Karen Magnuson Beil: Što je vidio Linné

Na blogu sam već preporučivala knjigu Volkera Mehnerta i Claudie Lieb o Alexanderu von Humboldtu Alexander von Humboldt: čežnja za dalekim krajevima u prijevodu Lare Hölbling Matković i izdanju ArTresora. Čini mi se da je u današnje vrijeme poplave informacija i ugroženosti temeljnog znanstvenog mišljenja važno čitati knjige koje nam na jednostavan način opisuju i objašnjavaju svijet i način na koji on funkcionira, istovremeno nam približavajući misleće pojedince koji su svojim entuzijazmom učinili korak naprijed, koji se za njihova života možda i nije činio golemim - ali je na koncu promijenio sudbine mnogih. 

Zato bih u nastavku htjela skrenuti pozornost na još jednu bogato ilustriranu i jednostavno napisanu knjigu koja nam dolazi iz iste izdavačke kuće - Karen Magnuson Beil: Što je vidio Linné: znanstvenikova težnja da imenuje sve živo (ArTresor naklada, 2022., prev. Lara Hölbling Matković).

Na naslovnici knjige je slavni Linnaeusov portret, što ga je načinio Alexander Roslin 1775. godine. Linnaeusu je na kaputić zataknuta njegova najdraža biljka, koju je otkrio na svom putu na Arktik i koja je njemu u čast nazvana Linnaea borealis.

Carl Linné (1707.-1778.), švedski botaničar i liječnik, rođen je kao Carl Nilsson Linnaeus, u školi su ga prozvali Carolus Linnaeus i pod tim je imenom postao i poznat. No u hrvatskim je udžbenicima poznatiji kao Linné, pa je urednica to njegovo ime sačuvala u naslovu knjige, a kroz cijelu knjigu ga zove Linnaeus.

Linnaeus u djetinjstvu nije volio rigidnu školu za svećenike koju su mu namijenili roditelji. Bježao je u očev veliki vrt – proučavao i sakupljao biljke. Botanika je bila njegova strast i poziv. Počeo je sastavljati popise tih biljaka i uspoređivati ih – sviđalo mu se kako se prirodna raznolikost može istražiti i klasificirati po sličnosti. S vremenom je odlučio osmisliti univerzalni sustav klasifikacije biljaka – sve dok nije stvorio sustav znanstvene taksonomije, kojom su se služile – i još se služe – generacije znanstvenika. Linnaeus je jedan od brojnih primjera individualnih i mislećih pojedinaca koje je sustav gotovo ugušio – izbacili su ga iz škole i pitanje je što bi s njim bilo da se za njega nije založio jedan liječnik koji je primijetio njegov žar i nadarenost. 

Linnaeus je živio u vrijeme velikih putovanja, žudnje za egzotikom – u Europu su tada stizali čaj iz Indije, kava i kakao iz Amerike, svila porculan i začini iz Kine, ali i brojne egzotične životinje i biljke koje su znanstvenici pokušavali imenovati. Bilo je to vrijeme kad su se udaljenosti doživljavale drugačije nego danas, pa je s jedne strane za put od 50 km trebalo oko dana konjem, a s druge je strane svijet učenih ljudi bio puno manji – svidio mi se detalj o tome da je dr. Herman Boerhaave, najvažniji profesor medicine onoga doba (…) bio tako slavan da mu je pismo iz Kine stiglo adresirano samo na „izvjesni gospodin Boerhaave, Europa“ (98)

Znanstvenici danas opisuju oko 15.000 novih vrsta godišnje (istovremeno mnoge vrste nestaju), a Linnaeus je smatrao, kao i većina Europljana tada, da su sve biljne i životinjske vrste nastale u istom trenutku – tijekom Postanka iz Biblije – pa se prema tome cijeli živi svijet može opisati i katalogizirati jer se nove vrste ni ne mogu pojaviti. No s vremenom će naći neke nepoznate vrste biljaka i početi u taj postulat sumnjati, iako je tada je to bila hereza.

