Početak romana Tihi kaos talijanskog romanopisca, esejista i novinara Sandra Veronesija (Naklada Ljevak, 2021., prev. Tatjana Peruško) zaista je pomalo kaotičan, gotovo filmski: dva brata spašavaju dvije žene od utapanja, čitatelji ulaze u glavu glavnog protagonista Pietra Paladinija i prate njegovu osobnu dramu za vrijeme spašavanja.
Ta konfuzija na početku zapravo je savršeni uvod u priču – pokazuje nam psihu jednog inteligentnog, možda pomalo nesmotrenog i svakako hrabrog lika koji se pita je li spašavajući posve nepoznatu ženu postupio ispravno – ili glupo.
Nakon što Pietro spasi ženu i vrati se kući, saznaje da se njegova supruga iznenada srušila mrtva. Ironijom sudbine – spasio je ženu ali ne onu do koje mu je bilo najviše stalo. Ostaje sam, udovac s jedanaestogodišnjom kćerkom. Prvi dan nakon suprugine smrti odvozi kći u školu i odlučuje je cijeli dan čekati ispred školske zgrade. Dani se nižu, a on se ne miče s toga mjesta – po cijele dane, sve dok joj traje nastava, čeka je pred školom u autu ili ispred njega. U početku se čini da sjedi ispred škole da bi umirio nju, dao joj do znanja da je neće ostaviti, da joj se nakon iznenadne smrti majke ništa loše ne može dogoditi. No kako radnja odmiče, shvaćamo da to čini možda i više zbog sebe, da ga to čekanje smiruje, daje mu osjećaj sigurnosti, to će nazvati „mirom koji mu je poklonjen“ (199). I zaista, iz svijeta užurbanosti, poslovnosti (jer on je uspješan i relativno bogat poslovni čovjek), Pietro prelazi na dane ispunjene malim stvarima. Promatra djevojku koja pored škole svaki dan šeće psa, uveseljava dječaka sa sindromom Down žmiganjem svjetlima automobila, promatra profesorice koje izlaze iz zgrade, njihovo kretanje i rutine, odmahuje kćeri kad mu maše s prozora učionice za vrijeme odmora. Bol ga je "prikovala uz tu točku svijeta“ i to mu savršeno odgovara.
Kako vrijeme odmiče, glavnom junaku pred školu dolazi cijela galerija likova i povjerava mu svoje intimne probleme, „izbacuju iz sebe svoju tjeskobu“ kao da je glavni lik svojim subverzivnim činom odmaka od svakodnevnice odjednom postao autoritet, kao da razumije nešto što oni ne znaju. Rutina je velika tema ovoga romana – Pietro ima osjećaj da mu svi zavide jer je imao hrabrosti napraviti takav zaokret, toliko promijeniti svoju rutinu, ali on je – logično, sada u situaciji u kojoj to gleda drugačije. Njemu je sve novo, sve mu je iznova, sve dolazi u pitanje, i brzo shvaća
najčešće je jedini red koji smo u stanju smisliti prekomjerno ponavljanje istih radnji… samo nas vanjske sile tjeraju na promjenu, kojoj se mi, međutim, prilagodimo iznova se ponavljajući u novim radnjama (407)
Jasno mu je i da mu se takav potez tolerira jer je uspješan i bogat (a baš kad mu je žena umrla, imao je šansu postati još uspješniji, još bogatiji, još poznatiji). Da je kojim slučajem siromašan i da isto tako sjedi pred školom, jasno mu je – brzo bi ga osudili kao luđaka i bitangu, bilo bi to nešto jako sumnjivo!
 |
| Sandro Veronesi, photo by Marco Delogu |
No najjača strana ovog romana je njegova fina psihološka nijansiranost, tu susrećemo puno dobro okarakteriziranih, živopisnih likova, sa svim njihovim slabostima, glupostima, nemoćima, zločestoćama, gramzivostima i samovažnostima – a glavni junak je u dovoljno pomaknutoj i novoj životnoj situaciji da njihove dileme može sagledati objektivnije nego ranije, staviti u perspektivu u kojoj i nema puno za izgubiti. Obara njegova iskrenost – u njoj je istovremeno ranjiv i nevjerojatno odlučan.
Likovi s kojima se Pietro susreće vrlo su uvjerljivi, imamo osjećaj da pred sobom vidimo tog bogatog razmaženog šefa koji avion iz nekog razloga uvijek izgovara avio, tog susjeda koji ga s prozora poziva na špagete jer se sažalio nad čovjekom koji svaki dan pred školom sjedi i čeka kćerku (osim toga - napomenut će mu - ne valja jesti sendviče, jer to nije dobro za zdravlje!), moći ćete jasno zamisliti tu majku koja svaki dan, pa i u groznim vremenskim uvjetima, sina s Down sindromom vodi na terapiju….
U Tihom kaosu zapravo se ne događa ništa izvanredno – no on je psihološki poseban. Osnovno pitanje romana – kako preživjeti smrt bliske osobe, nikad nije postavljeno doslovno, ali sve se vrti oko njega. Pietro je silno introspektivan i tijek njegovih misli omogućuje nam da izbliza postepeno pratimo kako podnosi gubitak supruge. Vjerojatno je svatko zamišljao taj trenutak – netko koga volimo odjednom nestaje – tko zna kako bismo na to reagirali? On se recimo ne može načuditi da se nedugo nakon smrti supruge njegov život i život njegove kćeri još uvijek odvijaju po ustaljenoj rutini i stalno očekuje neki prijelomni trenutak u kojem će ih obuzeti neizrecivi užas. Pita se kad će nastupiti taj „odgođeni prasak“ i kaže:
Ne osjećam nikakvu patnju: i dalje se doimam poput nekoga tko je pao s krova, pa se, ustavši u nevjerici jer je ostao neozlijeđen, ne prestaje opipavati po čitavome tijelu. (197)
Iznenađen je i činjenicom da djeca posve drugačije doživljavaju smrt – reakcije njegove kćeri posve su neočekivane. Jedan mu je dan recimo priopćila da ju je nešto baš šokiralo, na što je on protrnuo jer je automatski pretpostavio da je povezano sa smrću njezine majke – da bi mu ona otkrila tu šokantnu činjenicu – nije mogla vjerovati da je njezina baka ujedno i njegova majka!
Tihi kaos je topao roman o međuljudskim odnosima i onome što bi nam u njima trebalo biti važno. Priča je to o čovjeku koji se usudio odmaknuti od užurbanosti i besmislene hiperprodukcije suvremenog života. Omogućuje nam razmišljanje o mnogim temama: recimo o tome da bi mnogi od nas trebali razmotriti maknuti se od suludog tempa rada i života, tempa koji bi nas mogao stajati odnosa s onima koji su nam najvažniji, ugroziti nam planet (jedini koji imamo, kojeg će svi ti proizvodi i sva ta brzina doslovce ugušiti), psihičko zdravlje, a bome i zdravi razum – dakle ono što nas baš čini ljudskim bićima, zar ne?
Kanim pogledati i film koji je snimljen po knjizi, ne znam kakav je, ali ovo je stvarno lijep roman - mala priča koja postavlja temeljna pitanja, povremeno je duhovit, vrlo nepretenciozan, dobio je talijansku književnu nagradu Strega, lijepo ga je i tečno s talijanskog prevela Tatjana Peruško – stvarno preporučam za čitanje!
--- Marija ----
Primjedbe
Objavi komentar