midžić idu baš za tom ranjivošću, to je tema u zbirci u kojoj se ova umjetnica najviše pronašla.

 Hana Lukas Midžić: Ožiljci


Autorica joj je posvetila i jednu pjesmu u zbirci:

u atelieru

Hani

dlijeta, čekići, štokeri, špice, punktirke
sve jedem prstima
trpam u usta
i puštam da mi rame postane keramičko
bok od mramora
kosa naravno nehrđajuća čelična žica

nisam ni znala koliko sam gladna


Činjenica da je Nataša Govedić feministkinja i aktivistkinja koja je o ženskim pitanjima puno pisala i razmišljala vidi se i u pjesmama u kojima upozorava na ženske glasove koji supostoje pored kanona, glasove koji se tek trebaju odvažiti pristupiti hramu Velike Kanonske Umjetnosti, jer tek nas možda čeka književnost bez bardova.  

Krvožednost


kad sletim na čistu bijelu stranicu
i samo malo prošetam

kratkim i brzim nožicama
preko svetinja

naraste ta opipljiva potreba
da budem zgnječena kao muha

a opet, za očuvanje realnosti
ništa nije djelotvornije

od činjenice

da čak i govnovalji
na tuđim papirima

imaju žustri hod
i krila


Tu se može prepoznati i autoričina predanost radu, trudu, neka vrsta protestantske etike s kojom pristupa svim svojim zadacima



No možda mi je najdraža pjesma u zbirci Pojačani signal. Ona je krik za pravo na slobodu i kreativnost, za pravo na različitost i zaigranost, pravo da nas stvaranje ispunja i čini boljim ljudima koji svojim svjetlom trepere u tami konvencije. Čitam je kao tekst protiv prosječnosti koja nas guši svojim pravilima koja vode u banalnost i razvodnjuju nas. Čitam je kao crticu o pojedincima koji su jalni jer umjetnost ne razumiju ali je naslućuju kao slobodu koju nikada neće iskusiti, naslućuju je kao užitak zbog kojega neće kliktati, kao duhovni rast koji će ih zaobići i uporno ih zaobilazi, ravnajući im korijenje koje bi trebalo biti zavinuto i labirintasto, koje bi se trebalo neometano razvijati u svim smjerovima…


pojačani signal


je li svaki umjetnik arogantni bor
koji čak i nehotice šteti ostatku vrta

kiseli tlo, oduzima svjetlo,
guši slabe stabljike

treba li posjeći prodorne
treba li saditi samo nisko i šareno

hoće li uskoro kompjutori kontrolirati
koliki obim utjecaja nikome ne šteti

moram li dotad navući neku ceradu
i puštati da mi na granama vise

isključivo girlande
i lomljive kuglice

paziti da nikoga ne povrijediš
isto je kao i paziti da ne postojiš

a čak i oni kojih odavno nema
mogu biti nečija gangrena

što ako
nema zaštite

što ako nema
nepropusnih skafandera

a bojim se da nema
ni blindiranih skloništa

što ako baš četinari
svojim oštrim kandžama

drže otoke
da se ne raspu

u sitnu prašinu
u čistu servilnost

prema rastrojenim
vjetrovima

što ako je pojačani signal
nečiji jasni zvukionik

što ako je bor suprotno od rob
i što ako su čempresi zmajske kosti

što ako ljudi ne umiru od rasta
nego od začahurenosti

što ako se Narcis nije utopio
nego izronio

na drugoj strani dna?

--


Čitajte Natašu Govedić! Divno je da ove pjesme nisu ostale u ladici...


--- Marija ----

Primjedbe