Johannes Lundberg, dio Linnaeusova herbarija u Stockholmu, izvor 

Morao je naučiti organizirati svoje uzorke biljaka po nekoj vrsti sličnosti da ih može pronaći. Tada je postojalo previše kriterija klasifikacije, bilo se teško snaći, a on je želio dosljedni, univerzalni sustav koji bi svi mogli rabiti. Njegov najtrajniji doprinos znanosti je sustav određivanja nazivlja vrsta koji je zapravo sličan funkcioniranju računala. Naime, u opisivanju biljaka poslužio se ključnim riječima i nije ni slutio koliko je to bilo revolucionarno. Za života je opisao i skovao nazive za 7700 biljnih i 4400 životinjskih vrsta. 

Linnaeus je želio širiti znanje, dati mogućnost i onima koji nisu imali novca – zato je svoje knjige prodavao relativno jeftino i težio jednostavnim tekstovima. Jako mi se svidjelo kako ova knjiga znanost prikazuje kao proces – evo recimo na primjeru rakuna: Linnaeus je smatrao da rakuni sami peru svoju hranu jer su čiste životinje, pa su nakon toga neki znanstvenici smatrali da rakuni moče hranu jer nemaju slinovnice - a pokazalo se da im voda zapravo smekšava kožu na šapama pa im one postaju još osjetljivije za nalaženje više hrane! 

Pravi je to primjer da uvijek treba misliti dalje, postavljati nova i nova pitanja. Zato je ova knjiga pogodna za sve, od mlađih tinejdžera nadalje. Na pamet mi pada pjesma Mary Oliver "The Summer Day" u kojoj na kraju postavlja pitanje: Tell me, what is it you plan to do / with your one wild and precious life? Život je samo jedan, i zaista, svatko se treba zapitati - što kanim s njim učiniti? Pobrinimo se da nam vrijeme prođe u razmišljanju, otkrivanju svih čudesnih nijansi svijeta, baš kao što su to prije nas učinili i Alexander von Humboldt i Carl Linnaeus.

Hypericum androsaemum iz Linnaeusova herbarija. Izvor: Natural History Museum, London

U nastavku pročitajte uvod i jedan okvir iz sedmog poglavlja knjige Što je vidio Linné - a onda, trk u knjižnicu ili knjižaru po knjigu! I obratite pozornost na druge naslove ArTresora - pomno su birani, odlično prevedeni i vrlo dobro uređeni. Pa i ova knjiga ima kazalo, bibliografske izvore i rječnik stranih riječi.

Uvod

Sjuppova priča

Čudna je životinja prčkala po radnoj sobi, njuškala, tražila. Carl Linnaeus tražio je znakove. Kamo se ovo stvorenjce uklapa u životinjskom carstvu? Ljudi su imali razne teorije. Je li to svojevrstan medvjed ili jazavac? Pas? Mačka? Ili nešto potpuno drukčije? Nitko nije znao. Linnaeus je za radnim stolom pretraživao knjige drugih znanstvenika ne bi li našao opis te životinje, njezino stanište, ponašanje, gospodarsku korist i naziv. Jedan je znanstvenik životinju nazvao Vulpi affinis americana, povezujući je tako s američkom crvenom lisicom. Linnaeus je proučavao objavljeni crtež druge životinje – manje, tanje i dužeg repa. Shvatio je da su u srodstvu, ali pokazalo se da je taj stvor nosati rakun iz Južne Amerike.

Linnaeusova životinja nije potjecala iz Švedske, štoviše, nije bila rasprostranjena nigdje u Europi. Doveli su je na brodu iz Sjeverne Amerike. Najvjerojatnije su je uhvatili naseljenici na rijeci Delaware, gdje je nekoć bila mala švedska kolonija. Životinja je nakratko živjela kraljevskim životom u Kraljevu perivoju u Stockholmu. Zatim je 1746. ili 1747. prijestolonasljednik Adolf Fridrik stvorenje dao Linnaeusu, svjetski poznatom tridesetdevetogodišnjem znanstveniku sa Sveučilišta u Uppsali. Princ je imao jedan kraljevski zahtjev: otkriti što je to.

