Nataša Govedić novom knjigom zove nas na razmišljanje o stvaranju i kritici

Tekstovi koje pišem o knjigama mogu se podijeliti u dvije skupine. 

Kratke preporuke poput ove doživljavam kao brzinski brainstorm, samo da čitateljima poručim: ovo je stvarno dobra knjiga, u moru naslova kojima ste okruženi – isplati se posegnuti baš za njom.

Duže kritike kakve pišem za Ideje.hr ili Moderna vremena za mene su neka vrsta polifonije. To su tekstovi u kojima je pisanje zapravo razmišljanje, dok ih pišem, ne znam kamo će me odvesti, što ću na kraju zaključiti. Pišući, razgovaram sama sa sobom, istovremeno pred sobom imam zamišljenu čitateljicu koju bi to moglo zanimati, ali to je i dijalog među knjigama, jer Ingeborg Bachmann razgovara s Marlen Haushofer i Paulom Celanom, jer Olga Tokarczuk i David Grossman razgovaraju s Brunom Schulzom, jer Negar Djavadi razgovara s Elif Shafak... I sve mi je to poticajno – za daljnja razmišljanja i pisanja.

S godinama sam shvatila da sam kritike počela pisati intuitivno, jer sam imala potrebu pismeno se izraziti o knjigama, rasvijetliti si njihovo značenje pisanjem i svoja saznanja podijeliti s drugima. Jasno mi je i da me zapravo nitko nije učio pisati kritike i da sam u početku previše prepričavala, previše se oduševljavala, a još uvijek se pitam kojim jezikom trebam pisati, znajući da narav svakog djela o kojem pišem utječe na stil kojim ću ga pokušati obuhvatiti. Za svaki tekst pojedinačno se pitam je li previše subjektivan, iako znam da ne postoji "objektivna" kritika i da svatko čita drugačije. 

Vječno se pitam i treba li mi teorija za pisanje kritika, točnije, koliko teorije mi treba. Silno volim čitati teoriju, ona mi širi svijet i puni ga novim mogućnostima – oduvijek mi je jasno da je teorija za pisanje kritika jako važna, no ona ima svoja ograničenja. Slažem se s književnom kritičarkom Katarinom Luketić koja je u Pojmovniku književne kritike (2018:32) napisala da nas teorija možda može paralizirati, ali da smo bez nje osuđeni na "teror amaterizma i arbitrarnosti, na vladavinu banalnosti i obezvređivanje znanja i profesionalizacije". Teorija nam dakle treba – valja je imati u glavi za vrijeme pisanja ali ne treba je previše direktno pokazivati – kao što nos moramo ispuhati ali maramicu nakon toga zadržimo za sebe! 

Teorijske koncepte, kao i pojmove iz povijesti književnosti, uza sva pročitana književna djela, kritičari bi trebali koristiti kao alat za pronalaženje aršina kojim će stručno određivati kriterije, pronalazeći pritom vlastiti glas. Jer upravo nam je vlastiti glas u kritici važan i potreban, i to ne onaj proklamirajući glas koji „zna“ što je dobra književnost niti onaj snishodljivi koji kleca pred kanonskim autoritetima – treba pronaći glas koji je prema djelu pravedan, koji ga poštuje i pokušava raščlaniti i razumjeti (Roland Barthes u knjizi Criticism and Truth piše da „Kritičar nastavlja, a ne reducira metafore djela“). Uz to, zadatak je kritičarke tom djelu pronaći ponekog para po sličnosti ili čak različitosti – kako ne bi bio sam u svemiru, i kako bi se poput komadića puzzle gotovo prirodno smjestio u tijek svjetske književnosti i krenuo dalje „razgovarati“ sa svojim srodnicima. 

Zanimljivo je i pitanje zašto ne pišem negativne kritike. 

