Dok sam pisala doktorat, sin mi je bio mali, živjeli smo u malom stanu i nisam imala vlastitu sobu u kojoj bih mogla zatvoriti vrata, koncentrirati se i raditi. Zato sam vječno zahvalna ljudima koji su mi tada omogućili prostor za rad. Tako je i mnogim ženama koje poznajem - bježe u knjižnice, čitaonice, pišu po kafićima ili klupama u parku... Jer da bi nastao neki znanstveni rad ili neko književno djelo - potreban nam je mir, tišina, neometanost, uron u svijet duha koji je toliko različit od onih svakodnevnih, bučnih, rascjepkanih načina bivanja koje svi uglavnom živimo. Zato nije čudno da sam nekoliko puta u raznim fazama života čitala esej Virginije Woolf Vlastita soba (objavljen 2003. u Centru za ženske studije u prijevodu Ive Grgić ). O tom tekstu smo u siječnju razgovarali na čitateljskoj radionici Kabinet čuda koja se odvija u Knjižari Fraktura a financira je Grad Zagreb. Vlastita soba je prvi put objavljena ...
O književnosti, o čitanju kao mišljenju, o nužnosti pisanja i o onim trenucima kad se sretnemo s lijepim, s umjetnošću i kreativnošću. Piše Marija Ott Franolić