Druge su neobične životinje – majmuni, papige, paunovi – obično živjele u sveučilišnom vrtu, ali ova je brzo postala obiteljski ljubimac i živjela u kući. Nazvali su je Sjupp, što se izgovara Šjup.

Budući da je Sjupp živio u kući, bilo ga je teško ignorirati i lako promatrati, savršeno za zaposlenog profesora, koji je zabilježio:

– stražnje noge duže i šire od prednjih

– hoda na stražnjim nogama poput čovjeka ili medvjeda

– rastom je nešto veći od mačke, velik gotovo kao i zec, ali niži i bliže tlu, sa zaobljenim leđima poput medvjeda

– slabo čuje, malih ušiju i treba viknuti da mu se privuče pozornost

– slabo vidi

– ima izoštrena osjetila njuha i opipa; nalazi i najmanje mrvice koje mu se bace, ne vidom, nego njuškajući i tapkajući po tlu mekim šapama.

Sjupp je volio ljenčariti na trbuhu i pružati noge. Nisu ga zanimale sušene biljke sa Šri Lanke koje je Linnaeus neprestance proučavao tog ljeta, on bi radije zrelu trešnju. Ali čim bi profesor Linnaeus izbacio duhan iz lule i bacio hladnu lulu na pod, Sjupp bi se popeo na stražnje noge i zabrzao k njemu da je pokupi. U čučnju je nježno između šapa kotrljao glatki usnik. To je mogao raditi satima.

Bio je džepar i lopov, uvijek na krivoj strani nepodopštine. Tankim savitljivim prstima i bez obzira na nepraktičnost toga što nema palce, uspijevao je krasti poslastice. Slatki kolač koji je gđa Linnaeus bila sakrila na vrh visokog ormara od orahovine. Jaja iz gnijezda u dvorištu. Prestravljene ptice iz sveučilišnog vrta. Grožđice i bademe studentima ravno iz džepa.

Ovaj maženi ljubimac jeo je obilno – kolače pune šećera, nareske, kruh, zobenu kašu, jabuke, kruške, bobice, trešnje, jagode, ptičje kosti, grožđice, slatkovodne rakove i jaja, sve osim sirove ili kuhane ribe i jela pripremljenih s octom, kao što je kiseli kupus.

Sjupp je šetao po profesorovoj biblioteci na katu. Knjige, školjke, kamenje, kosti i paketići sjemenki složeni poput japanskog origamija bili su posvuda. Stotine prešanih biljaka nalijepljenih na papir bile su naslagane na police označene od I do XXIV u tri golema siva regala. Biljke u teglama bile su natisnute na prozorskoj dasci.

Kroz otvoren prozor, kroz koji su ptice ulazile i izlazile, profesor je imao odličan vidik na poučni vrt medicinskog fakulteta. Sjupp je nešto nanjušio kroz prozor i strašno zakreštao – upozorenje da dolje radi vrtlar. Kad su se prvi put susreli, Sjupp se popeo vrtlaru na nogu da ga prouči, ali čovjek se uspaničio i grubo ga otresao. Sad, kad god bi Sjupp nanjušio miris toga čovjeka, kričao je poput ljutita galeba.

Linnaeus ga je promatrao, zabavljala ga je ta komedija i fasciniralo takvo ponašanje. Priroda ga je očaravala i znanstveno i emotivno. Radio je detaljne bilješke radi kasnijeg izvještaja princu. Životinja je bila dobra s djecom i psima koje je poznavala, okrenula bi se na leđa i puštala djecu da je vuku za krzno, ali kad bi djeca izgubila zanimanje i namjeravala otići, ona bi im se objesila na noge i gnjavila ih da se dalje igraju. »Tvrdoglav poput brusača noževa«, napisao je profesor.

Djeca – Carl, šestogodišnjak, nazvan po ocu, i Lisa Stina, četverogodišnjakinja – vječno su se igrala sa Sjuppom. To su činili i studenti koji su stalno defilirali kroz kuću. Studenti koji su željeli doći dovoljno blizu da pomaze tu rijetku novosvjetsku životinju mitili su je grožđicama. Kad bi tko pogriješio i pokušao ga podignuti ili voditi na uzici, Sjupp bi legao na pod i prkosno mahao nogama. Kesio je zube, pokazivao pandže i režao poput medvjeda.