U knjizi Što čini jabuku Amos Oz (prev. Andrea Weiss Sadeh) osvrće se na to pitanje i kaže:

Ali knjiga koja se meni ne sviđa, nema sile na ovom svijetu koja me može natjerati da pišem o njoj. Čemu? Zar bih trebao upozoriti javnost da ne kupuje u toj trgovini jer tamo hrana nije svježa? Pa, radi se samo o jednoj knjizi! Još se nitko nije razbolio zato što je pročitao osrednju ili lošu knjigu. Zapravo, pored svih užasnih i čudovišnih stvari koje ljudi čine svakog dana na ovom svijetu - ubijaju, siluju, muče, potlačuju, ponižavaju, varaju - pisanje knjige tako je bezazleno. Napisao si lošu knjigu? Pa dobro, i što onda?

S njime se slažem, ali mislim da imam još jedan, jači i važniji razlog zašto ne pišem o knjigama koje mi se nisu svidjele – ne obraćaju mi se, ne čujem ih i ne mogu ih povezati sa svojim razmišljanjima, nemam potrebu ući s njima u dijalog jer mi nisu donijele ništa novo ni uzbudljivo, nemam ih s čime usporediti i stoga je logično da se tu nakon čitanja ne može roditi novi tekst.  


O shvaćanju književne kritike kao o stalnom dijalogu između umjetničkog djela i kritike, o kritici koja je pažljivo slušanje i uvažavanje Drugoga - govori knjiga kazališne kritičarke, teatrologinje i spisateljice Nataše Govedić Oscar Wilde izlazi iz zatvora ili vaša omiljena umjetnost zove se kritika (Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa; biblioteka Polilog, 2022.). 

Ovo je važna knjiga, jedna od onih koju treba imati na polici i vraćati se njezinim tezama - ili njezinim pitanjima, jer ovaj naslov zapravo nudi niz mrvica za razmišljanje o kritici. To je knjiga koja mi je baš trebala – a da to nisam ni znala!  

Pisanje, kao i govorenje, piše Nataša Govedić, zahtijeva sugovornika – govorimo i pišemo jer vjerujemo da nas netko sluša i uvažava. To vrijedi za umjetnik(c)e i za kritičar(k)e. Kritičari ne samo da umjetnička djela opetovano slušaju, gledaju i čitaju – autorica koristi i riječ „upijaju“ – nego imaju potrebu javno govoriti o tome, dakle nešto aktivnije od drugih gledatelja, slušatelja ili čitateljica sudjelovati u stvaranju i shvaćanju umjetničkog djela. Oni zapravo ne žele, kako piše autorica, „prijelomni umjetnički događaj zadržati samo za sebe“ (153).

Kritika je dakle vrlo bliska umjetničkom djelu – one (od)uvijek supostoje. Autorica za to supostojanje koristi zgodnu metaforu „zajedničkog terena“: kritika i umjetnička djela dobacuju si loptu preko mreže – a najgore što se nekom umjetničkom djelu može dogoditi je da loptu s druge strane nitko ne uhvati – da ostane nepročitano, neposlušano, nezamijećeno. 

Ova nas knjiga podsjeća da ne postoji institucionalna niti trajna financijska podrška kritici, da se zbog prevlasti tržišnog razmišljanja kritika sve više pretvara u marketing i da je to opasno jer nam izbija kriterije iz ruku, a ističe i da je vrlo porazno da se kritika ne podučava na fakultetima, te da čak i studenti humanističkih usmjerenja premalo vježbaju pisanje.

Carl Spitzweg, The Bookworm, 1850. Izvor.

Autorica ovdje želi demistificirati pojmove, jer često o kritici i umjetnosti razmišljamo simplificirano i binarno, kao da su ili/ili. Za „prave umjetnike/ce“ volimo misliti da su intuitivni, autentični i slobodni, dok „prave kritičar(k)e“ držimo racionalnim „zanatlijama“ koji imaju neke recepte i rješenja. Time se onemogućuje širenje polja i razmišljanje o tome koliko su umjetnice i kritičarke slične i koliko ovise jedne o drugima. Primjerice, kad govorimo o piscima/spisateljicama i književnim kritičarima, zajednički su im pisanje i čitanje, kao i potreba za artikulacijom i komunikacijom. Osim toga, književna kritika može itekako biti intuitivna, dok se iza umjetničke slobode i inspiracije često krije mnogo rada, planiranja, strategija i racionalnosti. 

