N. Ordine: Korisnost beskorisnog - silno korisna knjiga za razmišljanje

Na posljednjem ovogodišnjem Kabinetu čuda razgovarali smo o čudesnoj knjižici: Nuccio Ordine: Korisnost beskorisnog (MeandarMedia, prev. Tony Šercer, 2019.)

Nuccio Ordine je talijanski pisac, filozof i knjiž. kritičar koji u ovoj knjizi razmatra značenje riječi „korist“ - u vrijeme kad se umjetnost i humanističke discipline smatraju beskorisnima jer nam ne donose direktni profit, on izokreće tezu i kaže: korisno je sve što nam pomaže da budemo bolji.

Da bi to potkrijepio i da bi se suprotstavio diktatu utilitarizma, autor poseže za raznim umjetnicima, piscima, kritičarima, citirajući njihove misli o ovoj temi - od Aristotela pa sve do današnjih dana. 

Knjiga nam se uglavnom svima svidjela, neki su joj zamjerili preveliku heterogenost i razvedenost - nije im bila dovoljno koherentna i činilo im se da stalno potkrijepljuje istu tezu - da su nam književnost, umjetnost i uopće humanizam itekako potrebni, da su nam uvijek bili potrebni kako bi čovječanstvo učinili čovječnijim. No već na samom početku autor je upozorio da ova knjiga ne tvori nikakav organski tekst, nego da je treba čitati kroz fragmentarnost koja ju je nadahnula. Ja sam je i shvatila kao poziv na daljnja razmišljanja i daljnja čitanja - zato mislim da je to idealna knjiga za maturante ili studente svih smjerova, a ne samo humanističkih. 

Ordine piše o važnosti književnosti, obrazovanja i uopće financiranja i obraćanja pozornosti na sve što nije materijalno jer to je ljudskom rodu oduvijek bilo potrebno da bismo nadilazili svoje neposredne okolnosti i iznalazili nove, ljepše i kvalitetnije načine življenja i mišljenja.

Carl Newman. Abstract. Smithsonian American Art Museum

Svi su u knjizi zapazili citat američkog pisca Davida Fostera Wallacea, iz njegovog motivacijskog govora This Is Water : 

Dvije mlade ribe plivaju kadli uoče neku stariju ribu koja im ide ususret, ova im kimne i u prolazu dobaci: „Bok dečki. Kakva je voda?“ Malo zatim, dvije mlade ribe zastanu, zagledaju se pa jedna od njih kaže drugoj: „Što je to dovraga voda?“

Upravo se o tome radi, objašnjava Wallace - najteže je primijetiti ono čime smo stalno okruženi, u što smo doslovce uronjeni - to je ta kultura koju smo tako olako skloni odbaciti, a koja nam toliko treba. 

Poslušajte cijeli govor na engleskom: 

Spominjali smo i govor koji je Victor Hugo 1848. održao u Skupštini o smanjenju proračuna za kulturu, navodeći da se radi o smiješnoj uštedi za državu, ali o smanjenju troška koji je poguban za opstanak knjižnica, muzeja, državnih arhiva, konzervatorija, škola i dr. Govorio je i o tome da bi u vrijeme krize država trebala dodatno poduprijeti kult. aktivnosti i javno obrazovanje jer je neznanje veća opasnost za društvo od siromaštva: Trebalo bi povećati broj škola, katedri, knjižnica, muzeja, kazališta, knjižara, svih institucija u kojima čovjek promišlja, u kojima se obrazuje, u kojima gradi svoj duh, u kojima nauči nešto novo i postaje bolji; riječju, trebalo bi sa svih strana unositi svjetlost u um naroda, jer upravo zbog tame on skreće s puta. (99)

Joan Miró, Ciphers and Constellations in Love with a Woman, 1941.

 

Na susretu je rečeno i da je knjiga možda malo zastarjela - jer je napisana 2013., a stanje se u kulturi i humanističkim znanostima od tada toliko pogoršalo da možda nije dovoljno relevantna! Osim toga autoru se može zamjeriti da uopće nije citirao žene - stječe se dojam da one o tome uopće nisu razmišljale, a znamo da to nije točno... Neki su negodovali zbog malih slova u knjizi - no sadržaj im je bio dovoljno zanimljiv da ih je unatoč fontu vukao na čitanje do kraja!