Kad bi mu Linnaeus ponudio jaje u vrtu, Sjupp bi ga pažljivo kotrljao između šapa, progrizao rupicu u njemu pa isisao sadržaj. Svaka kokoš koja bi mu došla preblizu bila je gotova. On bi joj odgrizao glavu, popio krv i ostavio strvinu za sobom. Jednoga dana Linnaeus je bio sav jadan jer je našao Sjuppa kako se gosti paunom raskošna perja. Kad bi ga Linnaeus objesio naglavce za rep kako bi ga natjerao da ispusti plijen, Sjupp bi stisnuo zube i još pojačao stisak snagom željezne klopke. Mogla ga je otjerati jedino metla od svinjskih čekinja.

***

U rujnu 1747. počinjao je novi semestar i žuta obiteljska kuća Linnaeusovih sa štukaturama na prilazu Crni potok vrvjela je studentima. Umjesto da se okupljaju u formalnoj predavaonici na sveučilištu, često su se nalazili na prikazivanju biljaka i privatnim satovima u profesorovoj kući, u blizini njegovih prirodoslovnih zbirki i poučnog vrta, tako da može ilustrirati tvrdnje i razrješavati raspre. Velika soba na katu bila je često tako krcata da su se studenti morali natisnuti u hodnik ili slušati sa stuba. Gdje god da su bili, Sjupp je imao puno posla s pregledavanjem svih tih džepova da nađe grickalice.

Jednoga dana, nakon što su svi otišli u krevet, nokturalni Sjupp otišao je u šetnju. Umjesto da se mota po usnuloj kući, kao što je to obično činio do ponoći, našao je put van. Sutradan ujutro Linnaeus, njegova žena, djeca i studenti zvali su Sjuppa i tražili ga.

Nekoliko dana poslije našli su njegovo izmrcvareno tijelo.

Sjupp je prešao ogradu u drugo dvorište gdje ga je, tako je zaključio Linnaeus, napao pas i ubio ga.

Da bi ispunio svoje obećanje princu prijestolonasljedniku, preostao je još posljednji korak.

Dr. Linnaeus morao je secirati životinju koju je toliko volio. Skalpelom je zarezao Sjuppovo krzno. Tik ispod kože našao je sloj sala debeo dva prsta. Ispod toga su omentum, prozirna trbušna ovojnica, i drugi trbušni organi bili prošarani »poput paukove mreže« tankim bijelim prugama sala.

Linnaeusove bilješke opisuju veličine i oblike služeći se usporedbama, nikakvim standardnim mjerama – salo je bilo debelo dva prsta, srce je bilo veličine pozamašne šljive, želudac ne veći od kokošjeg jajeta. Iznenadilo ga je što je želudac tako malen, s obzirom na Sjuppovu sposobnost da pospremi velik tanjur hrane za samo jedan sat.

Opisao je jetru, žuč, bubrege, gušteraču i slezenu. Crijeva je držala prozirna membrana, mezenterij, koji je, kao i omentum, bio prošaran mrežom tankih žilica sala. Divio se jasno ocrtanim krvnim žilama na srcu. Opisao je očnjake, kutnjake i sjekutiće te krupne, snažne mišiće usta.

Uz očite ozljede od Sjuppova smrtonosna susreta sa psom, Linnaeus je ugledao tri anomalije. Prvo, oči su bile okrugle poput pikula. Budući da su očne jabučice normalnog vida ovalne, ova prekomjerna zaobljenost objasnila je zašto je Sjupp bio tako kratkovidan. Drugo, lijeva mu je očna jabučica bila sasušena i tvrda poput ljuske, pokazujući Linnaeusu da je Sjupp bio slijep na to oko. Treće, našao je apsces u plućima koji se zagnojio. Shvatio je da Sjupp, čak i da je izbjegao ubojitu bitku sa psom, ne bi doživio starost. Antibiotici neće biti otkriveni još dva stoljeća, pa nije bilo nekog načina da se takva infekcija liječi.

