Tekstovnica

Prije nekoliko godina razmišljala sam o knjigama iz djetinjstva, starim knjigama koje su nas oblikovale, a koje smo danas zaboravili jer se više ne mogu nabaviti - ili ih jednostavno više nitko ne traži. Za Moderna vremena sam napisala tekst o dobrim dječjim knjigama kojima bismo se trebali vratiti . U tom traganju za starim naslovima naišla sam na čudesnu zbirku priča za djecu  Antuna Šoljana "Ovo i druga mora" koja je 1975. objavljena u Školskoj knjizi. Mislila sam da ću je samo prelistati da vidim je li to nešto za preporučiti - a na kraju sam je zatravljeno čitala, zgotovila je u dahu. Te čudesne priče o čežnji za nepoznatim morskim prostranstvima i neotkrivenom kopnu, o karizmatičnim mornarima, sudbinama starih brodova i mističnim geografskim kartama podsjetile su me na što mislimo kad kažemo da je književnost novi pogled na jezik.  Kako kaže pisac Jan Parandovski u knjizi Alhemija reči (1956):  Osvježavanje reči svakodnevne upotrebe – to je svakako jedan od najve...

Što se više bavim dječjom književnošću i što više pratim nove dječje autore i autorice, sve mi je više jasno da je dobra dječja književnost privlačna i odraslima - a ona koja je plitka i bezvezna, ona zapravo nije ni za odrasle ni za djecu. Veliki pisci za djecu, poput Mauricea Sendaka, govorili su o tome da ne pišu ciljano za djecu - nego da nešto napišu, a onda netko drugi naknadno zaključi da je to za djecu. Opetovano je naglašavao da djecu ne treba podcjenjivati simplificiranim sadržajima jer da mali ljudi ionako sve razumiju i da ih ne treba štititi od stvarnosti. Danas je došlo drugo vrijeme, kad je većina djece izložena sadržajima koji su označeni baš kao dječji. Čini mi se da za to postoje barem dva razloga.  Prvo, skloni smo djecu previše štititi od svega što je strašno kako se ne bi emocionalno uznemirili ( ranije sam pisala o tome zašto je strah dobar za djecu ) i ne želimo im dati ništa nerazumljivo (računajući vjerojatno s time da će se djeca bolje osjećati ako se osje...

Dok sam pisala doktorat, sin mi je bio mali, živjeli smo u malom stanu i nisam imala vlastitu sobu u kojoj bih mogla zatvoriti vrata, koncentrirati se i raditi. Zato sam vječno zahvalna ljudima koji su mi tada omogućili prostor za rad. Tako je i mnogim ženama koje poznajem - bježe u knjižnice, čitaonice, pišu po kafićima ili klupama u parku... Jer da bi nastao neki znanstveni rad ili neko književno djelo - potreban nam je mir, tišina, neometanost, uron u svijet duha koji je toliko različit od onih svakodnevnih, bučnih, rascjepkanih načina bivanja koje svi uglavnom živimo.  Zato nije čudno da sam nekoliko puta u raznim fazama života čitala esej Virginije Woolf Vlastita soba (objavljen 2003. u  Centru za ženske studije  u prijevodu  Ive Grgić ).   O tom tekstu smo u siječnju razgovarali na čitateljskoj radionici  Kabinet čuda   koja se odvija u  Knjižari Fraktura  a financira je  Grad Zagreb. Vlastita soba  je prvi put objavljena...