Što onda na kraju, nakon susreta, možemo reći, zašto je "beskorisno itekako korisno"? Zašto je, kako je napisao Ionesco, potrebno podsjećati ljude da postoje aktivnosti koje ne služe ničemu i da je njihovo postojanje prijeko potrebno. (24)? I zašto ustvari treba čitati ovakve knjige?

1. jer je posvuda ugrožena humanistika i kultura uopće kao nešto neprofitno i beskorisno 

2. jer je obrazovni sustav zapeo u prošlosti i potiče bubanje podataka a premalo potiče kreativnost i kritičko mišljenje

3. jer nas digitalno doba tjera u "digitalnu demenciju" o kojoj sam pisala - opasni gubitak koncentracije i mogućnosti dubinskog čitanja i razmišljanja; zamjenjivanje zadubljivanja i promišljanja površnim prelijetanjima sadržaja koji nam ne omogućuju pravo mišljenje 

4. jer je svijet mnogostruk i heterogen i moramo ga pokušati razumjeti, i razumijevati svaki dan iznova, jer je naša dužnost u demokraciji razumjeti ljude drugačije od nas - a umjetnost, filozofija i ostale "beskorisnosti" nam senzibiliziraju osjetila i čine nas svjesnijim pojedincima

5. jer nas guši politička korektnost zbog koje sada u SAD-u spaljuju knjige - ona dakle vodi u jednoumlje

6. jer poticanje na čitanje i na mišljenje ne služi samo tome da bismo uživali u lijepoj književnosti ili u dobrim kazališnim predstavama - iako je to naravno lijepi plus - kreativnost i kritičko mišljenje potrebni su nam u svemu, u čitavom totalitetu života, i u svim zanimanjima kojima se odlučimo baviti, pa i u STEM-u.

Bilo mi je divno kako je rečeno da su i naši kontinuirani susreti zapravo dokaz da su nam potrebni razgovori o dobroj književnosti, umjetnosti i humanizmu - to je baš lijepo i ohrabrujuće za kraj zajedničke čitateljske godine!

Koga zanima dalje razmišljati o ovim pitanjima, preporučujem dvije divne teorijske knjige o ovoj temi, možda malo teže za čitanje od Koristi beskorisnog, ali svakako se isplati s njima zajedno misliti:

George Steiner: Errata (prev. Giga Gračan, Izdanja Antibarbarus, 2004.)

Peter Bichsel: O čitanju i pripovijedanju: frankfurtska predavanja iz poetike (prev. Štefica Martić, Naklada MD, 2002.)

Spomenuta je i pripovijetka Ive Andrića Aska i vuk u kojoj autor promišlja korisnost plesne umjetnosti.

Susret smo završili divnim citatom Eugenea Ionesca iz 1961.:

Pogledajte sav taj svijet kako užurbano hita ulicom. Zabrinuti kakvi jesu, niti gledaju udesno niti gledaju ulijevo, a oči drže uprtima u zemlju poput pasa. Grabe naprijed ne gledajući kuda idu, budući da mehanički prelaze već dobro im znani put. Ista je slika u svim svjetskim velegradovima. Suvremeni, univerzalni čovjek je užurban, nema vremena, zatočenik je potrebe, ne razumije kako je moguće da neka stvar nema korist; niti razumije kako u stvarnosti korisnost može postati beskoristan i ugnjetavački teret. Tko ne razumije korisnost beskorisnog i beskorisnost korisnog nije u stanju razumjeti umjetnost; a zemlja gdje se ne razumije umjetnost zemlja je robova i robota, nesretnih ljudi, onih koji niti se smiju niti se smiješe; gdje nema humora ni smijeha, ničega osim gnjeva i mržnje. (84)

Obratite pažnju na izdanja MeandarMedije, oni imaju puno pametnih i lijepih knjiga i slikovnica, a nekako su nevidljivi na tržištu (zato nije ni čudno da su odlučili izdati ovu knjigu!)

Pisala sam preporuku za čitanje Korisnosti beskorisnog čim je izašla, pa možete pročitati moje prve dojmove o knjizi: https://marijaottfranolic.blogspot.com/2020/04/preporuka-za-citanje-korisnost.html  

---

Kabinet čuda sam ja osmislila, a odvija se u suradnji udruge Blaberon i knjižare Fraktura.

Financira ga Grad Zagreb.

---  Marija ---