S obzirom na kontekst sve većeg životarenja kulturnih djelatnosti i sve većih negativnosti prema humanističkim znanostima, mislim da se knjiga Oscar Wilde izlazi iz zatvora ili vaša omiljena umjetnost zove se kritika pojavljuje u pravi čas.

Kritike se ovih dana mogu podijeliti u tri veće skupine: s jedne strane tu su tekstovi u mainstream medijima koji se najčešće svode na prepričavanje knjiga o kojima govore, zatim tu je brbljanje nestručnjaka koji na društvenim mrežama imaju dovoljno pratitelja da se njihove ispraznosti o knjigama uzimaju i previše ozbiljno, a s treće strane im stoji ozbiljnija akademska kritika koja može biti vrlo informativna i korisna, ali je često shematska i suhoparna, bez emocija i osobnog stava, i još se uz to piše za uvijek isti, vrlo uski krug ljudi. I to izgleda nije ništa novo, jer već je Tin Ujević u eseju „Diktatura kritike“ 1964. pisao o akademskoj kritici u kojoj nema „incidenta, prekida, elipse, srokova ni hiperbole, otkrića, pronalazaka, domišljatosti, ni čari iznenađenja“… koja je „bez topline krvi ili pulsacije…“ 

Ona manja skupina ozbiljnijih, stručnih i potkrijepljenih kritika koje mogu čitati i nestručnjaci – ti tekstovi puni topline, incidenta i domišljatosti, izlaze u časopisima i na portalima koji se sve slabije financiraju. Osim toga ti su časopisi, kada i izlaze, slabo dostupni širokoj publici, pa se čovjek mora poznavati s urednicima da bi do njih došao. 

Zbog svega ovoga nije čudno da mnogi kritičari/ke ovih dana na portalu Kritika HDP pišu o razlozima zašto više ne pišu kritike (o tome pišu Kruno Lokotar, Gordana Crnković, Dinko Kreho, Boris Postnikov)

Potpuno ih razumijem, i sama se ponekad pitam zašto toliko ustrajem na pisanju, kad mi to uzima tako puno vremena, za relativno malo vidljivosti i gotovo ništa novca? Istovremeno znam da je to suvišno pitanje – pišem jer moram pisati, jer je čitanje – pa pisanje o pročitanome – moj način razmišljanja, moj način bivanja. To je zapravo kao da se pitam zašto dišem.   

Shaun Tan, izvor

I unatoč teškim i prekarnim uvjetima u kulturi koje možemo i trebamo propitivati, slažem se s tezom Nataše Govedić da kultura ne može bez kritike. I osobito je danas trebamo – jer današnje vrijeme forsira utilitarnost, "korisnost" iz kojeg kultura i umjetnost i kritika lako ispadaju kao posve nepotrebne; osim toga danas se u golemoj produkciji lako izgubiti i zametnuti osjećaj za kriterije; zatim ovo je i vrijeme političke korektnosti i kulture otkazivanja koji guše i ušutkuju umjetnost kao i kritiku, a ni mala incestuozna kulturna zajednica također ne pogoduje kritičnosti i kritici – jer kritičari su gotovo uvijek s nekim umreženi pa su u sukobu interesa za pisanje o određenim naslovima i/ili su financijski ucijenjeni.

U moru hiperprodukcije trebamo dobre kritike koje nam donose prave uvide (Oscar Wilde). Trebamo kritiku koja će nekako naći put u škole i na fakultete, cijepiti nas od krutih školskih formulacija koje pisce i njihovo stvaralaštvo svrstavaju u točno određene ladice, i nikad učenicima ne daju priliku da ih uspoređuju, da shvate da je u književnosti sve povezano, da se od Homera naovamo stalno nadograđujemo, nadomišljujemo, nadopisujemo, da značenja određenih djela nisu zapisana u kamenu, da nitko ne pripada samo jednoj epohi, i dapače, da sadašnja djela utječu i na to kako vidimo književne klasike. 