***

Linnaeus je predao svoj izvještaj kolegama i prijestolonasljedniku na sastanku švedske Kraljevske akademije znanosti. Odredio je da je ova životinja član porodice medvjeda zbog oblika tijela, nakostriješene dlake, tanke zavojite kosti u penisu i glasanja. Druge medvjedolike crte obuhvaćale su hvatanje predmeta prednjim šapama i povremeno dulje hodanje na stražnjim nogama.

U Sjevernoj Americi švedski su kolonisti životinju nazivali ispan, što je bilo njihovo tumačenje riječi espan iz algonkijskog jezika kojim je govorio narod Lenape, koji je živio uz rijeku Delaware. Riječ znači »onaj koji grebe da prodre u nešto«. Kolonisti su krzno životinje nazivali sjupp, izvedeno od ausup, još jedne starosjedilačke riječi za tu životinju. Traperi su repove prodavali za mondene prugaste šalove, a krzno za kapute i šubare popularne među švedskim farmerima. Naseljenici su jeli i njezino meso. Linnaeusov prijatelj Peter Collinson, kvekerski trgovac i gorljiv prirodoznanac amater iz Londona, hvalio je meso životinje, ako je hranjena okruglicama i šećerom, kao »uistinu slastan zalogaj«, čak i bolje od janjećeg.

Linnaeus čini se nije čuo za arakuna, još jednu verziju riječi koju su rabili govornici algonkijskog malo dalje na jugu – ili, kako su kolonisti u Jamestownu mislili da se kaže: »a raccoon«.

Sedam godina prije Linnaeus je Sjuppovu vrstu nazvao Ursus cauda elongata, što na latinskom znači »dugorepi medvjed«. U ono doba još nije bio vidio tu vrstu uživo i morao se oslanjati na tuđe opise. Sad su ga svakodnevno promatranje Sjuppa i sekcija uvjerili da je naziv točan. Pa ipak, nazivi koje ljudi dodjeljuju mijenjaju se sa znanstvenim otkrićima. Godinu nakon što je Sjupp ubijen, Linnaeusov student Pehr Kalm istraživao je Sjevernu Ameriku. Kad je Kalm rekao da je opazio kako te životinje peru hranu, njegov je učitelj reagirao tako što je promijenio naziv u Ursus lotor, što na latinskom znači »medvjed perač«.

***

S onu stranu visoke ograde preko koje je Sjupp bio pobjegao, južno od Uppsale, brodovi su uplovljavali i isplovljavali u štokholmskoj luci na istočnoj obali Švedske na Baltičkome moru. Na zapadnoj obali Švedske brodovi visokih jarbola borili su se za mjesto na pristaništu u velikoj luci u Göteborgu, na Sjevernome moru. Dalje se širio golem Atlantski ocean.

Svaki su dan istraživači kretali iz Europe. Njihove su zemlje bile male, prekomjerno su iskorištavale svoje ograničene resurse, pa su Europljani jurcali po svijetu trgajući se da istraže i iskoriste zemlje na drugim kontinentima. Pritom su žarko željeli otkriti i skupiti biljke, životinje i minerale – vrijedne prirodne resurse – za kraljeve i kraljice te bogate trgovce i sakupljače kod kuće. Svi su žudjeli za egzotičnim. Što je više brodova stizalo u europske luke, to je bilo više sanduka i bačava s čajem iz Indije, kavom i kakaom iz Amerike, svilom, porculanom i začinima iz Kine – skupe uvozne robe a i nepoznatih biljaka i životinja iz najudaljenijih dijelova svijeta.

A onda su se uzbuđeni znanstvenici mučili da imenuju i prisvoje te čudne primjerke kad se iskrcaju na kopno. Svaki se služio svojim metodama i terminologijom. Svaki je primjerak dobivao toliko naziva na toliko jezika da nitko nije znao što je što. Znanstvenici više nisu znali što bi.