I trebamo ovu knjigu – jer nam daje dopuštenje da mislimo, da postavljamo pitanja, da knjige opetovano čitamo, da glazbu opetovano slušamo, da u umjetnosti uživamo i da s njom stalno i duboko komuniciramo – zato je imamo – da nam se ona direktno obraća, i da joj mi svojom strašću uzvraćamo.

Strašću prema pisanju, prema stvaranju, prema saznavanju. Jer zato smo i počeli pisati kritike, zar ne?

Želim ovdje prenijeti i jedan citat Nataše Govedić u kojem se vidi koliko pisanje kritike za kritičarke može biti transformativno – dakle nešto više od intuitivnog, a svakako ne racionalno i s receptom:

Podvrgnut ću se predstavi i dopustiti joj da me zatekne nespremnu. Neću imati unaprijed uvježbane teorijske alate za njezinu obradu, jedva ću je znati „prepričati“. Sricat ću i mucati. U kazalištu se dogodilo nešto što mi izmiče i još k tome nastavlja preoblikovati moje analitičke krajobraze. To od mene zahtijeva da postanem netko drugi, netko koga još ne poznajem, netko tko nastaje u interakcijskoj prisnosti s kazalištem i koga nije bilo prije predstave. Između događaja i njegova imenovanja bit ću, neko vrijeme, slobodna od jezika, jer mi nijedna od njegovih ulica ili galaksija neće biti adekvatna. Bit ću u prostoru širenja percepcijskog obzora.“ (410)

Meni se jedno takvo širenje percepcijskih obzora dogodilo s visceralnim iskustvom čitanja romana Manji smo boemi Eimear McBride (prev. Anda Bukvić Pažin) – dugo sam oklijevala pisati o njemu, a kad sam konačno započela tekst, krenula sam s tjelesnom metaforama gutanja i disanja (kritika se može pročitati ovdje). Ta transformacijska iskustva usko su povezana s tezom Waltera Benjamina da je kritika vrsta „intenzifikacije svijesti“ kojoj teži i umjetničko djelo (54). 

Henri Matisse, Mrtva priroda s knjigama i svijećom, 1890. izvor

Ne može svaka kritika biti transformacijska, to su samo one rijetke i najbolje. Pišemo puno da bismo i do njih došli. Kad nas za vrijeme pisanja uhvati nedoumica da smo previše subjektivni, samo se trebamo sjetiti citata T. S. Eliota – zalijepite si ga iznad stola – jer on kaže:

Potraga za perfekcijom znak je sitnodušja koje upućuje na to da pisac priznaje postojanje neupitnog spiritualnog autoriteta izvan samoga sebe kojemu se nastoji dopasti. 

Dok pišemo o umjetničkom djelu i odgovaramo na njega, čuva(j)mo se autorske namjere – ona s nama nema veze. Ne trebamo pred sobom vidjeti ni one suce koji priznaju samo određene vrste pisanja, nego stalno tragati za novim pristupima gledanju, slušanju, čitanju. Baš kao što to ovdje čini Nataša Govedić. Kroz temu nas vodi s intelektualnom hrabrošću koja je istovremeno zaigrana, kreativna i pitko napisana, uz to široko zahvaća izvore – svoja će razmišljanja autorica potkrijepiti teorijom, ali i crtanim filmovima i eksperimentalnim formama. Puno je tu emocija i entuzijazma – a to je tako rijetka i nasušno nam potrebna pojava u ovoj vrsti knjiga.  

Ne trebamo se s Natašom Govedić u svemu složiti, ali, upravo u tome je stvar, treba s njome razmišljati i otvarati ovo tematsko polje za daljnja pisanja, daljnja čitanja i razmišljanja.

I kad krenemo u istraživanje ovog naslova i svih njegovih slojeva, šavova i nabora, shvatit ćemo što je autorica mislila kad je napisala da ne želi živjeti u svijetu u kojem je sve shvaćeno i sve shvatljivo. 


--- Marija --- 


Primjedbe