Carl Linnaeus je volio da su stvari uredno posložene. Čak i kao dijete stalno je pravio popise. Kao pastorov sin koji je već postao najpoznatiji svjetski prirodoslovac, bio je očaran da vidi kako se divotna prirodna raznolikost slijeva u obližnje luke i čeka da je se istraži, opiše, nazove i dovede u red.

Imao je velik san – možda nemoguć san – da nazove i katalogizira sve živo. Štoviše, smatrao je da ga je Bog izabrao kako bi otkrio izvornu Tvorčevu nakanu sa životom.

Žurilo mu se. Bio je to velik posao za jedan ljudski vijek. Htio je organizirati cijeli prirodni svijet: svaku biljku, svaki mineral, svaku životinju, veliku ili malu, uključujući umiljatog kradljivca grožđica koji je nekoć pipkao ne bi li našao mrvice pod njegovim stolom.

Znatiželja koja je pogonila Carla Linnaeusa počela je rano – s biljkama u očevu vrtu.

Linneova knjiga Materia Medica, 1749. Klik na izvor

***

Dodatak sedmom poglavlju:

INOVACIJE U PAPIRNOJ TEHNOLOGIJI

Linnaeus je morao sortirati i opisati stalan priljev brojnih biljaka, životinja i informacija. Unatoč tome što je znao kratko odspavati da dođe k sebi, opseg posla ga je opterećivao. Rekao je prijatelju: »Osjećam se kao umorni konj kojem se ne da slušati bič.« Tijekom godina pojednostavnio je svoj zadatak tako što je smislio nekoliko papirnih tehnologija koje su promijenile način na koji botaničari vode evidenciju o informacijama i primjercima. Premda se danas čine očitima, u ono su doba bile revolucionarne.

Njegova je prva inovacija bila upotreba neuvezanih listova herbarija. Godinama su Linnaeus i njegovi kolege botaničari lijepili dva, tri sušena primjerka biljaka na stranicu pa stranice uvezivali u knjige. Problem je da se novopronađene biljke nisu mogle dodati u knjigu koja je već uvezana, pa se ni poredak biljaka nije mogao promijeniti. Za nove primjerke trebale su nove knjige.

Rabeći riblje tutkalo, pastu koja se dobiva iskuhavanjem ljepljive tvari iz plivaćeg mjehura slatkovodnih jesetri, Linnaeus je počeo stavljati po jedan primjerak na list. Samo jedan. I nije uvezivao listove.

Druga inovacija bili su njegovi ormarići. Kako bi organizirao sve te rastresite papire, Linnaeus je unajmio mjesnog stolara da sagradi tri ormarića visoka dva i pol metra, široka četrdeset centimetara i duboka trideset, s vratima na preklop. U svaki je ormarić stalo 6.000 pojedinih listova papira, što je značilo 6.000 prešanih biljaka. Linnaeus je mogao premjestiti biljku da napravi mjesta za stalni priljev novih otkrića na bilo kojem mjestu unutar sustava.

Kad je bio stariji, i kad se osjetio preplavljen silom informacija, Linnaeus je smislio još fleksibilniji način da razmatra veliku masu podataka. Treća inovacija bila je ta da je papir rezao na komade veličine 7,5 x 13 centimetara. Na vrhu svake cedulje, napisao bi naziv roda, zatim ukratko opisao jednu vrstu. Ove je mogao slagati, lako mijenjati njihov redoslijed ili ih raširiti po stolu da prouči njihove odnose. Danas te cedulje nazivamo kartotečnim karticama.

Linnaeus je 1751. počeo na nov način upotrebljavati alkemičarske simbole koje je bio naučio kao dijete – njima je označavao spol biljke – što je bila inovacija koja štedi i vrijeme i papir. Ti su simboli bili slova drevne abecede koju su srednjevjekovni alkemičari usvojili kako bi skraćivali nazive metala.

♂  Za muško, Linnaeus je iskoristio simbol za željezo, tvrdi metal koji su alkemičari metaforički asocirali s Marsom, bogom rata i poljoprivrede 

♀  Za žensko, iskoristio je simbol za bakar, mekši metal koji su asocirali s Venerom, božicom ljubavi i plodnosti.

Bio je prvi koji je te simbole iskoristio u biološkim znanostima.